U HRVATSKOJ SU OBESPRAVLJENE NAJMANJE MANJINE

Detalji

Objavljeno: Nedjelja, 19 Prosinac 2010 08:48

fShare

Tweet

Svi zakoni i propisi o nacionalnim manjinama u RH su kao ementaler. Najistaknutiji hrvatski branitelj Ante Gotovina je u tamnici Den Haaga, a ratni zločinac, vukovarski gradonačelnik, abolirani fašističkočetnički zločinac Vojislav Stanimirović je u najvišoj hrvatskoj vlasti. Od prava i pravde u Hrvatskoj digao je svoje ruke Bog i "Hrvatsko" pravosuđe. Ovakovome pravosudnom ludilu RH nema ravnoga u svijetu.

Jedna od velikih obmana i laži u hrvatskome političkom životu je ona o zaštiti manjina. Vladimir Anić, u Rječniku hrvatskog jezika, Zagreb 1991. na str. 326 piše: "Manjina ž manji dio od brojive cjeline ili broja opr.: većina (glasačka -, saborska -, parlamentarna -) nacionalna - ukupnost državljana koji se u nacionalnom smislu razlikuju od većine".

Ovaj Anićev opis manjine je točan, ali nije podpun jer manjina je sve ono što je malobrojno u odnosu na istorodnost, na "istost". Danas imamo manjine čak na osnovi spolne orjentacije, a sutra ćemo imati analogne manjine po veličini i obliku spolnih organa pa možda i po brijanju ili nebrijanju spolnih dlaka. Tko zna koliko kriterija i granica ima u spolnoj, političkoj, nacionalnoj, vjerskoj... i drugim orjentacijama. Dodajem: i u ljudskim glupostima!

Zanimljivo jest da se u Hrvatskoj mnogo govori, piše, maše se Ustavom RH i političkom retorikom uvjerava sve ljude o jednakostima i zaštitama svih nacionalnih manjina i dakako svih drugih manjina, svake u svojoj opredjeljenosti ili pripadnosti, a u praksi je po nekim pitanjima sasvim suprotno. Pitanje prava manjina u RH sliči švicarskom siru ementaleru.

Nepobitna je istina da se brojne manjinske pripadnosti i razne opredjeljenosti u Hrvatskoj poštivaju, njihov status je reguliran i zaštićen počev od palice uličnog policajca preko svih propisa i zakona do samog Ustava RH.

Ali, u svim oblicima i načinima manjinskih zaštita i prava vlada perfidna laž jer su zaštičene i naoružane pravima, čak i nadpravima samo one manjine, koje su zapravo većine, a prave manjine nisu uopće zaštićene i posve su bezpravne. O tome slijedom ova rasprave.

Evo samo dva primjera manjinskih nezaštićenosti u Hrvatskoj

1. nacionalna nezaštićenost i bezpravnost najmanjih

2. vjerska nezaštićenost i bezpravnost najmanjih (slijedi u drugom dijelu ove rasprave)

1. Nacionalna... U Hrvatskoj živi najmanje stotinu različitih nacionalnosti, a ustavno, pravno... i policijski su na privilegiranome popisu prava, nadprava, privilegija i zaštite samo 22 nacionalne manjine. I ove nisu u međusobnoj usporedbi jednako ravnopravne.

To je regulirano po kriteriju brojne zastupljenosti. Paradoksalno je, ali istinito da najbrojnija srpska nacionalna manjina uživa u Hrvatskoj najviši stupanj svih prava i nadprava, u kojima nadvisuje ne samo sve druge nacionalne manjine, nego i prava matičnog naroda Hrvata.

Ako je riječ o brojnosti nacionalnih manjina, onda bi trebale biti najzaštićenije one koje su najmalobrojnije, a ne one koje su najbrojnije. U Hrvatskoj je suprotno.

Najzaštićenija je najbrojnija Srbska nacionalna manjina. Ona je zaštićena i kad pravi zločine.

Zločinstva srbske nacionalne manjine su nekažnjiva.

Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj kroz svoju nacionalnu pripadnost i kroz Srpsku pravoslavnu crkvu je kroz povijest, a napose u zadnja dva rata: u Drugome svjetskom ratu i u Domovinskom obranbenomne ratu počinila na Hrvatima veće univerzalne zločine, nego svi tuđinski osvajači u Hrvatskoj.

Na primjer, nijedan njemački nacist niti talijanski fašist ne može reći da je ubio 30.000 Hrvata, a nacionalnomanjinski Srbin Simo Dubajić se javno hvali da je poklao 30.000 Hrvata i žao mu je što nije još i više. Takav srbski gigazločinac nije bio nikada kažnjen za taj genocidni zločin na Hrvatima, nego je doživotno bio nagrađivan visokom plaćom i do smrti visokom hrvatskom mirovinom. Dakle, za klanje Hrvata u Hrvatskoj se nagrađuje Srbe.

Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj oboružana svima pravima i nadpravima, uključujući privilegije i Zakon o amnestiji i aboliciji za počinjena genocidna zločinstva na Hrvatima i za vandalizme na hrvatskoj sveukupnoj imovini nije uopće kažnjena, nego je nagrađena.

Za ta najzločinačkija univerzalna zlodjela u Hrvatskoj u zadnje vrijeme, srbska nacionalna manjina je ne samo nekažnjena, nego je svestrano zaštićena, pravno nadpravna, nagrađena svima privilegijama u građanskom, javnom i političkom životu i još ju se moli da primi oprost i da se vrati u Hrvatsku, gdje je čaka obnovljeni dom, materijalna i novčana podpora. Nije li to privilegija dobivena za počinjena zločinstva?!

U svima pravnim državama svijeta ovakove unutrašnje zločince kao što su petokolonaški Srbi u Hrvatskoj trajno bi se kaznilo, istjeralo bi ih se iz dotične države i trajno zabranio povratak u državu, gdje su činili zločine. U Hrvatskoj ih se moli da prime oprost, moli ih se za povratak i svestrano ih se nagrađuje za počinjena zločinstva. Nešto je trulo u mozgu hrvatskome!!!

Hrvate se kažnjava kad god pokušavaju stvoriti svoju državu

Zar nemamo dosta takovih slučajeva u povijesti. Samo ću podsjetiti jer to nije predmet ove rasprave. Za pokušaj ostvarenja države Hrvatske, Hrvate se je uvijek kažnjavalo:

Zrinski i Frankopan padaju pod glavosječom u Bečkom Novom Mjestu (1671);

Ustaša Eugen Kvaternik pada iz zasjede od srbskih pripuza Austriji u Rakovici/Ljubči (1871);

Hrvatski domobrani padaju pod rafalima Grge Anđelinovića, srbofilnog djeda Vesne i Zorana Pusića (u Zagrebu 5. prosinca 1918);

Stjepan Radić i drugi hrvatski zastupnici padaju od srbskih rafala u beogradskoj Narodnoj skupštini jer su htjeli Republiku Hrvatsku (20. lipnja 1928);

Tijekom i napose nakon Drugog svjetskog rata ubijeno je od Titovih srbočetnika i od hrvatskih komunista više od milijun mladih Hrvata jer su se u teškim i nametnutim okolnostima komunizma i nacifašizma borili za ostvarenje države Hrvatske (15. svibnja 1945...);

Nezavisnu Državu Hrvatsku (ne ulazeći ovdje u pitanje ratne tehnologije...) nismo ostvarili, ali smo najstrože kažnjeni jer se Hrvatima uskraćuje pravo na vlastitu državu.

Za obranjenu i izborenu državu Hrvatsku se kažnjava Hrvate...

U Domovinskom obranbenome ratu smo ostvarili državu Hrvatsku, ali to nismo smjeli pa smo kažnjeni i trajno nas se kažnjava. Dakle, Hrvati se ne smiju boriti za svoju državu!!!

Malne svakodnevno se nekoga od istaknutijih Hrvatskih branitelja kindapira, sudi i kažnjava ih se strože, nego u Den Haagu. Ranije Norac, nedavno Glavaš, juče Hrastov, danas Merčep, sutra Frane Drlje..., preksutra slijedi tko zna tko iz redova Hrvatskih branitelja... Srbski zločinci se u brk smiju Hrvatima jer su ih zamijenili na obtuženičkoj klupi.

Šljivančanin za najstrašniji genocidni i vandalski zločin u Vukovaru uskoro izlazi na slobodu, a Mirko Norac za nekoliko ubijenih četnika u civilu trune u zatvoru, a predsjednik RH mu oduzima ratna odlikovanja.

Gotovina u Haaškoj tamnici a Stanimirović u Hrvatskoj sabornici

Najistaknutiji hrvatski branitelj Ante Gotovina je u tamnici Den Haaga, a ratni zločinac, vukovarski gradonačelnik, abolirani fašističkočetnički zločinac Vojislav Stanimirović je u najvišoj hrvatskoj vlasti. Od prava i pravde u Hrvatskoj digao je svoje ruke Bog i "Hrvatsko" pravosuđe. Ovakovome pravosudnom ludilu RH nema ravnoga u svijetu.

Ovih dana je taj abolirani srbski zločinac Vojislav Stanimirović uvrijedio mrtve i žive branitelje Vukovara i ustrajao je na svojoj uvrjedi, ali nije niti opomenut od Hrvatske vlade niti pozvan na razgovor k mirotvorcu Josipoviću niti je opozvan iz najviše hrvatske vlasti.

Hrvati, branitelji u zatvore, a Srbi zločinci u Sabor i Vladu RH

Hrvate branitelje od srbske genocidne agresije se zlostavlja i kažnjava višegodišnjim tamnicama za počinjene kolateralne, slučajne i osvetničke žrtve na srbskim četnicima u civilu, snajperistima u civilu, teritorijalcima u civilu, infrastrukturalcima, koji su sijali mine po Hrvatskoj u civilu, itd... a srbske zločince se abolira i uvodi u sve oblike hrvatske vlasti, uključujući Hrvatski sabor i Vladu RH.

U Hrvatskoj je bolje biti Srbin, nego Bog. Za vrijeđanje Boga nikoga se zakonski ne progoni, a za spomen Srbina s negativnim predznakom, može svaki Hrvat završiti iza rešetaka radi govora mržnje.

O manjinskoj nacionalnoj nezaštićenosti

Svjestan sam dok ovako pišem, da će me hrvatski političari i dio Hrvata uvjeravati da nisam u pravu glede ravnopravnosti nacionalnih manjina pa ću postaviti sebe za primjer, gdje me ne može u točnosti pobiti ni zakonotvorac Vladimir Šeks ni mirotvorac Ivo Josipović niti njima nadređeni velikosrbin Milorad Pupovac, koji sve u Saboru i Vladi vodi žedne preko vode... Inače ja ne iznosim sebe kao žrtvu jer se borim protiv uzaludne žrtve. Žrtva mora biti osmišljena i za pravi cilj namijenjena, a ovo što iznosim je banalan, iako točan predmet.

Predstavljam se punim građanskim imenom i prezimenom, ja Dragan Hazler sam po očevoj liniji Švicarac, a po majčinoj liniji sam Hrvat.

Deklariram se kao Hrvat i osjećam se Hrvatom jer u prelijepoj zemlji Hrvatskoj biti ne-Hrvat jednako je biti nesređen u samome sebi. Svaki normalan čovjek priklanja se onome, što je najbolje i najljepše. To si uzima za uzor i s tim se poistovjećuje. Ako sam Hrvat u Hrvatskoj time sam veći i po lijepoj Hrvatskoj ljepši i vrijedniji čovjek. U prelijepoj Hrvatskoj biti stranac, a ne Hrvat graniči s određenom bolesti. U Hrvatskoj se sprovodi antiasimilacija!

Ali, ja nisam ni kao deklarirani i osjećajni Hrvat niti kao genetski nacionalnomanjinac Švicarac ravnopravan sa Srbima u Hrvatskoj.

Ponavljam, već češće puta iznešeno stanje: Moju obiteljsku kuću u Slunju i svu imovinu u njoj (bilo je i neprocjenjive i nenadoknadive imovine!) su uništili i popljačkali Srbi.

Tim istim petokolonaškim Srbima (zločincima) država Hrvatska obnavlja njihove stare (nesrušene i dotrajale!!!) kuće, ali moju kuću ne obnavlja država Hrvatska jer sam Hrvat i Švicarac. Kratko rečeno nisam u Hrvatskoj ravnopravan sa srbskom naciomalnom manjinom niti kao Hrvat niti kao potomak nepriznate švicarske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Već je naprijed rečeno, ali ponavljam radi značaja, da su najmalobrojnije nacionalne manjine u Hrvatskoj posve nepriznate i nezaštićene, a među 22 priznate nacionalne manjine najviše prava, nadprava, nadzaštita i privilegija (čak nadprivilegija!!!) ima srpska nacionalna manjina, koja je ujedno najveći ratni zločinac na prostoru RH. U RH se Srbima za zločinstva daju posebne zaštite, nadprava i privilegije. Tako je to od Sime Dubajića do Voje Stanimirovića.

Slava za povijest pod vješalima

Netko je napisao ili sam to gledao u odličnome Sedlarovom filmu "HAAG, EU ili HRVATSKA, TUGO MOJA" da se u Hrvatskoj najveća slava za povijest ostvaruje pod vješalima pravednika.

To nije točno jer su srbski četnici i hrvatski komunisti objesili pravednika Milu Budaka, ponajvećeg hrvatskog književnika, ali nije do danas od RH niti rehabilitiran niti slavljen kao hrvatski velikan ispod vješala.

Ali, za razliku od obješenog hrvatskog pravednika Mile Budaka, koji nije nikada namjerno mrava zgazio, nagrađen je svima častima i visokim prinadležnostima Simo Dubajić jer je poklao 30.000 Hrvata i žali što nije i više jer bi bio bliži gigazločincu Josipu Brozu Titu.

Pitanje predsjedniku RH, Prof. Dr. Ivi Josipoviću

Rasprava o nepravednostima u sustavu nacionalnih manjina i o nepravdama, koje se vrše na Hrvatskim braniteljima nema kraja jer su se metastaze tih protuhrvatskih zlostavljanja strahovito proširile i postale hrvatskom svakodnevicom.

Došli smo tako daleko putem obtužbi protiv Hrvata i još dalje putem zaštite i davanja svih nadprava najzločinačkijoj skupini odmetnika u Hrvatskoj - petokolonaškim Srbima, da to postaje (uz gospodarsko, odnosno korupcijsko...) najbolnije pitanje nacije.

Ovakova zločinstva, kakova je srbska nacionalna manjina u obadva zadnja rata činila protiv Hrvata mogu se ravnati samo sa zločinstvima u skupinama nekih nerazvijenih naroda Afrike poput plemena Hutu i Tuci u Ruandi.

Pitanje je, zašto se danomice kindapira i osuđuje na vremenske kazne Hrvatske branitelje, koji su u tome strašnome ratu počinili poneke zločine na neprijateljskoj strani, ali ti zločini nisu ni milijuntinka zločina, koje je bez ikakvog razloga i povoda počinila nad Hrvatima Srbska zločinačka strana. Ta srbska zločinačka strana je abolirana i Zakon o aboliciji i amnestiji se ne mijenja, a srbski zločinci sjede čak u vrhovima svih oblika i razina vlasti u Hrvatskoj.

Dvije najveće pogrješke predsjednika RH Dr. Franje Tuđmana su:

1. Zakon o amnestiji i aboliciji srbskih ratnih zločinaca i

2. Podpis na Daytonski sporazum. (O Daytonu drugom prilikom!)

Posljedice obadviju pogrješaka počinjenih od predsjednika RH Dr. Franje Tuđmana su i slijepcu vidljive, ali ne i onima, koji su ih počinili i onima koji ih toleriraju i ne mijenjaju.

Zanimljivo jest da se u Hrvatskoj mijenjaju zakoni poput ženske mode: jedni se ukidaju, drugi dopunjavaju, treći izmjenjuju, četvrti ne primjenjuju..., ali u ovaj za Hrvatske branitelje i za čitavu Hrvatsku porazni Zakon o amnestiji i aboliciji zločinačkih Srba nitko ne dira.

Malne sve Tuđmanovo se kritizira, ali Zakon o amnestiji i aboliciji ne!

Moje pitanje predsjedniku RH, ujedno sveučilišnome profesoru prava, Ivi Josipoviću zašto Hrvati i Srbi u Hrvatskoj nisu ravnopravni po odgovornosti za počinjene ratne zločine?!

Zašto Tuđmanovi nasljednici Mesić i Josipović nisu do sada ukinuli Zakon o amnestiji i aboliciji srbskih zločinaca ili: Zašto se taj isti Zakon ne primjenjuje na Hrvate, koji su u obrani Hrvatske i svojih života počinili poneki ratni zločin na srbskoj agresorskoj strani?!

Kao Hrvat, državljanin RH i kao nepriznati nacionalnomanjinac hrvatski Švicarac, očekujem eho od predsjednika RH Ive Josipovića i to djelom, a ne praznom političkom retorikom.

Uz najljepši hrvatski pozdrav: Za dom i domovinu Hrvatsku - Uvijek sprerman!

Basel, 18. prosinca 2010 Mr.sc. Dragan Hazler