Meter: Kina će pomoći Trumpu u ratu s Iranom da sačuva obraz. U pozadini je Putin
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 25 Svibanj 2026 17:00
Prošloga tjedna američki predsjednik Donald Trump i konačno je, nakon prvotnog odgađanja krajem ožujka zbog nepredviđenog tijeka odvijanja pokrenutog američko-izraelskog rata s Iranom, stigao u službeni posjet Kini s brojnom delegacijom koja uključuje i krug direktora velikih i moćnih američkih tvrtki i korporacija – od Boeing-a, NVIDIA-e i Apple-a, preko Tesle, banke Goldman Sachs i BlackRock-a.
S obzirom na sastav ekipe, a još više na činjenicu kako Trumpov posjet ovog puta nije pripremao državni tajnik i savjetnik Bijele kuće za nacionalnu sigurnost Marco Rubio (koji je, uz Petea Hegsetha – ministra rata, i još neke članove administracije također nazočio summitu u Pekingu), već ministar financija Scott Bessent – jasno je kako je fokus pregovora s kineskom stranom bio usmjeren na gospodarske teme odnosno postizanje međusobno prihvatljivog trgovinskog sporazuma. Ali isto tako ukazuje i kako su glavna geopolitička proturječja dviju država – od Južnog kineskog mora i Indopacifika, preko Bliskog istoka i Afrike do Latinske Amerike – još uvijek prevelika da bi se o njima u ovom trenutku primarno pregovaralo barem s ciljem smanjenja razlika u stavovima. S druge strane trgovinski sporazum nije ključan samo za odnose dviju mega-država i njihovih ekonomija koje su još uvijek uvelike međuovisne, već i za globalno gospodarstvo i stabilnost čitavog svijeta.
Ali kako su ekonomija i privatni biznis, odnosno interesi titulara vlasništva u međuvremenu postali inferiorni geopolitici, što itekako vidimo i u današnjoj Europi (naime, među najvećim moćnicima i vladarima krupnog kapitala postignut je konsenzus oko toga da je i njihova budućnost ugrožena u slučaju globalnih geopolitičkih poremećaja i promjena koji bi doveli do slabljenja američke i ukupne zapadne kontrole ključnih globalnih procesa, pa svatko od njih sada u određenom stupnju mora žrtvovati svoje poslovne interese kao zalog za buduću novu dominaciju), jasno je kako u razgovorima američke i kineske strane u Pekingu ipak ne mogu biti izostavljene niti vruće (geo)političke teme – od Irana do Tajvana.
Kako ovaj tekst pišem u vrijeme samih pregovora u Pekingu, ne mogu pisati čime su konkretno rezultirali osim konstatacije da su dvije strane dogovorile da će se u njihovom odnosu raditi o „konstruktivnom strateškom partnerstvu“ koje bi trebalo vrijediti iduće tri godine i koje bi trebalo podrazumijevati kontrolirani stupanj konkurencije. Trump spominje kako su se dogovorili i o otvaranju Hormuškog tjesnaca i predaji iranskog obogaćenog urana, ali o tome do ovog trenutka još nema bilo kakve službene kineske potvrde (o tome više kasnije u tekstu).
Ali neovisno o navedenim nedostacima informacija itekako mogu dati analitički prikaz onoga što je ovom summitu prethodilo, koja su očekivanja i što će se na kraju iz svega toga vjerojatno izroditi.
Trumpa je Iran zavio u crno
Trump je u Peking želio stići kao novi svjetski car (globalni imperator), za što je namjeravao – nakon novogodišnjeg preotimanja Venezuele iz kineskog i ruskog zagrljaja, kao i prijetnji da će uskoro to isto učiniti i s Kubom – pokoriti i ključnu geostratešku zemlju Bliskog istoka i velikog kineskog i ruskog strateškog partnera, Iran (član BRICS-a i Šangajske organizacije – SCO, u kojima dominiraju Peking i Moskva).
Politički naglasak Washingtona u ratu s Iranom stavljen na njegov nuklearni program i obogaćeni uran (kasnije mu je pridodana i deblokada odnosno kontrola nad Hormuškim tjesnacem zbog činjenice da ju je tijekom rata neočekivano uspostavio Iran. Iako mi nikad neće biti jasno zašto je to bilo toliko neočekivano s obzirom na jasna prethodna upozorenja Teherana kako će upravo to učiniti ukoliko bude napadnut, kao i na znanje da Iran posjeduje oružja i više nego dostatna za tako nešto. Iz toga logički proizlazi kako se u Washingtonu vjerovalo u blic-rat, „malo naporniju i dužu šetnju nego u Venezueli“, ili u „mali pobjedonosni rat“ – kako sve volim nazivati ovaj sukob gledano očima njegovih planera). Međutim, ključni cilj rata bio je nešto sasvim drugo od gore navedenog.
Glavni strateški cilj SAD-a bio je uspostava američke kontrole nad iranskom naftom (i općenito globalnim tokovima nafte) kroz ovladavanje kontrole nad Hormuzom. I to nakon što je SAD pod Trumpom već de facto preuzeo nadzor nad Panamskim kanalom (uz pomoć uvodno spomenutog BlackRocka), kao ključnom pomorskom točkom koja spaja Atlantski i Tihi ocean, protjeravši iz njega Kineze. Slomom Irana i uspostavom demokratske (čitaj marionetske) vlade u Teheranu SAD bi automatski izbio i na Kaspijsko more, odnosno fizički penetrirao u kavkašku i srednjoazijsku geopolitičku regiju odakle bi krenuo u daljnje potiskivanje Rusije i Kine – i zapravo u njihovo okruženje: Rusije i s juga, a Kine sa zapada odnosno s kopna. Do sada ju je SAD nastojao blokirati samo s mora, dok joj sad želi preoteti i Pakistan i srednjoazijske države nastale raspadom SSSR-a, i time uspostaviti kontrolu nad kineskom kopnenom trgovinom s Europom. U potonjem smislu važnu ulogu ima i „otmica“ Armenije Rusiji, ali to je već jedna posve druga tema za analizu.
Slamanje Irana trebalo je SAD-u donijeti globalnu geopolitičku pobjedu
Kako sam pak u jednoj od ranijih analiza rekao, pokretanje rata s Iranom (bez obzira tko je imao presudnu ulogu u donošenju konačne odluke o tome – američki ili izraelski stratezi ili „kolokvijalno“ Trump ili Netanyahu), u sebi je, osim visokih rizika nosio goleme dividende zbog kojih ga je vrijedilo pokušati pokrenuti. Zapravo je ovo bio posljednji trenutak za takvu mogućnost jer bi poslije bilo prekasno. Rusija je sada preokupirana ukrajinskim ratom već petu godinu, a Kina je uzdrmana gubitkom Venezuele za sprečavanje čega se nije usudila učiniti baš ništa usprkos golemim financijskim ulaganjima u tu zemlju.
Upravo je to bio javni signal Trumpu da se Peking boji njegove nepredvidljivosti i odlučnosti u primjeni vojne sile ako ju smatra nužnom – poglavito u zapadnoj hemisferi, koju je Trump u listopadu prošle godine u novoj nacionalnoj sigurnosnoj strategiji definirao, kolokvijalno rečeno – kao „američko dvorište“ u kojem druge sile nemaju što tražiti, pozivajući se na čuvenu Monroevu doktrinu iz 30-ih godina 19. stoljeća).
Međutim, posve neočekivano po strateške planere, sve se u tom ratu okrenulo u posve pogrešnom i suprotnom smjeru od željenog, pa je sada, kako rekoh gore – nastalo stanje ni rata ni mira. Svojevrsna pat pozicija – šahovskim žargonom rečeno. Čak sam pritom puno blaži u odnosu na riječ „mat“ koju spominje osnivač i ikona američkih neoconsa Robert Kagan, veliki zagovornik američkih globalnih vojnih intervencija prije svega baš na Bliskom istoku (poznat i kao sukreator čuvenog think thanka Projekt za američko 21. stoljeće, i kao suprug Victorie Nuland, arhitektice ukrajinske revolucije iz veljače 2014.). On je prošli tjedan u mediju The Atlantic objavio tekst pod naslovom Checkmate in Iran (Šah-mat u Iranu), gdje, između ostalog govori o katastrofalnim i nepovratnim globalnim geopolitičkim posljedicama po SAD zbog pokretanja ovog rata (neću ovom prigodom prepričavati taj tekst jer sam to već učinio na portalu Geopolitika news, a u originalu ga možete pročitati na poveznici ovdje.
Koliko bi slom Irana bio važan za SAD u borbi za novu globalnu dominaciju protiv Kine svjedoči i činjenica da potonja iz Perzijskog zaljeva uvozi nešto više od 30% nafte i 30% ukapljenog plina za svoje potrebe. A sad je ostala i bez nafte iz Venezuele.
Trump u Peking ipak stigao samouvjereno
Iako se slom Irana još nije dogodilo (siguran sam da i neće, upravo zbog Kine o čemu više kasnije u tekstu), Trump je u Peking stigao naizgled samouvjeren i odlučan da postigne „dobar posao“. U som je stilu rekao kako je „počašćen“ biti prijatelj Xi Jinpinga, da će “odnos između Kine i Sjedinjenih Država biti bolji nego ikad prije”, i da dvije zemlje imaju “fantastičnu zajedničku budućnost”.
Sve to neovisno o njegovim prošlogodišnjim izjavama kako će slomiti Kinu carinama od 150, 200, 500 posto, da će ga Kinezi na koljenima moliti za milost i što sve ne tijekom pokrenutog carinskog rata protiv Kine (i ostatka svijeta) radi postizanja po Ameriku povoljnih novih trgovinskih sporazumna.
Xi, naravno, sve to dobro pamti pa Trumpa, sigurno na njegovo veliko iznenađenje, nije osobno dočekao u zračnoj luci (što je nezamislivo za bilo kog svjetskog državnika kao domaćina Trumpu) čime je odaslao jasan signal što misli o njegovoj politici ne samo prema Kini, a i Xijeva uvodna retorika bila je znatno drukčija. Rekao je kako je zadovoljan posjetom američkog predsjednika, u vrijeme kada se “svijet nalazi na novom raskrižju” i izrazio uvjerenje kako obje zemlje trebaju biti “partneri, a ne suparnici”, jer to nije samo korisno po njih, već i “za cijeli svijet”. Pritom je rekao kako je tajvansko pitanje “najvažnije u odnosima Kine i SAD-a” i da bi, ukoliko se ono ne riješi, mogao izbiti rat.
„Ako se s tim postupa pravilno (s Tajvanom), odnosi između dviju zemalja moći će ostati stabilni. Ako ne, dvije će se države sukobiti ili čak doći u sukob“, rekao je kineski vođa kojeg je citirala Kineska središnja televizija. Rekao je kako je “težnja za neovisnošću otoka nespojiva s održavanjem mira i stabilnosti u regiji”.
Glavne točke pregovora
Iz sveukupnog američko-kineskog pregovaračkog kompleksa u Pekingu izdvaja se nekoliko ključnih točaka:
Prvo: rješavanje spornih trgovinskih pitanja s obzirom na gore navedenu međusobnu ovisnost – SAD-a o kineskim rijetkim zemnim metalima, a Kine o američkim najsuvremenijim mikročipovima, poglavito nakon što je SAD prije nekoliko godina prebacio proizvodnju istih s Tajvana u Ameriku jer ih je Tajvan najviše izvozio upravo u Kinu. Budući kako ovdje postoji obostrani interes moguće je očekivati određeni napredak. Ali svi eventualni sporazumi, s obzirom na otvorenu geopolitičku borbu dvaju divova za dominaciju na globalnoj razini, bit će privremenog karaktera. Tj. vrijedit će do trenutka kada dvije zemlje prevladaju ili barem minimiziraju navedene međuovisnosti. U tom smislu Kina danas grabi bržom dinamikom s obzirom kako već u svojim znanstvenim institutima diljem zemlje intenzivno radi na pokretanju proizvodnje najsuvremenijih vrsta mikročipova. Amerikanci isto tako ubrzano traže modalitete zaobilaženja potpune ovisnosti od kineskih prerađenih rijetkih zemnih elemenata poput suradnje s Australijom i planovima za otvaranje vlastitih prerađivačkih kapaciteta (preradu istih, odnosno njihovu proizvodnju Kina na globalnoj razini sada kontrolira u čak 90% -tnom iznosu). Pritom i jedna i druga zemlja nastoje ovladati i ključnim rudnim nalazištima tih elemenata – od Južne Amerike i Afrike, do Srednje Azije. Dakle, sumirajmo: američko-trgovinska suradnja (sadašnja trgovinska razmjena iznosi oko 415 milijardi dolara – što je pad od čak 30% nakon međusobnih carinskih ratova) održavat će se do prestanka međuovisnosti, nakon čega slijedi oštra konkurencija i gruba borba za globalnu dominaciju koja može uključivati i klasične trgovinske ratove kao posljednju fazu prije pokretanja onog fatalnog – gorućeg, za što se nadamo da se nikada neće dogoditi. To će pak ovisiti o tome hoće li postojati strateška vojna ravnoteža koja pak ovisi o ovladavanju budućim blagodatima visoke tehnologije. Pritom je, nažalost, već sada razvidno kako se stvara čvrsta simbioza između najvećih IT tvrtki i obrambene industrije – dakle, visoka tehnologija koristit će se najprije za proizvodnju sofisticiranih oružja budućnosti, a ne u civilne svrhe što će pak morati pričekati bolja vremena. To onda daje mračnu perspektivu i razvoja i budućnosti svijeta. Prednost se, dakle, daje utrci u naoružanju, što je potpuno u skladu s mojom gornjom konstatacijom o prednosti geopolitike nad ekonomijom i partikularnim interesima bogatih tvrtki u svrhu osiguranja dominacije jedne države nad onom suparničkom ili više njih;
Druga točka: Iran. Trump je vjerojatno želio angažirati Peking da mu pomogne postići sporazum s Teheranom o završetku rata u zamjenu za ukidanje američke pomorske blokade. Trenutačno je ta blokada dvostruka: Teheran ne dozvoljava isplovljavanje tankerima u vlasništvu zemalja koje je proglasio po sebe neprijateljskim a to je de facto čitav zapad, dok je SAD blokirao iranske luke i ne dozvoljava opskrbu iranskom naftom njemu prijateljskih zemalja u nadi da će to dovesti do sloma iranske ekonomije. Ovo se potonje pokazuje, barem kratkoročno ako ne i srednjoročno, nemogućim, jer Iran ima velike zalihe nužnih potrepština za civilne potrebe, a izvoz nafte kroz Hormuz sada djelomično kompenzira prijevozom iste željeznicom do pakistanskih južnih luka i cestovno, cisternama – što, iako je gledano ukupno riječ o puno manjoj količini nafte od izvoza supertankerima, ipak donosi svježi novac u državnu riznicu. Moguće je da će Kina u tom smislu Trumpu htjeti olakšati s obzirom kako je SAD ipak prevažna i preozbiljna zemlja i za Kinu a da bi ju se dodatno guralo uza zid odbijanjem pomoći koju traži. Ali to sigurno Peking neće učiniti na štetu Irana. Naime, Teheran je svega dan uoči Trumpovog posjeta Washingtonu uručio pet točaka za završetak rata, među kojima su i one maksimalističke, za SAD posve neprihvatljive. Uopće ne isključujem kako je to učinio u koordinaciji s Kinom gdje je nedugo prije boravio iranski šef diplomacije, a sve kako bi Peking onda imao prostora za kompromis s Trumpom, uklanjajući one, ionako neprovedive iranske zahtjeve, a ostavljajući one po Teheran ključne – u zamjenu za deblokadu Hormuza. Naime, njega Teheran ni prije rata nije kontrolirao, a blokada istog koristila mu je isključivo za niveliranje svoje potpune vojne inferiornosti SAD-u kroz prebacivanje pozornosti rata na globalnu razinu zbog energetske krize koja primorava Trumpa da prekine rat.
Naime, Kina nema baš nikakvog interesa sudjelovati u slabljenju iranskih pozicija. Štoviše! Jači Iran koristi joj jer slabi američke pozicije na Bliskom istoku, što pak stvara dodatnu perspektivu za još intenzivniju suradnju Pekinga s ključnim arapskim zemljama – poglavito po pitanju prijelaza u trgovini s petrodolara na (petro)juan. Kako god bilo, o svemu tome će Trump i Xi pregovarati, a što će se na kraju izroditi, i hoće li uopće – pokazat će vrijeme.
Treća točka: Tajvan. Za Kinu je to pitanje nad svim pitanjima i oko toga ne želi s bilo kim ulaziti u kompromise kada je riječ o svom konačnom strateškom cilju (ali do sada ni u vojne sukobe) – stavljanju otoka pod svoju jurisdikciju. Međutim, usprkos „babskim“ pričama da će Trump predati taj otok Kini u zamjenu za nešto, to se sigurno još neće dogoditi. SAD sada nije zainteresiran za naglo regionalno jačanje Kine u takvom scenariju – a što bi se sigurno dogodilo. Uz opasno zapinjanje američkih kotača u Iranu, sadašnja predaja Tajvana Kini potpuno bi smanjila utjecaj SAD-a u svijetu. Kina bi za tako veliki američki ustupak sigurno morala dati nešto veliko (vjerojatno upravo Iran). Ali kako je to po nju previše rizično u smislu projekcije svoje globalne moći koje bez Irana na Bliskom istoku više ne bi bilo – do toga sigurno neće doći. Naime, u tom bi slučaju SAD kinesku projekciju moći lako stopirao pritiskom na Arape koji tradicionalno nisu spremni na bilo kakav značajniji otpor, a kamoli onaj iranske vrste. Osim toga, Peking računa kako će se upravo s padom američkog utjecaja u svijetu i sam Tajvan s vremenom odlučiti na povratak kontinentalnoj Kini prema potvrđenom hongkonškom modelu “jedna zemlja, dva sustava”.
Zato je ono u što vjerujem neki kompromis ili balans – i oko Tajvana i oko Irana. To temeljim na činjenici kako Trump niti jednom riječju nije želio iznositi kritike stanja kineske demokracije i njenog političkog ustroja što u političkom miljeu SAD-a uvijek (i sada) mnogi čine (a činio je itekako i Trump, kao i sve prethodne administracije). Preciznije, vjerujem da će Trump zamrznuti već ranije dogovorene američke isporuke oružja Tajvanu u vrijednosti od 10 milijardi dolara s obzirom kako bi provedba tog dogovora bila golemi iritant po Xija i potpuno bi paralizirala bilo kakvu suradnju dviju država, a moguće ih dovela i na rub sukoba. Dakle, stopiranje isporuke oružja Tajvanu u zamjenu za kinesku deblokadu Hormuškog tjesnaca, a moguće i nekakve pohrane iranskog obogaćenog urana u njemu prijateljskim državama, što je već ranije Trumpu predlagala Moskva.
Svakako su različite opcije u igri. Kako je globalno geopolitičko stanje previše složeno, a nitko ne želi Armagedon – ništa ne može i ne smije isključivati. Ono što je jučer bilo nezamislivo, već sutra može postati stvarnost.
Što s Rusijom i Ukrajinom?
Mnogi smatraju kako će Trump i Xi u Pekingu razgovarati i o rješavanju ukrajinskog rata u kontekstu da se Kina aktivnije uključi u pregovore i uloži više aktivnosti u pritisak na Vladimira Putina s obzirom kako je Rusija, nakon trgovinskog odsijecanja od zapada posredstvom povijesno neviđenih sankcija – sada uvelike gospodarski ovisna o Kini.
Smatram kako je tu pak najmanje izgleda za uspjeh. I to iz dva razloga:
Prvo, sam Trump ne želi da se netko sa strane miješa u mirovni proces onako kako ga je on zamislio i kako ga on vodi – i nakon kojeg želi ugravirati „novi zarez“ na „ploču“ ratova koje je „uspio riješiti“ u samo nešto više od godine dana svog mandata (kako sam govori, ukrajinski rat bio bi osmi kojeg je riješio, iako, realno, teško da bi se u svijetu našao netko tko bi te riješene ratove mogao nabrojiti). Osim toga, ulazak Kine u europski prostor kao zemlje koja može osigurati mir na kontinentu najmanje je što Trump želi u kontekstu uspostave potpune američke kontrole nad Europom i njenim procesima.
I drugo, iako je Rusija nedvojbeno gospodarski uvelike ovisna o Kini, vrijedi i obratno: Kina je uvelike ovisna o ruskim resursima, poglavito nafti i plinu. Tim više nakon gubitka Venezuele i blokade Hormuškog tjesnaca. Još je veća kineska strateška vojna ovisnost o Rusiji kao uz SAD najvećoj nuklearnoj velesili u kontekstu globalnog američko-kineskog geopolitičkog sukoba koji nakon summita u Pekingu nigdje neće nestati.
U takvim okolnostima nemoguće je očekivati promjenu smjera Pekinga prema Moskvi. Štoviše! Doći će samo do daljnjeg jačanja odnosa (nikako ne nužno u protuameričkom smjeru, već u smjeru zaštite vlastitih interesa i vlastitih strategija iako će se one često sudarati s američkim u pojedinim ključnim globalnim točkama). To potvrđuje i objava iz Moskve na dan pisanja ovog teksta, kojom se potvrđuje aktivna pripremna za dolazak Vladimira Putina u Peking, vjerojatno već do kraja svibnja.
Na neki se način Peking pretvara u središte razgovora za konačno definiranje dugoročnijih odnosa unutar tog ključnog globalnog geopolitičkog trokuta. Preciznije – za utvrđivanje pravila ponašanja kako ne bi došlo do nekontrolirane eskalacije koju istinski ne žele sve tri strane u ovoj velikoj geopolitičkoj igri, što je, uostalom, pokazao i prošlotjedni summit u Pekingu.
Ruske sumnje i sveopće nepovjerenje
Ali ovdje vrijedi upozoriti na još nešto! Kina uvijek naglašava kako joj nije u interesu ruski poraz od strane zapada u ukrajinskom ratu. Ali ona, što priznaje i ukrajinska strana, jako dobro zarađuje u tom ratu kroz isporuke dronova i dijelova za iste i ruskoj i ukrajinskoj strani. Ne čudi, stoga, što su prošloga tjedna čak i pojedini ruski analitičari bliski Kremlju izjavili da bi u Pekingu kineski čelnici Putinu štošta trebali objasniti. Oni idu još i dalje, pa tako tvrde kako Europa čvrsto stoji uz SAD u ukrajinskom ratu koji je nedvojbeno američki projekt za slabljenje Rusije, dok Kina stoji uz Rusiju samo na političkoj razini i da pritom zarađuje na jeftinim ruskim sirovinama koje su se sada premjestile s europskog na kinesko tržište.
U tim sumnjama itekako ima istine, kao što je ima i u činjenici da su Moskva i Peking sinkronizirali svoje aktivnosti po vanjskoj politici i ključnim geopolitičkim temama na najvažnijoj međunarodnoj platformi – Vijeću sigurnosti UN-a.
Ali ono što Moskva sigurno zna je kako svaka velika država ima svoje nacionalne interese i da se primarno ravna prema njima. Kini sigurno nije u interesu zaratiti sa SAD-om i Europom zbog rata kojeg je pokrenula Rusija ma koliko ga Peking pravdao kao iznuđenim i onim kojeg Moskva nije mogla izbjeći. Isto kao što ni Rusija sigurno ne bi krenula u rat sa SAD-om na strani Kine da ova s njim zarati zbog Tajvana. Kini bi također pružala samo političku i ekonomsku pomoć u mjeri kojoj to može.
Međutim, nedvojbeno je kako bi Rusija i Kina jedna drugoj pomagale kroz masovne isporuke oružja ukoliko bi se neka od njih našla pod prijetnjom vojnog poraza jer to bi prijetilo nacionalnoj sigurnosti obiju zemalja. Primjer da se i Rusija i Kina rukovode primarno svojim nacionalnim interesima je i gore spomenuta Venezuela i sada Iran, kojima nisu pružili neposrednu vojnu pomoć. I naravno, najvažnije u svemu tome je činjenica kako dvije susjedne mega-države niti nisu klasični vojni saveznici, a da bi imale bilo kakve obveze ratovati u zajedničkim vojnama.
Ali kako god bilo, u svemu ovom ima još nešto važno. Više nitko nikome ne vjeruje, ili barem ne vjeruje slijepo (ali vremena su previše opasna a da se ne bi pregovaralo). SAD Kini, Kina SAD-u; Europa SAD-u, SAD Europi; Rusija, dobro opečena, već odavno i na sve hladno puše. Tako vjerojatno u određenom mjeri i na Kinu što svjedoče i navedene sumnje – za sada samo određenih analitičara, a vjerojatno vrijedi i obratno. Kina zadržava pravo na sumnje o nekom možebitnom velikom američko-ruskom dealu s ciljem potiskivanja njenih globalnih interesa – iako, objektivno – u tako nešto nitko ozbiljan ne vjeruje ni u Pekingu, ni u Moskvi, ni u Washingtonu. Za neku američko-rusku renesansu jednostavno je prekasno. Previše se mulja u međuvremenu u njihovim odnosima nakupilo i teško će ga se u skoro vrijeme moći očistiti, ako i uopće.
Zapravo, svijet se našao u začaranom krugu suprotstavljenih interesa i brzo rastućeg nepovjerenja među ključnim državama, što mu ne daje nimalo svijetlu perspektivu. Za sada svijet od novog globalnog rata i kataklizme, paradoksalno, čuva još jedino strah velikih sila od međusobnog uništenja razornim nuklearnim oružjem koje posjeduju.
No hoće li taj strah izdržati ukoliko količina suprotstavljenih interesa unutar ključnog globalnog geopolitičkog trokuta postane preteška pa netko od njih ipak krene u konačni obračun na sve ili ništa jer će smatrati da ionako više nema što izgubiti?
