Meter: Kako je krenulo, Trump će uskoro čitavu Europu spasiti od ‘ruske agresije’
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 20 Siječanj 2026 14:00
Europske vođe već mjesecima otvoreno daju do znanja kako nisu u stanju ne samo obraniti Ukrajinu, već i Europu u slučaju ruske invazije na nju – i da je zato ključno osigurati da SAD ostane uz njih. Trump je tu poruku, naravno, dobro čuo, jer je njemu i bila upućena – prije svega tijekom pregovora o njegovom mirovnom planu za završetak rata.
Ukrajina, Sirija, Gaza, Venezuela, Iran, Grenland – tko je slijedeći na redu za američko spašavanje od ‘ruske invazije’? Imajući u vidu kako je Donald Trump krenuo, čini se – Europska unija.
Objasnit ću svoje mišljenje nešto kasnije u tekstu. Ali najprije malo uvodnih spoznaja, bez kojih neupućenom čitatelju ništa ne može biti jasno od onoga što se sada tako iznenada i šokantno događa na našem kontinentu.
Dakle, sve ovo što Trump dramatično radi u svom drugom mandatu za objektivne i stručne analitičare bilo je više-manje predvidljivo. Prije svega iz razloga što je sve to, što nam je sada tako ružno i neugodno, Trump i osobno najavljivao: nešto u svom prvom mandatu (kupnja Grenlanda), nešto tijekom predizborne kampanje 2024. („do ukrajinskog rata nikada ne bi došlo da sam ja bio predsjednik umjesto Bidena“, pa Ukrajinu sada on mora spašavati u dogovoru s Putinom), a nešto i tijekom novog mandata (Iran, kao prijetnja globalnom miru i saveznik Kine i Rusije).
Druga je stvar što europski mudraci na vlasti navedenu predvidljivost nisu htjeli (ili mogli) uvidjeti, jer oni više vole živjeti u iluziji svoje svemoći nego priznati greške, posuti se pepelom i krenuti dalje raditi onako kako to rade istinski državnici, odgovorni za svoje zemlje i narode. Ako pak to nisu u stanju, trebali bi vlast prepustiti političkim snagama koje to to žele i mogu, i koje se neće baviti prosipanjem ideologija i bacanja novca u sve i svašta osim u ono što bi bilo za istinsku blagodat europskih građana. Nažalost – takve snage sadašnji vlastodršci redovito nazivaju populistima, rigidnim desničarima i kako sve ne – najvažnije da je u svrhu njihove diskreditacije (Šveđanima je, tako, čak i sada očito puno važnije zabraniti Thompsonovu pjesmu za naše rukometaše, nego gledati kulturološki raspad vlastite zemlje do kojeg su je dovele njihove elite svojom politikom “multikulturalnosti” i koječega drugog).
Ali ta politička taktika, na žalost elita, nailazi na sve veći otpor tamo gdje to nikako ne žele – na ulicama velikih europskih gradova, kroz nezadovoljne prosvjednike raznih profila: od seljaka (farmera), preko sindikalnih udruga, pa do politički nacionalno a ne globalno orijentiranih snaga, protu-migrantskih manifestacija i td.
Svojevrsni otklon od navedene politike koja nas de facto vodi u kontinentalnu agoniju (sporu smrt) posljednjih je dana pokušao učiniti njemački kancelar Friedrich Merz, najprije priznajući poraz tzv. zelene agende zbog koje Njemačka nije u stanju zadovoljiti svoje energetske potrebe te je na užas “zelenih propagandista” najavio ponovno vraćanje svoje zemlje nuklearnoj energiji nakon što su prethodne vlade ne samo istu zabranile, već i u doslovnom, fizičkom smislu rušile njemačke atomske centrale (zbog štetne emisije CO2 što je notorna glupost). Inače, za one koji ne znaju – bile su to jedne od tehnološki najmodernijih i ekološki najčišćih AC u svijetu.
Nakon svega nekoliko dana Merz je otišao i korak dalje, te se, donedavno vrlo ratoboran – priključio Emmanuelu Macronu i Giorgiji Meloni najavom nužnog dijaloga i obnove odnosa Berlina i Moskve „s obzirom da je i Rusija europska zemlja“.
“Jedna lasta ne čini proljeće”
Čini li „jedna lasta proljeće“ (u ovom slučaju tri „laste“) nisam baš siguran. Naime, europski politički mudraci (izuzev Merza koji je tek od proljeća prošle godine zasjeo na čelo Njemačke), otvoreno su se nadali da će, ili nekako preživjeti i Trumpov drugi mandat kao i onaj prvi, ili pak da će politički neiskusnog Trumpa (on je ipak u prvom redu biznismen koji se tek u kasnijoj životnoj dobi opredijelio za politiku – i to onu najvišu) svojim političkim iskustvom (čitaj lukavošću i prepredenošću) uspjeti pripitomiti i ukrcati u europski vlak kontinentalnih i globalnih geopolitičkih promišljanja.
Međutim, lokomotiva tog vlaka kao da je na ugljen: spora je, neučinkovita za potrebnu brzinu reakcije na dramatične globalne promjene, uključujući i (prije svega) one sigurnosne. Trump se u nju nije želio ukrcati, jer njemu treba brzina i odlučnost, a ne politikantske floskule i kalkulacije.
Zapravo, najveći problem je u tome što su europske političke elite od Trumpovog prvog mandata ostale iste, dok se Trump potpuno promijenio. Višestruko iskusniji i ovoga puta okružen suradnicima od svog velikog povjerenja – od početka novog mandata dao je svim američkim saveznicima u svijetu jasno do znanja tko je „prva violina“ i tko „mora plesati i na čije note“. To je pak izazvalo šok i konsternaciju u Bruxellesu i ključnim europskim metropolama.
Političko-medijska buka oko Grenlanda, i što nakon nje slijedi?
Sada strepe ne samo i ne toliko zbog Grenlanda (potonji im nije bio previše važan i nužan ni do sada: pa kada smo to, pobogu, prije ovih događaja nešto čuli o tom najvećem arktičkom i svjetskom otoku iz usta naših političara u Hrvatskoj ili puno šire u Europi a da bi bilo vrijedno pozornosti?).
Grenland će, ako ga SAD preuzme, biti samo okidač za daljnje discipliniranje Europske unije odnosno europskog segmenta NATO saveza kojem u političkom smislu u konkretnom slučaju treba pridodati i Kanadu. To je ono što naše elite sada shvaćaju i zašto su se tako iznenada homogenizirale – od sjevera do juga, od istoka do zapada Europske unije.
Naime, još im je Joe Biden bacio udicu na koju su se spremno uhvatili, o velikoj ruskoj vojnoj prijetnji za Europu odnosno NATO zbog ukrajinskog rata. Zbog toga su prekinuli ne samo sav politički dijalog s Moskvom oko završetka ukrajinskog rata (Biden je to izričito zabranio svojim stavom o pokretanju dijaloga tek kad se ruska vojska vrati na granice iz 1991.), već su pokrenuli i neviđenu militarizaciju uz glasne najave pojedinih, čak i najviših predstavnika vlasti ključnih europskih država o neizbježnosti rata s Rusijom do 2030., možda čak i prije (npr. njemački ministar obrane Boris Pistorius lani je rekao da smo proživjeli možda posljednje mirno ljeto u Europi).
I tu sada dolazimo na skliski teren! Europske vođe već mjesecima otvoreno daju do znanja kako nisu u stanju ne samo obraniti Ukrajinu, već i Europu u slučaju ruske invazije na nju – i da je zato ključno osigurati da SAD ostane uz njih.
Trump je tu poruku, naravno, dobro čuo, jer je njemu i bila upućena – prije svega tijekom pregovora o njegovom mirovnom planu za završetak rata.
Zato je sad tako agresivno i krenuo u ono što je najavljivao u svom prvom mandatu, i u prvim mjesecima prošle godine – na ovladavanje Grenlandom, pri čemu kao izgovor navodi upravo navedenu europsku nesposobnost da se zaštiti od „nadolazeće“ ruske invazije.
Bit će dobro ako se Trump zadrži samo na Grenlandu. Ne bi me čudilo, da se pod istom lozinkom, kojoj slobodno još može pridodati i „zaštitu Europe od malignog kineskog utjecaja“ – nakon „sređivanja” Grenlanda odmah ne okrene i „spašavanju Europe“.
Idealna receptura za to bi mu bila da uz navedene „narodnooslobodilačke pokliče“ neka europska država još objavi o pronalasku rijetkih zemnih metala ili nafte na svom teritoriju. Bila bi to „savršena formula“ za konačni američki spas Europe od „pomahnitalih“ Rusa i „lukavih“ Kineza koji samo što nisu došli (neovisno što su prvi uglibili u ukrajinsko blato na način da ne znaju kako se iz njega više izvući, a drugi ne znaju kako riješiti vječno „tajvansko pitanje“ koje Kini poput „Damoklovog mača“ visi nad vratom i sprječava njeno slobodnije projiciranje svojih gospodarskih i vojnih mogućnosti ne samo u toj regiji).
Europske elite su se, dakle – homogenizirale! Vjerujete li u njihovu učinkovitost da zaustave Trumpa, ukoliko ga prije toga ne zaustave sami Amerikanci u što je teško vjerovati i u što se ne treba pouzdavati? Raditi svoje strategije na nečijem (ne)uspjehu je ne samo oportunistički, već i krajnje opasno.
