Meter: Rubikon još nije prijeđen ali se tome ubrzano teži. Ludilo u Europi
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 31 Kolovoz 2026 17:03
Svjedočimo novoj, još opasnijoj fazi zaoštravanja ionako krajnje destabiliziranog geopolitičkog i geosigurnosnog stanja na globalnoj razini. Riječ o završnim pripremama za vruću fazu Trećeg svjetskog rata s obzirom kako je onaj na političkoj, gospodarskoj i trgovinskoj razini već u punom jeku
(sankcije, sekundarne sankcije, carine, prijeteći trgovinski ratovi, zabrane po pitanju suradnje na znanstvenoj i visoko-obrazovnoj razini s „nepoćudnim“ državama i td.).
Predvodnik navedenih procesa je – naravno – SAD. Zemlja, koja je, sada je to posve vidljivo, s Donaldom Trumpom na čelu krenula u očajnički pokušaj očuvanja globalne dominacije koju je de facto imala (gotovo kao hegemon) nakon raspada Sovjetskog Saveza i Varšavskog ugovora – tj. pobjede u opasnom i iscrpljujućem hladnom ratu nad glavnim vojnim i ideološkim suparnikom.
Naravno, ova strategija je prethodno dobro osmišljena i potpuno kontrolirana od ključnih američkih stratega unutar tzv. duboke države, a nije nikakav Trumpov osobni hir kako se to gotovo redovito plasira u zapadnim srednjostrujaškim medijima, očito u slučaju da Trump u tome ne uspije i da se onda sva krivnja može svaliti na njegova leđa. Na leđa ekscentrika, koji je „slučajno zalutao“ u Bijelu kuću (već drugi put!) i s početkom druge godine svog mandata pokrenuo naizgled neželjene ratove (u svojoj predizbornoj kampanji bio je oštar protivnik novih američkih ratova i zagovornik povlačenja SAD-a iz pokušaja revolucionarne ili vojne (ako prvo ne bi uspjelo) „demokratizacije“ njemu nepoćudnih režima, pa je njegov zaokret od 180° po tom pitanju uistinu znakovit, simptomatičan i intrigantan za daljnje znanstveno istraživanje), i Americi nanio velike štete po njene interese i ugled u svijetu. Nakon njega će doći novi, „normalni“ američki predsjednik – možda čak i mirotvorac. Sve će to ovisiti o rezultatu Trumpovog mandata, tj. hoće li uspjeti SAD-u osigurati sada opasno ugroženo mjesto globalnog lidera, ili neće.
Ono što je u svemu tome glavna nepoznanica je pitanje – do koje je granice Washington spreman ići u ostvarenju cilja očuvanja dominacije (geopolitičke, ekonomske, financijske, i naravno – vojne). U tom je smislu, u globalnoj geopolitičkoj borbi ove vrste, kakva je sada (i u svim drugim u ljudskoj povijesti) ključni čimbenik vojna snaga. Ne ni ona gospodarska (koliko god važna bila (to možemo kasnije proanalizirati u kontekstu ukrajinskog rata), ni političko-diplomatska koja se oslanja na tzv. međunarodno pravo ma koliko u institucijama toga tipa „igrao prvu violinu“. Vojna sila determinirat će izgled i pravila budućeg svijeta (ako ga doživimo) – i tako je bilo oduvijek.
Sada bih konačno naveo niz pojavnosti koji svjedoče o pesimističnoj uvodnoj rečenici ovoga teksta i ukratko ih obrazložiti.
Ubrzano donošenje dalekosežnih odluka je počelo
Prvo, ubrzano, gotovo dramatično pogoršanje rusko-japanskih odnosa (bez straha od greške možemo ih nazvati najgorima od kraja Drugog svjetskog rata) nakon posjeta Vladimira Putina najvećem južnokurilskom otoku Iturup prošloga tjedna, odmah nakon završetka vojnih vježbi Tihooceanske flote na kojima je i zaprijetio Europi identičnim ruskim potezima svuda po svjetskim morima ako nastave s najavljenom politikom zahvata brodova koji prevoze rusku naftu, i najavljenom mogućnošću njezine prodaje, kao i prodaje ruskog žita koji se nađu na od EU-a sankcioniranim brodovima iz ruske „flote u sjeni“. Japanska premijerka Sanae Takaichi je Putinov posjet (formalno-pravno ruskom) otoku na koje Japan polaže pravo oštro osudila kao nijedan japanski čelnik dosad, a rusko MVP je japanskom veleposlaniku drugi dan uručilo oštar prosvjed „na uvredljive riječi“ njegove premijerke te ga podsjetilo da su Južni Kurili neodvojivi dio Rusije, ali i da Rusija zadržava pravo oštro kazniti Japan zbog njegovih proturuskih poteza i pomaganja Ukrajini;
Drugo, Trump je 20. kolovoza uveo „povijesno neviđene“ sankcije protiv Irana koje je nazvao „ekonomski Dan-D“ tj. uvodi potpunu blokadu te zemlje i njeno financijsko davljenje dok Teheran ne prihvati američke uvjete za završetak rata. Međutim, podsjetit ću kako je Iran pod međunarodnim (ne samo američkim) sankcijama gotovo od Islamske revolucije 1979., koje su dodatno pooštrene i tijekom prvog Trumpovog mandata. Osim toga, krajnje je teško povjerovati da će nove Trumpove sankcije odmah prihvatiti Kina i Rusija (čak i iranski susjedi poput Pakistana i Turske koji profitiraju od iranskog izvoza, a Turskoj je Iran i glavni izvoznik nafte). Vidjet ćemo što će od ovoga na kraju biti, ali je već sada jasno jedno: Trump je definitivno odustao od vojnog rješenja rata kojeg je počeo, pri čemu nije uspio ni u jednom od 4 planirana cilja: izvršiti smjenu režima i preustroj državnog ustroja; uništiti iranski nuklearni potencijal (obogaćeni uran); uništiti iranski raketni program; i postići prestanak potpore Teherana iranskim proxyjima u regiji (Hezbollah, iračke šijitske milicije, jemenski hutisti);
Treće, ubrzano se pogoršavaju izraelsko-turski odnosi. Nakon što je 18. kolovoza Izrael napao zračnu bazu Abu al-Duhur u sirijskoj sjeverozapadnoj regiji Idlib, smještenu 70 km od turske granice i za koju se vjeruje da je turska baza, Ankara je odgovorila oštrom osudom napada, a napad je osudio i SAD. Izrael je napad objasnio pokušajem sprječavanja jačanja turske vojne nazočnosti, pri čemu je premijer Benjamin Netanyahu rekao kako neće dopustiti stvaranje turske vojne infrastrukture koja bi ugrozila Izrael (info: Axios). Ovdje podsjećam kako su nedavno, u Meki – Turska, Saudijska Arabija i Pakistan (nuklearna sila) sklopile sporazum o vojnom savezništvu – tzv. islamski NATO. Iako je on formalno još na političkoj razini jer još nije strukturiran tj. institucionaliziran poput npr. NATO-a sa svojom operativnom središnjicom u Bruxellesu, i za što će trebati godine – očito je kako Izrael već sada počinje testirati njegovu stvarnu težinu i odlučnost, odnosno hoće li tri zemlje uistinu biti spremne angažirati se protiv njega u slučaju napada na jednu od njih. U istom se kontekstu mogu promatrati i dronovi koji su prošli tjedan letjeli iznad Saudijske Arabije koji su vjerojatno ili iranski ili njegovih proxija u Jemenu ili Iraku. Osude Irana pritom nije bilo ni od jedne od triju potpisnica sporazuma iz Meke;
Četvrto, Trump je zadao šokantan udarac uz Japan ključnoj američkoj azijskoj saveznici – Južnoj Koreji! Optužio je prošli tjedan Seul da nije želio pomoći SAD-u deblokadi Hormuškog tjesnaca kada je Washington to na proljeće zatražio, i odmah je demonstrativno prepolovio razinu zajedničkih američko-korejskih vojnih vježbi koje su planirane (upravo se održavaju). Umjesto 11 dana trajat će svega 5, a umjesto 14 vojnih vježbi, planiranih tom prigodom, izvest će se samo 7. Paralelno je šokirao svog saveznika i svijet i istodobnom izjavom o razumijevanju sjevernokorejskog vođe Kim Jong-una i potvrdom mogućnosti njihovog novog summita do kraja godine. Ovdje ću podsjetiti kako je Seul prošle godine pristao potpisati po sebe ne baš povoljan sporazum o trgovinskoj suradnji sa SAD-om, prema kojem mora graditi vojne brodove za američku mornaricu, ali i odustati od svojih nuklearnih ambicija – sve to za cijenu formiranu na temelju američkog pružanju „nuklearnog kišobrana“ (dakle, sigurno ne za tržišnu). Ono što je ovdje možda Trumpov primarni cilj je pokušaj udaljavanja Sjeverne Koreje od vojnog savezništva s Rusijom koji remeti američku strategiju na Dalekom istoku iz lani usvojene Nacionalne strategije (info: The Wall Street Journal). Osobno nisam uvjeren u uspjeh te misije, ako joj je to uopće cilj. Naime, Trump i Kim sastali su se dva puta i tijekom prvog Trumpovog mandata (u Hanoju i Singapuru), bez bilo kakvih rezultata usmjerenih na odustajanje Pjongjanga od nuklearnog programa što je tada bio Trumpov jasno definirani cilj (pogledaj video).
Prije prvog summita otvoreno je prijetio Sjevernoj Koreji da će izgorjeti u povijesti neviđenom plamenu i kao potvrdu prijetnje odmah poslao prema njoj nekoliko skupina nosača zrakoplova, ali je sve završilo bez željenog povlačenja Pjongjanga, nakon čega je Trump promijenio taktiku i Kimu počeo laskati, čak ga nazivati i „Rocket Man“ aludirajući na uspjehe koje je postigao u razvoju nuklearnog oružja te ga pozvao na summit).
Ako tada nije uspio, kako će tek uspjeti u sadašnjim opasnim geopolitičkim odnosima, u vrijeme kad Kim s Putinom ne samo što deklarativno potvrđuje potpisani sporazum o de facto vojnom savezništvu (iako to nije u svojoj punini), već se Rusija i formalno povukla iz međunarodnih sankcija protiv Sjeverne Koreje i jamči joj sigurnost i vojnu pomoć u slučaju da od bilo koga bude napadnuta, pri čemu joj šalje komponente za usavršavanje njenog nuklearnog programa, kao i moderne zrakoplove za čiju se uporabu sjevernokorejski piloti obučavaju u ruskim vojnim akademijama. Osim toga Pjongjang je poslao i svoje vojnike u Rusiju koji su aktivno sudjelovali u oslobađanju ruske pogranične regije Kursk nakon što su u nju prodrle ukrajinske snage početkom kolovoza 2024. godine – i što mu Moskva nikad neće zaboraviti. Da će Trumpu biti teško u novoj inicijativi, svjedoči i vijest iz Pjongjanga na dan pisanja ovog teksta, prema kojoj je Kimova sestra javno izjavila kako Trumpu ne vjeruje ni riječ. Neovisno o svemu, uopće ne isključujem novi, treći summit dvaju lidera, ali od njega ni ovoga puta ništa spektakularno ne očekujem. Kimu je politička promocija ovakve vrste svakako dobrodošla i kod kuće i u svijetu, ali da će on zbog toga ići protiv nacionalnih interesa svoje zemlje, ili je razoružati i odustati od njene nuklearne vojne snage u uvjetima kada jedino posjedovanje nuklearnog oružja danas u svijetu jamči stvarnu sigurnost da ni od koga nećete biti napadnuti bilo bi ipak pretenciozno;
Peto, svijetu prijeti veliki rast cijena hrane! O tome izvješćuje Financial Times u kontekstu aktualnog rusko-ukrajinskog rata na Crnom moru koji objema zemljama sprječava izvoz poljoprivrednih proizvoda. FT piše sljedeće: „Očekujemo da će globalne cijene hrane porasti za 11,8% ove godine i za 4,8% u 2027. S obzirom na to da je Rusija najveći svjetski izvoznik žitarica, a Ukrajina peti najveći, nedavna eskalacija neprijateljstava u Azovskom i Crnom moru mogla bi dovesti do ozbiljnijeg udara na globalne cijene hrane.“ To je rekla Tatjana Orlova, glavna ekonomistica u Oxford Economicsu. Stručnjaci procjenjuju da su udari na Crnom moru “gori” za tržište pšenice nego što je blokada Hormuškog tjesnaca bila za tržište nafte, a njihove negativne posljedice samo će se povećavati. Prekidi u ukrajinskim i ruskim lukama dovest će do smanjenja globalnih pošiljki žitarica ove godine za 86 milijuna tona, odnosno približno 17% ukupnog globalnog izvoza žitarica. Od toga 52 milijuna tona otpada na Rusiju, a 34 milijuna tona na Ukrajinu. Alternativne rute za ukrajinski izvoz putem željeznice i Dunava moći će prevoziti samo otprilike 17 milijuna tona, čak i ako se tim rutama dodaju dodatni kapaciteti. Štoviše, ukrajinski izvozni prihodi ovise o poljoprivredi za 60% ukupnog iznosa. Prema vladinim podacima, izvoz žitarica ovog je mjeseca pao za otprilike 75% u usporedbi s prošlom godinom. Predviđa se da će Rusija ovog mjeseca izvesti otprilike 2,2 milijuna tona, što je manje od 4,6 milijuna tona u kolovozu 2025.;
I šesto, Ukrajinu potresaju novi veliki korupcijski i politički skandali i borbe. Prošli je tjedan Volodimir Zelenski bio primoran otpustiti zamjenicu predsjednika svog ureda – Irinu Mudru, nakon što ju je nadležno državno antikorupcijsko tijelo – NABU, osumnjičilo za nove korupcijske rabote. Teško je ne uočiti da je riječ o neposrednom udaru na samog Zelenskog, tim više, što je istog dana njegov glavni suparnik i neprijatelj – nedavno smijenjeni popularni ministar obrane Mihailo Fedorov javno zatražio provedbu predsjedničkih izbora što je Zelenski odmah odbio znajući kako, prema ukrajinskim anketama, više nema nikakvu šansu za pobjedu. Gotovo istodobno s tim događajima u Puli je uhićen ukrajinski državljanin za kojeg njemačko tužiteljstvo traži izručenje pod sumnjom da je supočinitelj diverzija na ruskom baltičkom plinovodu Sjeverni tok. Podsjećam kako je osumnjičeni prije toga bio već dva puta uhićivan u Poljskoj na temelju njemačkog uhidbenog naloga. Prvi put ga je Poljska oslobodila pod obrazloženjem da su ruski plinovodi bili legitimni ukrajinski vojni cilj, a drugi put uspio je pobjeći u Ukrajinu prešavši poljsku granicu službenim vozilom ukrajinskog vojnog atašea.
U nastavku ću se opširnije posvetiti analizi ukrajinskog rata koji je bio i ostao gorući, ne samo europski geopolitički i sigurnosni problem, s obzirom kako posljednjih tjedana dobiva na snazi i eksplozivnom potencijalu koji ubrzano prijeti neposrednim uvlačenjem Europe u sukob s Rusijom iako ona to definitivno ne želi. Ali nije ona jedina koja o tome odlučuje. Nešto se, očito, pita i Rusiju! A ona se sada osjeća i ogorčeno i ljuto zbog najnovijih poteza Europe koji omogućuju ukrajinske napade u dubinu ruskog teritorija.
Sadašnja strategija Kijeva u ratu
Rusija i Ukrajina sada vode neviđeni rat iscrpljivanja. Rusija je to vodila gotovo od početka ali nikad ovako intenzivno i razorno. To je pak posljedica nove ukrajinske vojne strategije s proljeća ove godine – pokrenute nekako paralelno s početkom američko-izraelskog rata protiv Irana. Ona se temelji na dalekometnim napadima dronovima u dubinu Rusije po njenoj energetskoj i trgovačkoj infrastrukturi, u očekivanju iscrpljivanja ruskog gospodarstva do razine kada će Putin biti primoran sjesti za pregovarački stol. To je sada i ključni narativ ukrajinskih zapadnih partnera. Pritom treba reći kako Moskva opetovano govori da je Putin spreman za početak pregovora u roku odmah (ali je nedvojbeno kako isto ipak uvjetuje povlačenjem ukrajinske vojske iz preostalog dijela Donbasa, pri čemu se poziva na okvirni dogovor postignut s Trumpom na sastanku u Anchorageu prije točno godinu dana ali od kojeg je SAD ubrzo odustao, što je nedavno prvi put otvoreno rekao državni tajnik Marco Rubio).
Međutim, ova strategija je u neku ruku pošla po zlu iako će na njoj i Kijev i zapad sigurno ustrajavati još neko vrijeme, jer druge i bolje više nemaju. Naime, dovela je do spomenutih sustavnih (za razliku od ranijih povremenih) i razornih (znatno više nego što su bili prethodni) ruskih napada na slične ciljeve u Ukrajini, što dramatično povećava štetu ukrajinskom gospodarstvu i privatnom biznisu. O tome najbolje svjedoče napadi na ukrajinsku crnomorsku i dunavsku lučku infrastrukturu i trgovačke brodove neovisno pod čijom zastavom plove u tim zonama, što je de facto dovelo do pomorske blokade Ukrajine – kao i na sam Kijev.
I jedne i druge napade karakteriziraju dva ključna čimbenika: masovna primjena ruskih balističkih, krstarećih i hiperzvučnih raketa i dronova (što je po zapad svojevrsni otrežnjujući podatak s obzirom na ranija medijska izvješćivanja o ruskoj vojnoj nemoći) s jedne, i ukrajinski kronični nedostatak američkih proturaketa (presretača) za sustave (lansere) PRO Patriot s druge strane.
Dakle, ruski napadi intenzivirani su i pojačani nakon ukrajinskih udara u dubinu Rusije, a poglavito nakon što je ukrajinska vojska pokrenula snažne napade na ruske brodove u Azovskom i Crnom moru.
Kijev razaranja Ukrajine smatra kolateralnom štetom
Ono što treba naglasiti je da Kijev sadašnju rusku, de facto devastaciju Ukrajine smatra „kolateralnom štetom“. Naime, polazi s relativno ispravne i logične pozicije da je sprječavanje poraza Ukrajine primarni (geopolitički) cilj zapada u sklopu kojeg će on nakon rata obnoviti porušeno (kako bi Ukrajina bila dovoljno jaka suprotstaviti se budućim negativnim vojnim namjerama Rusije), a u međuvremenu, dok rat traje, svojom vojnom pomoći i svojim financijskim injekcijama održavati Ukrajinu na životu održavajući njen proračun na način da državni aparat funkcionira, a plaće i mirovine se redovito isplaćuju. Pritom se, naravno, računa, da će se Rusija, koja samostalno puni svoj proračun i sama mora proizvoditi svoje oružje za nastavak rata – prije postati iscrpljena od Ukrajine.
Sve je to veliki rizik Zelenskog, jer je sama strategija u svojoj biti destruktivna po Ukrajinu. Osim što ju pretvara od snažno ovisne zemlje o zapadu u potpuno ovisnu zemlju, nastavak strategije međusobnog iscrpljivanja vrlo brzo (ako se ovaj ratni ritam nastavi i dalje) može dovesti do potpune deindustrijalizacije Ukrajine, prebacivanja proizvodnje u inozemstvo, brzog povećanja nezaposlenosti i do masovnog napuštanja zemlje njenih građana – poglavito mladih – koji u njoj više neće vidjeti životnu perspektivu.
Paralelno, Putin je prošlog tjedna održao sastanak ruskog Vijeća za strateški razvoj i nacionalne projekte, gdje je komentirao i ukrajinske napade na skladišta i logističke tržnice Wildberries, rafinerije nafte i druge objekte u zemlji. Rekao je kako nije bilo kritičnih posljedica od ovih napada i da će država podržati pogođene tvrtke, iako je pritom izjavio i da je ruski gospodarski rast ove godine „općenito skroman, ali pozitivan“.
Iako se iz ovih riječi vidi da Rusija ima gospodarskih problema, vidi se također kako oni nisu ni kritični ni manji nego problemi u Europi kada je riječ o rastu BDP-a. Naravno, sigurno mogu i hoće rasti nastavkom ukrajinskih napada, ali je pitanje koja će na kraju biti cijena za Ukrajinu ali i Europu, jer Putinove riječi ujedno odašilju i neizrečenu poruku – da Rusija nastavlja rat do ispunjenje svojih ključnih ciljeva.
Rusi uništavaju sve rakete Flamingo
Prošli je tjedan njemački medij Focus napisao kako je ruska vojska presrela gotovo sve ukrajinske krstareće rakete Flamingo, koje Kijev smatra najmoćnijim oružjem za udar duboko u ruski teritorij. Prema procjenama francuskog OSINT projekta AMK Mapping, kako piše Focus, ruske snage su oborile 10 od 11 raketa Flamingo, lansiranih od 1. srpnja. Francuski medij L’Indépendant izvijestio je da su zbog toga ukrajinski napadi na ključna ruska industrijska postrojenja izgubili zamah.
Ukrajinski medij Strana prošli tjedan piše kako niti jedan dron nije stigao do same Moskve još od 18. lipnja, tijekom poznatog napada na moskovsku rafineriju nafte.
Francuski OSINT istraživač Clément Molin piše kako velika većina dronova u blizini Moskve uvijek bude oborena zahvaljujući pojačanoj protuzračnoj obrani koju čini „najmanje 200 sustava protuzračne obrane i stotine dodatnih timova naoružanih topovima“. „Oko 10-20% ruskih dronova ne bude oboreno tijekom napada na Ukrajinu. Kada Kijev napadne Rusiju, govorimo o maksimalno 2-5% dronova koji dosežu svoje ciljeve“, piše Molin. Također tvrdi da je raketa FP-5 Flamingo “izuzetno neučinkovita” i “gotovo svaki put bude oborena”.
Ukrajinski novinar Jurij Nikolov procjenjuje da je, ovisno o vrsti korištenih dronova, prošlotjedni napad na Moskovsku oblast koštao između 2 i 3 milijarde grivnji, što je gotovo „mjesečna zaliha hrane za ukrajinske oružane snage. Ili za bolnicu“.
Rusija nanosi Ukrajini stotine milijuna dolara štete napadima na logistiku i poduzeća, piše i britanski The Economist. Prema Dmitriju Krymskom, suvlasniku lanca Goodwine, ruski napadi su u samo tri tjedna prouzročili otprilike 500 milijuna dolara štete ukrajinskim tvrtkama.
Paralelno s navedenim razvojem stanja opasno se zaoštravaju i rusko-britanski odnosi nakon nedavnog priznanja – gotovo javne hvale Londona – da isporučeni britanski dronovi sada sudjeluju u ukrajinskim napadima u dubinu Rusije, dok je novi laburistički premijer Andy Burnham rekao kako će njegova zemlja nastaviti stajati rame uz rame s Ukrajinom do kraja ruske ilegalne agresije. Nije trebalo dugo, ruski šef diplomacije Sergej Lavrov već je idući dan izjavio kako mu je „žao Britanije“ i da ovo omogućuje Rusiji da Veliku Britaniju smatra neposrednim sudionikom u ratu protiv Rusije sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze.
Prosudba
Dakle, vrijeme sudbonosnih odluka je došlo i one se već i donose. Pritom je daleko najveći problem sada već gotovo pa otvoreno ratno stanje između zapada i Rusije – gdje je vidljivo kako je u prvi plan u ime „kolektivnog zapada“ isturena Europa čije se elite tome očito nisu u stanju ili ne žele suprotstaviti – znajući koliki su i njihovi interesi u igri. Žrtva bi vrlo lako mogli biti njihovi narodi.
Sličan scenarij sprema se i Kini s obzirom na američku nacionalnu strategiju prebacivanja glavnine snaga u Indopacifičku regiju s primarnim ciljem sprječavanja Kine. Iako iz Washingtona dolaze i pojedini pomirljiviji tonovi prema Pekingu, koji ukazuju na spremnost na određenu deeskalaciju njihovih odnosa (poput onih od strane donedavno snažno protukineski orijentiranog podtajnika Ministarstva rata za politiku Elbridgea Colbyja). I gore spomenuto iznenadno ubrzano pogoršanje japansko-ruskih odnosa ukazuje na prebacivanje pozornosti Tokija s Kine kao primarne ugroze – na Rusiju (sigurno ne po vlastitoj želji Japana, jer su visoki ruski dužnosnici i ranije posjećivali sporne otoke).
Američki medij The Atlantic u tekstu od 17. kolovoza pod nazivom „NATO Nightmare“ (NATO-ova noćna mora“) autora Simona Shustera piše kako SAD i Europa nemaju jasan plan za zajednički napad Rusije i Kine.
Sam tekst potvrđuje uvodnu konstataciju moje analize prema kojoj SAD želi osigurati nastavak globalne dominacije – i da u tom kontekstu Rusiju i Kinu percipira glavnim suparnicima s kojima se mora obračunati da bi taj cilj i ostvario. Međutim, SAD u tome ima ozbiljan problem – neželjenu mogućnost otvaranja dvaju frontova istodobno s dvije nuklearne velesile, navodi se u tekstu.
Naime, kako piše spomenuti medij, „Zapadni vojni planeri ne čine se željnima razgovarati o svom scenariju noćne more, a kamoli se za njega pripremati“. Dalje odmah kaže sljedeće: „Ali se uglavnom slažu oko toga kako bi on započeo: koordinirani, gotovo istovremeni napad na suprotnim stranama planeta, u kojem Rusija cilja na članicu NATO-a u istočnoj Europi dok Kina pokreće svoj potez protiv Tajvana. Američka vojska morala bi reagirati na dva fronta odjednom – tri ako ostane u ratu na Bliskom istoku.“
Medij podsjeća kako je prije cca godinu dana vrhovni zapovjednik NATO-a za Europu general Alexus Grinkevich javno upozorio na spomenuti rizik od rata na dva fronta istodobno te pozvao europske saveznike da podrže SAD. Medij dalje navodi kako su analitičari i stratezi dali neuvjerljive izjave, većinom priznavši kako ne znaju na koji se način nositi s takvom krizom i da prijetnja toga još nije dovoljno proučena, ali navode kako bi sukobi u dvjema regijama mogli početi istodobno. K tome naglašavaju i prijetnju nastavka rata na Bliskom istoku što bi američke snage razdijelilo na čak tri različita fronta.
Istodobno, britanski The Spectator u tekstu od 17. kolovoza pod naslovom „There’s still time to save the west“ („Još ima vremena za spas Zapada“, a isti ga medij reklamira i pod naslovom „West must win“ tj. Zapad mora pobijediti) autora Mathiasa Dopenera de facto govori o nužnosti zapadne pobjede nad Kinom i Rusijom.
Kada sve navedeno uzmemo u obzir, u uvjetima kad je zdrava diplomacija zapravo umuknula pod bukom ratnih bubnjeva, a sve više i ratnih strojeva – razloga za optimizam sve je manje.
Naravno, Rubikon još nije prijeđen ali se tome ubrzano teži. Prije svega na europskom kontinentu gdje su Amerikanci – reći ću to otvoreno, jer vremena za kalkulacije više i nema – svojim saveznicima vrhunski podmetnuli Ukrajinu kao mamac za uvlačenje u iscrpljujući sukob s Rusijom. Onom istom, koja ukrajinski rat smatra po sebe egzistencijalnim tj. onim u kojem je spremna ići do kraja.
Europa već dugo hini kako je i ona na to spremna, i da je taj rat i po nju egzistencijalan. Ali malo joj tko to vjeruje. Još će joj i manje vjerovati ako Rusi prvi prijeđu Rubikon.
