Što su stvarno predstavnici SAD-a u Münchenu poručili europskim političarima
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 23 Veljača 2026 18:13
Čitateljima prepuštamo na procjenu koliko se ta dva govora u osnovi razlikuju, jesu li se temeljna stajališta i ključne poruke SAD-a prema Europi od prošle godine promijenili te treba li ih tumačiti kao izraz prijetnje i zle namjere ili kao legitimnu kritiku i savjete koje europske političke elite ne žele čuti.
Jedan od glavnih aduta glavnostrujaških medija, uključujući i one u Hrvatskoj, jest da veći dio javnosti ne će nikad imati dovoljno vremena sam provjeravati činjenice pa će se vjerovati onomu što se površno, ili polulažno, ili potpuno lažno izvješćuje. To pogotovo vrijedi danas za vijesti koje dolaze iz inozemstva, čiju provjeru otežava jezična barijera. No da bi se bilo informirano s obzirom na trenutačno stanje u medijima, činjenice treba stalno provjeravati, kao što treba provjeravati što je tko zaista rekao, a ne što su glavnostrujaški mediji prenijeli u vidu komentara dežurnih moralnih vertikala i raznih spin-majstora.
Među govorima koji se u javnosti iskrivljeno prikazuju, a njihov stvarni sadržaj skriva, svakako su govor državnoga tajnika SAD-a Marca Rubija održan na ovogodišnjoj Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji i govor potpredsjednika SAD-a J. D. Vancea održan na prošlogodišnjoj Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji. Govore zato donosimo u nastavku, kako bi se barem na jednom mjestu na hrvatskom jeziku moglo pročitati što su stvarno predstavnici SAD-a poručili europskim političarima. Čitateljima prepuštamo na procjenu koliko se ta dva govora u osnovi razlikuju, jesu li se temeljna stajališta i ključne poruke SAD-a prema Europi od prošle godine promijenili te treba li ih tumačiti kao izraz prijetnje i zle namjere ili kao legitimnu kritiku i savjete koje europske političke elite ne žele čuti. (hkv)
Govor državnoga tajnika Sjedinjenih Američkih Država Marca Rubija na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji
14. veljače 2026.
Marco Rubio Munchen
Danas se okupljamo kao članovi povijesnoga saveza, saveza koji je spasio i promijenio svijet. Kada je ova konferencija započela 1963. godine, bila je u zemlji – zapravo, bila je na kontinentu – koji je bio podijeljen sam protiv sebe. Crta između komunizma i slobode prolazila je kroz srce Njemačke. Prve bodljikave ograde Berlinskoga zida podignute su samo dvije godine prije toga. A samo nekoliko mjeseci prije te prve konferencije, prije nego što su se naši prethodnici prvi put sastali ovdje, ovdje u Münchenu, Kubanska raketna kriza dovela je svijet na rub nuklearnoga uništenja. I dok je Drugi svjetski rat još uvijek bio svjež u sjećanju Amerikanaca i Europljana, našli smo se suočeni s novom globalnom katastrofom – onom s potencijalom za novu vrstu uništenja, razornijom i pogubnijom od bilo čega prije u povijesti čovječanstva.
U vrijeme toga prvoga okupljanja, sovjetski komunizam bio je u usponu. Tisuće godina zapadne civilizacije visjele su o koncu. Tada pobjeda nije bila sigurna. Ali vodila nas je zajednička svrha. Bili smo ujedinjeni ne samo onime protiv čega smo se borili; bili smo ujedinjeni onime za što smo se borili. I zajedno su Europa i Amerika prevladale, a kontinent je obnovljen. Naši su narodi napredovali. S vremenom su se istočni i zapadni blok ponovno ujedinili. Civilizacija je ponovno postala cjelovita.
Taj zloglasni zid koji je ovu naciju razdijelio na dva dijela pao je, a s njim i zlo carstvo, i Istok i Zapad ponovno su postali jedno. Ali euforija te pobjede dovela nas je do opasne zablude: da smo ušli u, citiram, „kraj povijesti“; da će svaka nacija sada postati liberalna demokracija; da će veze stvorene trgovinom i razmjenom same zamijeniti nacionalnu pripadnost; da će takozvani poredak utemeljen na pravilima – izraz koji se prečesto rabi – zamijeniti nacionalni interes; i da ćemo sada živjeti u svijetu bez granica u kojem će svatko postati građanin svijeta.
To je bila pogrješna ideja koja je ignorirala ljudsku prirodu i pouke više od pet tisuća godina zabilježene ljudske povijesti. I skupo nas je stajala. U toj zabludi prihvatili smo dogmatsku viziju slobodne i neograničene trgovine, čak i dok su neke nacije štitile svoja gospodarstva i subvencionirale svoje tvrtke kako bi sustavno potkopavale naša – zatvarajući naše tvornice, dovodeći do deindustrijalizacije velikih dijelova naših društava, prebacujući milijune radnih mjesta radničke i srednje klase u inozemstvo i predajući kontrolu nad našim ključnim opskrbnim lancima i protivnicima i suparnicima.
Sve smo više prenosili svoj suverenitet na međunarodne institucije, dok su mnoge nacije ulagale u masivne socijalne države na štetu sposobnosti da se brane. I to dok su druge zemlje ulagale u najbržu vojnu izgradnju u povijesti čovječanstva i nisu oklijevale rabiti tvrdu moć za ostvarivanje vlastitih interesa. Kako bismo udovoljili klimatskomu kultu, nametnuli smo si energetske politike koje osiromašuju naše ljude, dok naši konkurenti iskorištavaju naftu, ugljen, prirodni plin i sve ostalo – ne samo kako bi pokretali svoja gospodarstva nego i kako bi to rabili kao polugu protiv nas samih.
A u potrazi za svijetom bez granica otvorili smo svoja vrata neviđenomu valu masovne migracije koji prijeti koheziji naših društava, kontinuitetu naše kulture i budućnosti našega naroda. Te smo pogrješke učinili zajedno i sada, zajedno, dugujemo našim narodima da se suočimo s tim činjenicama i krenemo naprijed, obnovimo se.
Pod predsjednikom Trumpom, Sjedinjene Američke Države ponovno će preuzeti zadaću obnove i restauracije, vođene vizijom budućnosti koja je ponosna, suverena i vitalna kao i prošlost naše civilizacije. I dok smo spremni, ako bude potrebno, učiniti to sami, naša je želja i nada da to učinimo zajedno s vama, našim prijateljima ovdje u Europi.
Jer Sjedinjene Države i Europa pripadaju zajedno. Amerika je osnovana prije 250 godina, ali njezini korijeni započeli su ovdje na ovom kontinentu mnogo prije. Ljudi koji su se naselili i izgradili naciju u kojoj sam rođen stigli su na naše obale noseći uspomene, tradicije i kršćansku vjeru svojih predaka kao sveto nasljeđe, neraskidivu vezu između staroga i novoga svijeta.
Mi smo dio jedne civilizacije – zapadne civilizacije. Povezani smo najdubljim vezama koje nacije mogu dijeliti, oblikovanima stoljećima zajedničke povijesti, kršćanske vjere, kulture, baštine, jezika, podrijetla i žrtava koje su naši predci zajedno podnijeli za zajedničku civilizaciju koju smo naslijedili.
Zato mi Amerikanci ponekad možemo djelovati pomalo izravno i žurno u svojim savjetima. Zato predsjednik Trump zahtijeva ozbiljnost i uzajamnost od naših prijatelja ovdje u Europi. Razlog je, prijatelji moji, taj što nam je stalo. Duboko nam je stalo do vaše budućnosti i naše. A ako se ponekad ne slažemo, naša neslaganja proizlaze iz dubokoga osjećaja zabrinutosti za Europu s kojom smo povezani – ne samo gospodarski, ne samo vojno. Povezani smo duhovno i kulturno. Želimo da Europa bude snažna. Vjerujemo da Europa mora opstati, jer dva velika rata prošloga stoljeća nama služe kao stalni podsjetnik da će naša sudbina uvijek biti isprepletena s vašom, jer znamo da sudbina Europe nikada ne će biti nevažna za našu vlastitu.
Nacionalna sigurnost, o kojoj je uglavnom riječ na ovoj konferenciji, nije samo niz tehničkih pitanja – koliko trošimo na obranu ili gdje, kako ju raspoređujemo – to su važna pitanja. Jesu. Ali nisu temeljno pitanje. Temeljno pitanje na koje moramo odgovoriti na početku jest što točno branimo, jer vojske se ne bore za apstrakcije. Vojske se bore za narod; vojske se bore za naciju. Vojske se bore za način života. I to je ono što branimo: veliku civilizaciju koja ima svaki razlog biti ponosna na svoju povijest, sigurna u svoju budućnost i odlučna uvijek biti gospodar svoje ekonomske i političke sudbine.
Ovdje u Europi rođene su ideje koje su posijale sjeme slobode koje je promijenilo svijet. Ovdje su svijetu dani vladavina prava, sveučilišta i znanstvena revolucija. Ovaj je kontinent dao genijalnost Mozarta i Beethovena, Dantea i Shakespearea, Michelangela i Da Vincija, Beatlesa i Rolling Stonesa. I ovo je mjesto gdje svodovi Sikstinske kapele i visoki tornjevi velike katedrale u Kölnu svjedoče ne samo o veličini naše prošlosti ili o vjeri u Boga koja je nadahnula ta čuda. Oni nagovještavaju čuda koja nas čekaju u budućnosti. Ali samo ako se ne ispričavamo zbog svoje baštine i ako smo ponosni na tu zajedničku baštinu, možemo zajedno započeti rad na zamišljanju i oblikovanju naše ekonomske i političke budućnosti.
Deindustrijalizacija nije bila neizbježna. Bila je svjestan politički izbor, desetljećima dug gospodarski pothvat koji je naše nacije lišio bogatstva, proizvodnih kapaciteta i neovisnosti. Gubitak suvereniteta nad opskrbnim lancima nije bio u funkciji prosperitetnoga i zdravoga sustava globalne trgovine. Bio je glup. Bio je to glup, ali dobrovoljan preobražaj našega gospodarstva koji nas je učinio ovisnima o drugima za naše potrebe i opasno ranjivima na krize.
Masovna migracija nije, nije bila, nije neka rubna briga bez posljedica. Bila je i ostaje kriza koja transformira i destabilizira društva diljem Zapada. Zajedno možemo ponovno industrijalizirati naša gospodarstva i obnoviti kapacitet za obranu naših naroda. Ali rad ovoga novoga saveza ne bi trebao biti usmjeren samo na vojnu suradnju i vraćanje industrija prošlosti. Trebao bi biti usmjeren i na zajedničko unaprjeđivanje naših uzajamnih interesa i novih granica, oslobađanje naše genijalnosti, kreativnosti i dinamičnoga duha za izgradnju novoga zapadnoga stoljeća. Komercijalna svemirska putovanja i vrhunska umjetna inteligencija; industrijska automatizacija i fleksibilna proizvodnja; stvaranje zapadnoga opskrbnoga lanca za kritične minerale koji ne će biti osjetljivi na ucjene drugih sila; i jedinstven napor za natjecanje za tržišni udjel u gospodarstvima Globalnoga Juga. Zajedno možemo ne samo ponovno preuzeti kontrolu nad našim industrijama i opskrbnim lancima – možemo napredovati u područjima koja će definirati 21. stoljeće.
Ali moramo isto tako preuzeti kontrolu nad našim nacionalnim granicama. Kontrolirati tko i koliko ljudi ulazi u naše zemlje nije izraz ksenofobije. To nije mržnja. To je temeljni čin nacionalnoga suvereniteta. A neuspjeh u tome nije samo napuštanje jedne od naših najosnovnijih dužnosti prema našim narodima. To je hitna prijetnja tkivu naših društava i opstanku same naše civilizacije.
I konačno, više ne možemo stavljati takozvani globalni poredak iznad vitalnih interesa naših naroda i naših nacija. Ne moramo napustiti sustav međunarodne suradnje koji smo stvorili, i ne moramo demontirati globalne institucije staroga poretka koje smo zajedno izgradili. Ali one se moraju reformirati. Moraju se obnoviti.
Na primjer, Ujedinjeni narodi i dalje imaju golem potencijal biti alat za dobro u svijetu. Ali ne možemo zanemariti da danas, u najhitnijim pitanjima pred nama, nemaju odgovore i gotovo da nisu odigrali nikakvu ulogu. Nisu mogli riješiti rat u Gazi. Umjesto toga, američko vodstvo oslobodilo je taoce iz ruku barbara i donijelo krhko primirje. Nisu riješili rat u Ukrajini. Trebalo je američko vodstvo i partnerstvo s mnogim zemljama ovdje danas samo da bi se obje strane dovele za stol u potrazi za još uvijek nedostižnim mirom. Bili su nemoćni obuzdati nuklearni program radikalnih šijitskih klerika u Teheranu. To je zahtijevalo 14 bombi precizno bačenih iz američkih bombardera B-2. I nisu bili u stanju odgovoriti na prijetnju našoj sigurnosti od strane narkoterorističkoga diktatora u Venezueli. Umjesto toga, američke specijalne snage privele su toga bjegunca pravdi.
U savršenom svijetu, sve te probleme i mnoge druge riješili bi diplomati i snažne rezolucije. Ali ne živimo u savršenom svijetu i ne možemo dopustiti onima koji otvoreno prijete našim građanima i ugrožavaju globalnu stabilnost da se skrivaju iza apstrakcija međunarodnoga prava koje sami redovito krše.
To je put kojim su predsjednik Trump i Sjedinjene Države krenuli. To je put na koji vas ovdje u Europi pozivamo da nam se pridružite. To je put kojim smo zajedno hodali prije i nadamo se da ćemo ponovno hodati. Pet stoljeća, prije kraja Drugoga svjetskoga rata, Zapad se širio – njegovi misionari, hodočasnici, vojnici, istraživači izlazili su s njegovih obala, prelazili oceane, naseljavali nove kontinente, gradili goleme imperije diljem svijeta. Ali 1945. godine, prvi put od Kolumba, Zapad se povlačio. Europa je bila u ruševinama. Polovica je živjela iza Željezne zavjese, a ostatak je izgledao kao da će to uskoro slijediti. Velika zapadna carstva ušla su u terminalni pad, ubrzan bezbožnim komunističkim revolucijama i antikolonijalnim ustancima koji su promijenili svijet i proširili crveni srp i čekić preko golemih dijelova karte u godinama koje su dolazile.
U tom kontekstu, tada kao i sada, mnogi su povjerovali da je doba dominacije Zapada završilo i da je naša budućnost osuđena biti blijedi i slabi odjek naše prošlosti. Ali zajedno su naši prethodnici prepoznali da je pad izbor, i to izbor koji su odbili napraviti. To je ono što smo zajedno učinili jednom prije, i to je ono što predsjednik Trump i Sjedinjene Države žele učiniti ponovno sada, zajedno s vama.
I zato ne želimo da naši saveznici budu slabi, jer to nas čini slabijima. Želimo saveznike koji se mogu sami braniti kako ni jedan protivnik nikada ne bi bio u iskušenju testirati našu kolektivnu snagu. Zato ne želimo da naši saveznici budu sputani krivnjom i sramom. Želimo saveznike koji su ponosni na svoju kulturu i baštinu, koji razumiju da smo nasljednici iste velike i plemenite civilizacije i koji su, zajedno s nama, spremni i sposobni braniti ju.
I zato ne želimo da saveznici racionaliziraju pokvareni status quo umjesto da se suoče s onim što je potrebno da ga se popravi, jer mi u Americi nemamo interesa biti pristojni i uredni upravitelji upravljanoga pada Zapada. Ne želimo se razdvojiti, nego revitalizirati staro prijateljstvo i obnoviti najveću civilizaciju u ljudskoj povijesti. Ono što želimo jest osnažen savez koji prepoznaje da ono što muči naša društva nije samo skup loših politika, nego i osjećaj beznađa i samozadovoljstva. Savez – savez koji želimo jest onaj koji nije paraliziran do neaktivnosti strahom – strahom od klimatskih promjena, strahom od rata, strahom od tehnologije. Umjesto toga, želimo savez koji hrabro juri u budućnost. I jedini strah koji imamo jest strah od srama da ne ćemo ostaviti naše nacije ponosnijima, jačima i bogatijima za našu djecu.
Savez spreman braniti naše ljude, štititi naše interese i očuvati slobodu djelovanja koja nam omogućuje oblikovati vlastitu sudbinu – ne onaj koji postoji da bi upravljao globalnom socijalnom državom i iskupljivao navodne grijehe prošlih generacija. Savez koji ne dopušta da njegova moć bude prenesena, ograničena ili podređena sustavima izvan njegove kontrole; koji ne ovisi o drugima za ključne potrebe svojega nacionalnoga života; i koji ne održava pristojno pretvaranje da je naš način života samo jedan među mnogima i da mora tražiti dopuštenje prije nego što djeluje. I iznad svega, savez temeljen na spoznaji da smo mi, Zapad, zajedno naslijedili nešto jedinstveno, prepoznatljivo i nezamjenjivo, jer je to, konačno, temelj transatlantske veze.
Djelujući zajedno na taj način, ne ćemo samo pomoći obnoviti razumnu vanjsku politiku. To će nam vratiti jasniji osjećaj sebe. Vratit će nam mjesto u svijetu i time odbiti i odvratiti sile civilizacijskoga brisanja koje danas prijete i Americi i Europi.
U vremenu kada naslovi najavljuju kraj transatlantske ere, neka bude jasno svima da to nije naš cilj ni naša želja – jer za nas Amerikance, naš dom može biti na zapadnoj hemisferi, ali uvijek ćemo biti dijete Europe.
Naša je priča započela s talijanskim istraživačem čija je pustolovina u nepoznato kako bi otkrio novi svijet donijela kršćanstvo u Amerike – i postala legenda koja je oblikovala maštu naše pionirske nacije.
Naše prve kolonije izgradili su engleski doseljenici, kojima dugujemo ne samo jezik koji govorimo nego i čitav naš politički i pravni sustav. Naše su granice oblikovali Škoti-Irci – taj ponosni, snažni klan iz brda Ulstera koji nam je dao Davyja Crocketta, Marka Twaina, Teddyja Roosevelta i Neila Armstronga.
Naše veliko srednjozapadno srce izgradili su njemački farmeri i obrtnici koji su prazne ravnice pretvorili u globalnu poljoprivrednu silu – i usput dramatično unaprijedili kvalitetu američkoga piva.
Naše širenje u unutrašnjost slijedilo je korake francuskih trgovaca krznom i istraživača čija imena i danas krase nazive ulica i gradova diljem doline Mississippija. Naši konji, naši rančevi, naš rodeo – cijela romantika kaubojskoga arhetipa koji je postao sinonim za američki Zapad – rođeni su u Španjolskoj. A naš najveći i najpoznatiji grad zvao se New Amsterdam prije nego što je nazvan New York.
I znate li da su u godini kada je moja zemlja osnovana Lorenzo i Catalina Geroldi živjeli u Casale Monferratu u Kraljevini Pijemont-Sardiniji? A Jose i Manuela Reina živjeli su u Sevilli, Španjolska? Ne znam što su, ako su išta, znali o 13 kolonija koje su stekle neovisnost od Britanskoga Carstva, ali u jedno sam siguran: nikada nisu mogli zamisliti da će 250 godina poslije toga jedan od njihovih izravnih potomaka danas biti ovdje na ovom kontinentu kao glavni diplomat te tada mlade nacije. Ipak, evo me, podsjećen vlastitom pričom da će naše povijesti i naše sudbine uvijek biti povezane.
Zajedno smo obnovili razoreni kontinent nakon dvaju razornih svjetskih ratova. Kada smo se ponovno našli podijeljeni Željeznom zavjesom, slobodni Zapad spojio je ruke s hrabrim disidentima koji su se borili protiv tiranije na Istoku kako bi porazio sovjetski komunizam. Borili smo se jedni protiv drugih, zatim se pomirili, zatim se opet borili, pa se opet pomirili. I krvarili smo i umirali rame uz rame na bojištima od Kapyonga do Kandahara.
I danas sam ovdje da jasno kažem da Amerika kroči putem novoga stoljeća napretka i da to ponovno želi učiniti zajedno s vama, našim dragim saveznicima i najstarijim prijateljima.
Želimo to učiniti zajedno s Europom koja je ponosna na svoju baštinu i povijest; s Europom koja ima duh stvaranja slobode koji je slao brodove u nepoznata mora i rodio našu civilizaciju; s Europom koja ima sredstva da se brani i volju da opstane. Trebali bismo biti ponosni na ono što smo uspjeli učiniti zajedno u prošlom stoljeću, ali sada se moramo suočiti i prihvatiti prilike novoga – jer jučer je završilo, budućnost je neizbježna, a naša zajednička sudbina čeka. Hvala vam!
Izvor: U.S. Department of State
Govor potpredsjednika Sjedinjenih Američkih Država J. D. Vancea na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji
14. veljače 2025.
J. D. Vance Munchen
Jedna od stvari o kojima sam danas želio govoriti jesu, naravno, naše zajedničke vrijednosti.
I, znate, sjajno je ponovno biti u Njemačkoj. Kao što ste prije čuli, bio sam ovdje prošle godine kao senator Sjedinjenih Američkih Država. Vidio sam ministra – oprostite, ministra vanjskih poslova Davida Lammyja – i našalio se da smo obojica prošle godine imali drukčije poslove nego što ih imamo sada.
Ali sada je vrijeme da sve naše zemlje, svi mi koji smo imali sreću da nam naši narodi povjere političku moć, tu moć mudro iskoristimo kako bismo poboljšali njihove živote.
I želim reći da sam, tijekom svojega boravka ovdje, u posljednja 24 sata proveo nešto vremena izvan zidova ove konferencije i bio sam duboko impresioniran gostoljubivošću ljudi, čak i dok se, naravno, još oporavljaju od jučerašnjega strašnoga napada.
Prvi put kada sam bio u Münchenu bio sam sa svojom suprugom, koja je danas ovdje sa mnom, na privatnom putovanju. Oduvijek sam volio grad München i oduvijek sam volio njegove ljude.
Želim samo reći da smo duboko dirnuti te da su naše misli i molitve uz München i sve koji su pogođeni zlom nanesenim ovoj prekrasnoj zajednici. Mislimo na vas, molimo za vas i zasigurno ćemo navijati za vas u danima i tjednima koji dolaze.
[…] Nadam se da to nije posljednji pljesak koji ću dobiti.
Okupljamo se na ovoj konferenciji, naravno, kako bismo raspravljali o sigurnosti. I naravno mislimo na prijetnje našoj vanjskoj sigurnosti. Vidim da su se ovdje danas okupili mnogi istaknuti vojni čelnici.
No iako je Trumpova administracija vrlo zabrinuta za europsku sigurnost te vjeruje da možemo doći do razumnoga rješenja između Rusije i Ukrajine, i također vjerujemo da je važno da Europa u nadolazećim godinama snažno preuzme veću odgovornost za vlastitu obranu, prijetnja koja mene najviše zabrinjava u odnosu na Europu nije Rusija, nije Kina, ni bilo koji drugi vanjski akter. Ono što me zabrinjava jest prijetnja iznutra – povlačenje Europe od nekih od njezinih temeljnih vrijednosti, vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Zapanjilo me je što je jedan bivši europski povjerenik nedavno na televiziji zvučao oduševljeno zbog toga što je rumunjska vlada upravo poništila čitave izbore. Upozorio je da bi se, ako stvari ne krenu prema planu, isto moglo dogoditi i u Njemačkoj.
Takve olake izjave šokantne su za američke uši. Godinama nam se govori da je sve što financiramo i podržavamo u ime naših zajedničkih demokratskih vrijednosti.
Sve, od naše politike prema Ukrajini do digitalne cenzure, predstavlja se kao obrana demokracije, ali kada vidimo da europski sudovi poništavaju izbore i da visoki dužnosnici prijete poništavanjem drugih, trebali bismo zapitati sami sebe držimo li se primjereno visokih standarda. I kažem „sebe“ jer duboko vjerujem da smo na istoj strani. Moramo učiniti više od pukoga govora o demokratskim vrijednostima. Moramo ih živjeti.
U razdoblju koje je još uvijek u živom sjećanju mnogih od vas u ovoj dvorani, Hladni rat na ovom je kontinentu suprotstavio branitelje demokracije i mnogih tiranskih sila na ovom kontinentu. Razmislite o strani u tom sukobu koja je cenzurirala disidente, zatvarala crkve, poništavala izbore. Jesu li oni bili dobri momci? Naravno da nisu, i hvala Bogu da su izgubili Hladni rat.
Izgubili su jer nisu ni cijenili ni poštovali izvanredne blagoslove slobode – slobodu da iznenadite, da pogriješite, da izumite, da gradite.
Pokazalo se da ne možete narediti inovaciju ili kreativnost, baš kao što ne možete prisiliti ljude što da misle, što da osjećaju ili u što da vjeruju. A vjerujemo da su te stvari duboko povezane.
Nažalost, kada danas pogledam Europu, ponekad nije sasvim jasno što se dogodilo s nekima od pobjednika Hladnoga rata.
Gledam prema Bruxellesu, gdje povjerenici EU-a upozoravaju građane da namjeravaju ugasiti društvene mreže tijekom razdoblja građanskih nemira čim uoče ono što su procijenili kao, citiram, „govor mržnje“.
Ili prema ovoj istoj zemlji, gdje je policija provodila racije protiv građana osumnjičenih da su na internetu objavljivali antifeminističke komentare u sklopu, citiram, „dana akcije u borbi protiv mizoginije na internetu“.
Gledam prema Švedskoj, gdje je prije dva tjedna vlada osudila kršćanskoga aktivista zbog sudjelovanja u spaljivanju Kur’ana koje je rezultiralo ubojstvom njegova prijatelja. A kako je sudac u tom slučaju zastrašujuće primijetio, švedski zakoni koji navodno štite slobodu izražavanja zapravo ne daju – citiram – „slobodu da se čini ili govori bilo što bez rizika od vrijeđanja skupine koja zastupa to uvjerenje“.
A možda najviše zabrinjava, gledam prema našim vrlo dragim prijateljima, Ujedinjenomu Kraljevstvu, gdje nazadovanje u pogledu prava savjesti stavlja temeljne slobode vjernika, osobito kršćana, na nišan.
Prije nešto više od dvije godine britanska vlada optužila je Adama Smith-Connora, 51-godišnjega fizioterapeuta i vojnoga veterana, za strašan zločin – stajao je 50 metara od klinike za pobačaje i tiho se molio tri minute – nije nikoga ometao, ni s kim komunicirao, samo se tiho molio sam za sebe.
Nakon što su ga pripadnici britanske policije primijetili i zatražili da im kaže za što se moli, Adam je jednostavno odgovorio da se molio za nerođenoga sina kojega su on i njegova bivša djevojka pobacili godinama prije toga.
Policajce to nije dirnulo. Adam je proglašen krivim za kršenje novoga zakona o „zaštitnim zonama“, koji kriminalizira tihu molitvu i druge radnje koje bi mogle „utjecati“ na nečiju odluku unutar 200 metara od ustanove u kojoj se obavljaju pobačaji. Osuđen je na plaćanje tisuća funti sudskih troškova.
Volio bih da mogu reći da je to bio izoliran slučaj – jednokratni, bizarni primjer loše napisanoga zakona primijenjenoga na jednu osobu. No nije. Prošloga listopada, prije samo nekoliko mjeseci, škotska vlada počela je slati pisma građanima čije se kuće nalaze unutar takozvanih „zona sigurnoga pristupa“, upozoravajući ih da čak i privatna molitva u vlastitom domu može predstavljati kršenje zakona.
Naravno, vlada je potaknula primatelje da prijave sve sugrađane za koje sumnjaju da su počinili „misaoni zločin“.
U Britaniji i diljem Europe, bojim se, sloboda govora je u povlačenju. I u interesu kolegijalnosti, prijatelji moji, ali i u interesu istine, priznat ću da su ponekad najglasniji zagovornici cenzure dolazili ne iz Europe nego iz moje vlastite zemlje, gdje je prethodna administracija prijetila i vršila pritisak na društvene mreže da cenzuriraju takozvane dezinformacije – poput, primjerice, ideje da je koronavirus vjerojatno iscurio iz laboratorija u Kini. Naša je vlastita vlada poticala privatne tvrtke da ušutkaju ljude koji su se usudili izreći ono što se pokazalo očitom istinom.
Stoga danas dolazim ovamo ne samo s opažanjem, nego i s ponudom. I baš kao što je Bidenova administracija očajnički nastojala ušutkati ljude zbog izražavanja mišljenja, tako će Trumpova administracija učiniti upravo suprotno, i nadam se da ćemo u tome moći surađivati.
U Washingtonu je novi šerif u gradu. Pod vodstvom Donalda Trumpa možda se ne ćemo slagati s vašim stajalištima, ali borit ćemo se da obranimo vaše pravo da ih iznesete u javnom prostoru, slagali se s njima ili ne slagali.
Sada smo, naravno, došli do točke u kojoj je situacija postala toliko loša da je u prosincu Rumunjska jednostavno poništila rezultate predsjedničkih izbora na temelju slabih sumnji obavještajne službe i golemoga pritiska svojih kontinentalnih susjeda.
Koliko sam shvatio, argument je bio da su ruske dezinformacije zarazile rumunjske izbore. No zamolio bih svoje europske prijatelje za malo perspektive. Možete vjerovati da je pogrješno da Rusija kupuje oglase na društvenim mrežama kako bi utjecala na vaše izbore. I mi to vjerujemo. Možete to osuditi i na svjetskoj pozornici. Ali ako se vaša demokracija može uništiti s nekoliko stotina tisuća dolara digitalnoga oglašavanja iz inozemstva, onda ona i nije bila osobito snažna.
Dobra je vijest da smatram da su vaše demokracije znatno manje krhke nego što se mnogi očito boje, i doista vjerujem da će dopuštanje našim građanima da slobodno izraze svoje mišljenje učiniti te demokracije još snažnijima.
Što nas, naravno, vraća u München, gdje su organizatori ove konferencije zabranili sudjelovanje zastupnicima populističkih stranaka i s ljevice i s desnice u ovim raspravama.
Opet, ne moramo se slagati sa svime ili s bilo čim što tko kaže, ali kada ljudi predstavljaju – kada politički čelnici predstavljaju znatan dio birača, naša je dužnost barem sudjelovati u dijalogu s njima. Mnogima od nas s druge strane Atlantika sve više izgleda kao da se stari, ukorijenjeni interesi skrivaju iza ružnih riječi iz sovjetskoga doba poput „dezinformacija“ i „pogrješnih informacija“, jer im se jednostavno ne sviđa ideja da netko s alternativnim stajalištem može izraziti drukčije mišljenje, ili, ne daj Bože, glasovati drukčije, ili, još gore, pobijediti na izborima.
Ovo je sigurnosna konferencija i siguran sam da ste svi došli spremni razgovarati o tome kako točno namjeravate povećati obrambenu potrošnju u sljedećim godinama u skladu s nekim novim ciljem. I to je sjajno, jer je predsjednik Trump vrlo jasno dao na znanje da vjeruje kako naši europski prijatelji moraju preuzeti veću ulogu u budućnosti ovoga kontinenta. Ne mislimo – čujete izraz „podjela tereta“, ali smatramo da je važan dio zajedničkoga saveza da Europa učini više, dok se Amerika usredotočuje na dijelove svijeta koji su u velikoj opasnosti.
No dopustite mi da vas također pitam: kako uopće možete početi razmišljati o proračunskim pitanjima ako ne znamo što točno branimo?
U razgovorima koje sam ovdje vodio – a imao sam mnogo, mnogo sjajnih razgovora s mnogima od vas – čuo sam puno o tome od čega se trebate braniti, i to je, naravno, važno. No ono što mi se čini malo manje jasnim, a vjerujem i mnogim građanima Europe, jest za što se točno branite [borite]. Koja je to pozitivna vizija koja pokreće ovaj zajednički sigurnosni savez za koji svi vjerujemo da je toliko važan?
Duboko vjerujem da nema sigurnosti ako se bojite glasova, mišljenja i savjesti vlastitoga naroda.
Europa se suočava s mnogim izazovima, ali krizu s kojom se ovaj kontinent suočava upravo sada, kriza s kojom se, vjerujem, svi zajedno suočavamo – ona je koju smo sami stvorili.
Ako bježite u strahu od vlastitih birača, Amerika vam ne može pomoći. A isto tako, vi ne možete pomoći američkomu narodu koji je izabrao mene i predsjednika Trumpa.
Potrebni su vam demokratski mandati da biste u nadolazećim godinama postigli išta vrijedno. Nismo li naučili da tanki, slabi mandati daju nestabilne rezultate? A toliko je toga vrijednoga što se može postići s onom vrstom demokratskoga mandata za koji vjerujem da će proizići iz veće osjetljivosti na glasove vaših građana.
Ako želite konkurentna gospodarstva, ako želite pristupačnu energiju i sigurne opskrbne lance, potrebni su vam mandati za upravljanje, jer morate donositi teške odluke da biste uživali sve te prednosti. To, naravno, u Americi vrlo dobro znamo.
Ne možete osvojiti demokratski mandat cenzuriranjem svojih protivnika ili njihovim zatvaranjem – bilo da je riječ o vođi oporbe, poniznoj kršćanki koja se moli u vlastitom domu ili novinaru koji pokušava prenijeti vijesti. Niti ga možete osvojiti zanemarujući vlastite birače u pitanjima poput toga tko može biti dio našega zajedničkoga društva.
Od svih hitnih izazova s kojima se suočavaju nacije zastupljene ovdje, vjerujem da nema ničega hitnijega od masovne migracije.
Danas je gotovo jedna od pet osoba koje žive u ovoj zemlji doseljenik iz inozemstva. To je, naravno, povijesno najviša razina. Sličan je udjel, usput rečeno, i u Sjedinjenim Državama – također povijesno najviši.
Broj imigranata koji su ušli u EU iz zemalja izvan EU-a udvostručio se samo između 2021. i 2022. godine. A od tada je, naravno, još više porastao.
Znamo da se situacija nije pojavila u vakuumu. Ona je rezultat niza svjesnih odluka koje su političari diljem kontinenta, i drugi širom svijeta, donosili tijekom desetljeća.
Vidjeli smo užase koje su te odluke prouzročile jučer u ovom istom gradu. I, naravno, ne mogu to ponovno spomenuti a da ne pomislim na strašne žrtve kojima je prekrasan zimski dan u Münchenu uništen. Naše su misli i molitve uz njih i ostat će uz njih. No zašto se to uopće dogodilo?
To je strašna priča, ali ona koju smo previše puta čuli u Europi i, nažalost, previše puta i u Sjedinjenim Državama: tražitelj azila, često mladić u srednjim dvadesetima, već poznat policiji, zaleti se vozilom u mnoštvo i razori zajednicu.
Koliko puta moramo doživjeti takve strašne udarce prije nego što promijenimo smjer i usmjerimo našu zajedničku civilizaciju u novom pravcu?
Ni jedan birač na ovom kontinentu nije izišao na izbore kako bi širom otvorio vrata milijunima neprovjerenih imigranata. No znate li za što su glasovali? U Engleskoj su glasovali za Brexit. Slažete li se ili ne slažete, glasovali su za to. I sve više, diljem Europe, glasuju za političke čelnike koji obećavaju zaustaviti nekontroliranu migraciju.
Osobno se slažem s mnogima od tih zabrinutosti, ali vi se ne morate složiti sa mnom. Samo mislim da se ljudi brinu za svoje domove. Brinu se za svoje snove. Brinu se za svoju sigurnost i svoju sposobnost da se brinu za sebe i svoju djecu.
I pametni su. To je jedna od najvažnijih stvari koje sam naučio u svojem kratkom političkom iskustvu. Suprotno onomu što možda čujete nekoliko planina dalje u Davosu, građani naših naroda sebe uglavnom ne doživljavaju kao obrazovane životinje ili kao zamjenjive kotačiće globalnoga gospodarstva, i nimalo ne čudi da ne žele biti bacani unaokolo ili uporno ignorirani od svojih čelnika.
A posao je demokracije da ta velika pitanja razriješi na biralištima.
Vjerujem da odbacivanje ljudi, odbacivanje njihovih briga ili, još gore, gašenje medija, poništavanje izbora ili isključivanje ljudi iz političkoga procesa ne štiti ništa. Zapravo, to je najsigurniji način da se demokracija uništi. Izražavanje mišljenja nije miješanje u izbore, čak ni kada ljudi izražavaju stajališta izvan vaše zemlje, pa čak ni kada su ti ljudi vrlo utjecajni.
I vjerujte mi, ovo kažem u šali, ako je američka demokracija mogla preživjeti deset godina prigovaranja Grete Thunberg, vi možete preživjeti nekoliko mjeseci Elona Muska.
No ono što njemačka demokracija – ono što ni jedna demokracija, američka, njemačka ili europska – ne će preživjeti jest poručivanje milijunima birača da su njihove misli i brige, njihove težnje i njihovi vapaji za olakšanjem nevrijedeći ili nedostojni da bi se uopće razmotrili.
Demokracija počiva na svetom načelu da je glas naroda važan. Nema mjesta zaštitnim zidovima. Ili poštujete to načelo ili ga ne poštujete.
Europljani, narod ima glas. Europski čelnici imaju izbor. I duboko vjerujem da se ne moramo bojati budućnosti.
Možete prihvatiti ono što vam vaš narod govori, čak i kada je to iznenađujuće, čak i kada se ne slažete. Ako to učinite, možete se suočiti s budućnošću sa sigurnošću i samopouzdanjem, znajući da nacija stoji iza svakoga od vas.
To je, za mene, velika čarolija demokracije. Nije u ovim kamenim zgradama ili prekrasnim hotelima. Nije čak ni u velikim institucijama koje smo zajedno izgradili kao zajedničko društvo.
Vjerovati u demokraciju znači razumjeti da svaki naš građanin ima mudrost i ima glas. A ako odbijemo slušati taj glas, čak će i naše najuspješnije borbe osigurati vrlo malo.
Kao što je papa Ivan Pavao II. – po mojem mišljenju jedan od najizvanrednijih zagovornika demokracije na ovom ili bilo kojem drugom kontinentu – jednom rekao: „Ne bojte se.“
Ne bismo se trebali bojati našega naroda, čak ni kada izražava stajališta koja se ne slažu s njegovim vodstvom.
Izvor: Munich Security Conference 2025
