SOA ili pošto kilo mozga ?

Detalji

Objavljeno: Ponedjeljak, 14 Studeni 2016 20:05

fShare

Tweet

Sjeća li se još tko one po svemu proročanske izjave Ivana Milasa u hrvatskom saboru ? Čuvara državnog pečata RH koji je svekolikom hrvatskom puku obznanio kako kilo mozga u Hrvatskoj vrijedi točno dvije DM. Te sam se izjave sjetio upravo povodom ovih najnovijih događanja u Bosanskoj Posavini.

Jer osim što hrvatski političari taj organ u tolikoj mjeri ignoriraju i podcjenjuju, uporno ga još dijele na lijevu i desnu polutku. Po svaku cijenu žele naivni narod uvjerit u to da lijeva ne zna što radi desna i obratno. Slično rekao bih obrascu po kojem danas frakcijski dijele i upravljaju cijelom državom. Reklo bi se zalud vam trud sviraći. Ta teza ne prolazi jer kao što je srce na lijevoj strani, tako se zna i da lijevom stranom tijela upravlja desna strana mozga. U podrućje mrtvih stanica za sada ipak nečemo ulazit. To je posebna prića.

Znaći bilo da hrvatska SOA navodno "nije znala" ili stvarno nije znala za optužnice i uhičenja u Bosanskoj Posavini, ostaje nepobitna činjenica da se radi o jedinoj instituciji u Hrvatskoj gdje se odabrani mogu zaposliti bez natječaja i na jedan dan. Uz to ide činjenica da SOA iz proračuna dobiva više sredstava nego Vlada i Ustavni sud zajedno, a što u konačnici znaći to da njihov ne/rad ili ne/znanje hrvatske porezne obveznike godišnje košta oko 324. mil. kuna. Reklo bi se jako puno mozga ! Dakle, ako SOA svojim analizama državnom vrhu osigurava podlogu za donošenje informiranih odluka u zaštiti nacionalne sigurnosti i interesa RH, logično pitanje koje se nameće svakom prosječno informiranom Hrvatu i državljaninu RH, zašto su onda njihove analize i izvješća tako nevjerojatno loša i neprofesionalna. Gotovo diletantski napravljena. Imaju li oni zapravo pravo na svoje profesionalno NEZNANJE. Stvarno ili u navodnim znakovima. Svejedno bilo da govorimo o situaciju u Hrvatskoj i susjednim državama ili u globalnom okruženju. Imaju li oni pravo na činjenje svjesnih ili slućajnih pogrešaka, a sve bez odgovarajućih posljedica i pitanja odgovornosti. Je li to možda isti slućaj kao s MORH-om koji tvrdi kako zakon o službi u Oružanim snagama NE PREDVIĐA stegovne mjere za kriminal u VSOA-i. Jer ako se o Nacionalnoj sigurnosti brine i zna više običan hrvatski puk, onda se postavlja sasvim logično pitanje koga to porezni obveznici na posljetku plaćaju i ZAŠTO ?

Pa i laiku je sasvim jasno da danas svatko štiti svoje globalne, nacionalne, korporativne ili osobne interese i pri tome ne bira sredstva ni način kako ostvariti cilj. To izgleda ne shvaćaju samo glupi, sluganski odnarođeni licemjeri koji su eto uz to slučajno i profesionalni Hrvati. Otimačina (profit, pljačka, interes..) i teritorijalne pretenzije su strahovito velik motiv i glavni globalni politički pokretač. Budale koje misle da im je sve ono rođenjem i Bogom dano, samo po sebi nekakva garancija da će tako vječno ostati ili da će isto zadržati bez iti malo uloženog napora, zasigurno nisu zaslužili imati ni to, a kamo li bilo što bolje. Dapaće, u tom se slućaju biološki nestanak nameće kao prirodan proces. Sasvim logičan slijed stvari. I nemojmo se, u tom slučaju, tužiti na svoju sudbinu, jer ne vlada svijetom sudbina, nego se tužimo na sebe same, rekao bi da je živ, Ante Starčević.

Agresori zapravo uvijek nastavljaju tamo gdje su jednom stali bilo u ratu, ratnim sukobima ili diplomaciji. Oni koji znaju što žele to na svaki mogući način žele i dobiti, a oni koji ne znaju ni što imaju, kamo li što žele i kako to sačuvati, to će prije ili kasnije zasigurno izgubiti. Logika je tu vrlo jednostavna, a sudbina nemilosrdna. Domaći nam pak idioti odašilju poruke "rat je gotov, okrenimo se budućnosti". Pa koji pobogu rat, ako on nikad nije ni bio proglašen. Rat za budućnost odvijao se jučer i danas isto kao i sutra. Ratni sukobi samo drugim sredstvima, posebno psihološki rat i stanje determiniranog kaosa su konstanta i rekao bih naša životna svakodnevnica. Oni koji su plaćeni da nas čuvaju od vanjske i unutarnje ugroze, ti tzv. čuvari Nacionalne sigurnosti ipak ravnodušno tvrde ne mi ništa ne znamo, već MI NIŠTA NISMO ZNALI ! To bi onda trebalo biti to i ostat na tome ???

Uzmimo za primjer samo činjenicu da je Hrvatska sjecište svih globalnih i geostrateških interesa.

Stožerna zemlja za cijelu jugoistočnu Europu, koja uz to ima i posebne povijesne veze s Bliskim Istokom. Tako da svi energetski tokovi iz tog područja pa do južnih država euRopske unije moraju proći kroz Hrvatsku, a koja je iz tih razloga i postala neformalno bojište korporativih, prije svega naftnih i energetskih interesa velikih sila poput Rusije i SAD-a. Srbija pak radi na temeljima svojih Načertanija i Memoranduma gdje između ostalog u Memorandumu 2 stoji:

1.Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju.

4. Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja.

6. Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije.

Najbolji primjer su upravo protokoli potpisani od strane Mladena Bajića s državnom tužiteljicom Crne Gore Vesnom Medenicom i Vladimirom Vukčevićem tužiteljem za ratne zločine tzv. Republike Srbije te iste 2006. g., a zatim i u Sarajevu 2013. potpisane s Goranom Salihovićem kao glavnim tužiteljem tužiteljstva BiH. Iz čega se na najbolji način išćitavaju upravo sve navedene stavke iz srpskog Memoranduma. Spomenimo se tu i slućaja uhićenja Hrvata iz BiH. Područja u kojem se još uvijek ogleda nastavak politike iz devedesetih. Spriječavanje povratka Hrvata u BiH, posebno u Bosansku Posavinu gdje vrijedi uvijek isti scenarij, plan pripajanja tzv. RS-e Srbiji. Scenarij u kojemu Dragan Čović, Ljubić i drugovi svjesno žrtvuju Hrvate iz Središnje Bosne, dok su Hrvati Posavine su već odavno prodani. Najbolji odnos hrvatske politike prema BiH je recimo u primjeru Mije Krešića, zamjenika ministra sigurnosti u BiH. Prvog čovjeka sustava sigurnosti iz hrvatskog naroda u BiH i to u svom sad već drugom mandatu. Dakle, oficira sa završenom vojnom akedemijom u Pančevu, koji je napustio JNA tek u ljetu 92.g. s ulaskom u armiju BiH, a rat završio bez da je ikada bio pripadnik hrvatske vojne postrojbe. Međutim, hdz-u BiH i Draganu Čoviću poznatom kao "tri u jedan" (Jugoslaven, udbaš, kriminalac) je upravo takav lik, između pedeset tisuća pripadnika hrvatskih postrojbi, danas gotovo idealan kako bi u sigurnosnim institucijama BiH mogao predstavlja i štititi njihove, ali ne i interese Hrvata. Vratimo se još na trenutak Dodiku. Čuvaru srpskog KORIDORA, kojeg je Radovan Karadžić odlikovao redenom Nemanjića za ratne zasluge, a danas čelnoj osobi genocidne tvorevine tzv RS. Spodobi kojoj je Josipović kao hrvatski predsjednik svojedobno došao svirati klavir, a ovaj ga zajedno s Pupovcem verojatno zato i proglasio „Ličnošću godine u Republici Srpskoj“ Zna li danas SOA bar to da taj isti Dodik (bratić) danas po Istri zajedno s ruskim milijarderom S. Gladeljkinom (Titan građenje, IGH, Kupari..) kupuje sve što stigne kako bi oprao novac stvoren na krvarini i kriminalu. Radi se bogatstvu procjenjenom na preko 500 miliona eura. Usprkos tome što je ista osoba javno podržala raketiranje Zagreba, evidentirano u zapisniku sa 3.vanredne sjednice Narodne skupštine tzv. RS održane 1995.g. pod predsjedavanjem ratnog zločinca Momčila Krajišnika.

Zlu gore uz UDBA-u kao politički realitet imamo još i Džamahiriju, odnosno Zelenu transverzalu. Zanimljivost u uhićenju hrvatskih ljudi u Orašju je recimo i slućaj sudskog vještaka Zemir Sinanovića, koji je tijekom rata bio šef sigurnosti 7. muslimanske brigade. Brigade kojoj je pripadao odred el Mudžahid koji je činio grozne zločine prema Hrvatima u srednjoj Bosni, odakle ih je protjerano 100 tisuća Hrvata. Dakle, uz činjenicu da bi recimo ostalo svega desetak općina uz samu granicu s Hrvatskom, džamahirija bi tako došla na samo tridesetak kilometara zračne linije od Makarske. Neum je recimo već okružen budućim naseljenicima, jer su milijune četvornih metara u zadnjih petnaestak godina kupili upravo “arapski investitori”. Dok Arapi tako kupuju podrućje zapadne Hercegovine i prostor oko Mostara i Stoca, Rusi kupuju Istočnu Hercegovinu.

Erdogan isto tako željno iščekuje i nekoliko desetina tisuća Sirijaca pri povratku u Tursku, a koji bi ostali u BiH i na taj način poslužiti realizaciji već odavno zamišljenog muslimanskog projekta, poznatijeg pod nazivom “Zelena transverzala”. Osim što su njegovi torbari pokupovali već skoro cijelu Jadransku obalu i postali gospodari Mediterana, Erdogan nam eto uskoro ponovno dolazi

bacit i prvu lopatu za izgradnju džamije u Sisku. Uz to što im je bivša tehnička Vlada na jednoj od svojih telefonskih sjednica, a na čelu s predsjednicom Kitarović, obečala prodaju hrvatskih Marina, to je vjerujem i više nego dovoljno za počešat se sa razlogom.

Žalosna spoznaja da uz sva ta real politička zbivanja mi danas gledamo opću ravnodušnost hrvatskih političara. Politikanata, političkih uhljeba i posvoduša koji se radije bave vlastitom trgovinom i političkim mešetarenjem, nego zapravo samom politikom. Dok se narod zabavlja sa nepravdom, ti pragmatičari radije pravno tj. u zakonske okvire stavljaju svoj bilo prošli, sadašnji ili budući kriminal. Stoga njima u ovom slućaju nije niti najmanje glavna preokupacija sudbina uhićenih hrvatskih ljudi u Orašju, Bosanske Posavine ili opčenito Hrvata u HR ili BiH, nego osobni INTERES I KADROVIRANJE. Ključno hrvatsko pitanje kako trenutno izbjeći tj. promjenit ranije donesenu Uredbu o biranju uprava preko javnih natječaja, a dogovorit je recimo po stranačkim kvotama tj. raspodjeli po modelu 80 (hdz) : 20 (Most), naravno vodeći računa o svojoj neizostavnoj po/četničkoj kvoti tj. SDSS-u. Tu se oni oko tih pragmatičnih tema doslovno lome trošeći i zadnje atome svojih politički ljuštura, dok one recimo više životne teme radije ostavljaju nama i stoci sitnog zuba. Dodatna tragedija kad kao njihov sigurnosno- informativni servis neznanje sve više pokazuju te i takve nazovimo ih hrvatske obavještajne zajednice.

Kad je taj "hrvatski" obavještajni milje u pitanju, još žalosnije da ga predstavljaju isključivo bivši suradnici Udba-e i AID-a. Polusvijet kojem hrvatstvo predstavlja isključivo zanimanje i ništa više od toga. Zato je danas neizbježan i gotovo tragičan zaključak taj da nas ti isti bilo domoljubni, profesionalni ili djelatni ološ, nastoji po svaku cijenu uvjerit u to da kilo mozga u Hrvatskoj zaista vrijedi tek 1 euro.

Ili je to možda točno ?

ČINJENICA