Croatian lives matter too?

Detalji

Objavljeno: Utorak, 14 Srpanj 2020 14:51

fShare

Tweet

Jedan od trikova jest: mi ćemo koalirati samo sa strankama sličnoga svjetonazora. Tako reče i relativni pobjednik, pa čim relativno pobijedi, osvrne se oko sebe da vidi koje to stranke imaju sličan svjetonazor, i oko mu padne na Pupovca i SDSS, koji jedini imaju sličan svjetonazor.

Ili je prevruće ili olujno, a idemo i prema Oluji koja će – kako se stvari razvijaju – biti obilježena tiho i dostojanstveno, s razmakom od dva metra i pod maskama. Sve je više virusnih događanja ili odgađanja, preskaču se festivali na koje samo navikli do dosade, samo se Dubrovačke ljetne igre nisu dale, ali su i one otvorene Hitrecizvan zidina, prilagodile se vremenu, kao što je savjetovao Marin Držić, ali se u političkoj akciji svoga savjeta nije pridržavao, te zato umro kao prognanik. Umjesto gužve pred sv. Vlahom, predstava otvorenja bila je ove godine u staroj luci iz davnoga vremena prije kruzera, a umjesto Negromanta vidjeli smo Negromanticu,po zahtjevu Me too. I nije bila loša, uopće, pa što – u Držićevo doba navodno su muškarci igrali ženske role, pa zašto ne bi i obratno.

Malo sam se zabrinuo na početku kada je Negromantica doplovila na palubi barke, jer me je neugodno podsjetilo na Operu industriale u Rijeci, ali dalje se sve odvijalo dobro, lepršavo i propošno, suvremeno i klasično, plesno, pjevno i covidno rasprostranjeno po luci, s uvijek dojmljivom, veličanstvenom odom Dubrovniku iz pera Gundulićeva i Gotovčeva, te podizanjem zastave Slobode, koja je često u povijesti bila u opasnosti, od vremena Saracena koji su mjesec dana opsjedali Dubrovnik (a spasila ga romejska, BOškovićznači bizantska mornarica) pa do nedavnih dana koje je spomenuo gradonačelnik Dubrovnika, a opsadnike nazvao „nekim ljudima“. Ljudi nahvao, jest, a oni bez odore i u udobnim sobama, srbijanski akademici, opsjedaju Dubrovnik i sada, kao što su činili i tada, prisvajajući i Dubrovnik i dubrovačku književnost posebno, uz vrlo blag ili nikakav odgovor iz Hrvatske.

Prisvajaju i Boškovića, kao što znate, a možda manje znate da je diplomat Bošković uvelike zaslužan što ruska flota u njegovo vrijeme nije pucala po Dubrovniku i samostanskim knjižnicama. A Dubrovnik i dalje stoji, čak ga ni prirodne sile (velika trešnja) nisu uništile, a treba pročitati zapise suvremenika koji tvrde da su se zidine u trenutku potresa podignule dva metra, pa opet spustile, i koliko je ljudi poginulo, i da se ozbiljno razmišljalo zauvijek napustiti to mjesto, tako katastrofalno razoreno. Nakon prve prepasti, ipak se odustalo, donesen je zakon o obnovi Dubrovnika (ha), nešto brže nego zakon o obnovi Zagreba jer tada parlamentarnih izbora nije bilo, a kneževi se mijenjali svakih mjesec dana. Demokracija, da, doduše pridržana za aristokraciju, ali je li danas što drukčije? Nije.

Demos se, doduše, dočepao blagodati da može utjecati na svoju sudbinu, glasovati na izborima, a kada izbori dođu više od polovice ode u ribolov ili ribičiju, pa relativni pobjednik (u svako vrijeme) dolazi na vlast s dvadeset posto potpore birača neribiča, od koji se mnogi uhvate na udicu ovakve ili onakve retorike, izbornih obećanja i trikova. Jedan od trikova jest: mi ćemo koalirati samo sa strankama sličnoga svjetonazora. Tako reče i relativni pobjednik, pa čim relativno pobijedi, osvrne se oko sebe da vidi koje to stranke imaju sličan svjetonazor, i oko mu padne na Pupovca i SDSS, koji jedini imaju sličan svjetonazor.

Ljudi su srditi, ali kako je, tako je, sve je ostalo kako je bilo u novijoj hrvatskoj povijesti (s manjim skretanjima), ne će Hrvati s Hrvatima, pa uskače bratska pomoć i hrvatsko-srpska koalicija postaje naša realnost. Zahvaljujući Ustavu, odnosno ustavnim promjenama i izbornom zakonu, zahvaljujući krupnim ostatcima jugoslavenskih mudrosti, zadržanih upravo mazohistički i protueuropski (jer nema te države u Europi koja svoje manjine podiže na pijedestal izvršne vlasti, niti ih u tolikom broju, ili uopće ne, trpa u parlament gdje bi, kao što je slučaj s Hrvatskom, ulazili na komičan način unaprijed zajamčenim putovima). Ali jest kako jest, što ne znači da mora tako i ostati. A dok ostaje i opstaje, znači jedino da se jugoslavenskoga kompleksa nismo oslobodili. I ne može se reći da su birači prevareni, jer su znali s kim imaju posla i da je taj s kim imaju posla i do sada činio isto, pa će i dalje, ovaj put i drskije, što su manjine shvatile i mašu sa svojih osam kao s barjakom, apetiti su porasli.

Kajtazi se malo zaletio, ali nije bio daleko od istine: ne će manjine imati tri ministra, ali ćete ih sretati u svim Kjataziministarstvima na nešto nižim položajima, s tim da su ti niži obično utjecajniji od ministarskih. SDSS će pogotovo osim javnih imati i tajne dogovore s relativcima, za koje ćete saznati kada dođe vrijeme, ili ne ćete. Relativnima nije važno što je Pupovac za cijeli vrijeme rata imao dobre veze s „pobunjenicima“ (slučaj dr. Šretera je paradigmatičan, jer je Šreter predstavljao HDZ na pakračkom području), što je Srbe u zapadnoj Slavoniji ohrabrivao da izdrže (kako piše i govori Đakula), a kada je vidio da su karte drukčije pomiješane, održao je govor koji se Tuđmanu jako dopao, okrenuo pilu naopako. Nije mu naškodilo ni što se uključio u sastav SDSS-a, osnovanog 1997. u vrijeme srpske Srijemsko-baranjske oblasti, minutu prije mirne reintegracije.

Da, tadanja Pupovčeva Samostalna srpska stranka (SSS) ušla je u sastav SDSS osnovanog na prijedlog Gorana VOjkoHadžića i Stanimirovića. I to je činjenica. O djelovanju SDSS-a zadnjih desetljeća nije potrebno govoriti, suvremenici, javnost, o tome sve znaju. Pa ako je to taj svjetonazor sličan hrvatskim relativcima, onda se nalazimo na moralnom dnu. Je li se moglo drukčije? Moglo se da se htjelo. U zadnjem javljanju iskarikirao sam do beskraja mogućnost koalicije Hrvata s Hrvatima, toliko naoko ozbiljno te su mnogi povjerovali da sam šenuo iliti otišao na kvasinu. No, nada uvijek ostaje, a i vrijeme čini svoje, ako se ova sablazan s covidom nastavi i nastanu veliki nemiri, relativci će biti prisiljeni zahvatiti šire, čak pozvati u pomoć neku hrvatsku stranku, kojoj za sada milostivo prepuštaju jedno dopredsjedničko mjesto u Saboru. Ali život je dinamičan. Enormni izborni trijumf Vučićev vrlo se brzo pokazao kao Pirova pobjeda, pa ako tko ne uči iz starije povijesti, eto mu najnovija iz komšiluka.

Moje pjesme, moji snovi

Iz (gotovo) susjedne Austrije stižu novosti kao da su prepisane iz „Novosti“. Austrijski se parlament obrušio na BLeiburgBleiburg i nakanio (uspio) donijeti rezoluciju o zabrani komemoracije na Beiburškom polju, jerbo se ondje slavi ultranacionalizam, nacizam, fašizam i biciklizam. Tko je to kazao parlamentarcima, možemo slutiti, a što je u pozadini, i to znamo. Austrija pokušava svoju drugosvjetskoratnu povijest prikazati otprilike kao u mjuziklu „Moje pjesme, moji snovi“, što je krivotvorenje jer je Anschluss bio oduševljeno dočekan, a otpor neznatan. I austrijski su mladići, naravno, ratovali u sklopu njemačke vojske, ali su na svršetku rata imali sreću da su ih „saveznici“ propuštali prema sjeveru, dok su istodobno ne samo zadržali bjegunce iz NDH nego ih i izručili komunističkim krvnicima. I sada moderni Austrijanci peru savjest, ne do Bog da se netko sjeti njihove uloge u Drugom svjetskom ratu, a mogao bi s prisjetiti kada vidi da se na njihovu tlu obilježava genocid nad Hrvatima, pa pripisati Austriji domaćinstvo, tako reći, slavljenju „ nacizma i fašizma“. I otud rezolucija, otud parlamentarna svinjarija uobličena u rezoluciju kojom se zabranjuje sjećanje na stotine tisuća ubijenih Hrvata, vojnika, civila, žena, djece. Onu drugu, europsku rezoluciju, o žrtvama komunizma ( i ostalih totalitarnih režima) nisu čitali, kao što ju uostalom nisu pročitale ni hrvatske vlasti koje su ju ignorirale.

U ruke mi je došlo pismo koje je austrijskom parlamentu uputio dr. Edward Yambrusic, naše gore list, odvjetnik i yamburiscstručnjak za međunarodno pravo, bivši pukovnik američke vojske. Čitatelji ove rubrike znaju da je Yambrusic obavio velik posao lobirajući svojedobno za uhićene hrvatske generale, a sudjelovao je i na skupovima HKV-a o haaškoj temi u Zagrebu, napisao i knjigu. No, znači, taj i takav Yambrusic piše austrijskim parlamentarcima u svezi s rezolucijom o zabrani komemoriranja bleiburške tragedije ovo: „ Jedna od temeljnih vrijednosti judeo-kršćanstva zapadne civilizacije jest da se pokapaju naši mrtvi s poštovanjem i dostojanstvom... Bleiburško polje je epicentar međunarodnog zločina nad ljudskošću. Masakr je započeo u na Bleiburškom polju, kada su saveznici dali Titu „licencu za genocid“ i na taj su način umiješani u međunarodni kriminal. Europska rezolucija 1481. govori o sjećanju na žrtve svih totalitarnih režima, a Bleiburg je upravo to – sjećanje na žrtve. Bleiburg ne smije nikada biti zaboravljen. Croatian lives matter too, poantira Yambrusic, a austrijsku rezoluciju naziva sramotnom. (Usput, pita kako takvu neutemeljenu rezolucije može donijeti austrijski parlament, koji znade da je pokrovitelj „Bleiburga“ hrvatski parlament).

A eto, Austrija i Hrvatska su prijateljske su zemlje, takoreći. Pa kada sam, ne znam po koji puta, govorio i pisao da se protiv Hrvatske vodi specijalni rat, evo još jednoga dokaza, ne dolaze svi iz Srbije ili sličnih predjela, iz Mađarske itd. I kakve će biti posljedice? Ma nikakve, iz Hrvatske se ne čuju ni slabašni glasovi, to jest iz vlasti. Njoj takva rezolucija valjda nije sramotna. Iz hrvatskih medija nema glasa, konstatiraju što se dogodilo u Beču,ali jedna tiskovina – a znamo koja – uz tekst o austrijskoj rezoluciji donosi sliku dva muškarca u ustaškoj odori, dva provokatora. Rezoluciji u prilog.

U svibnju ove uklete godine, objavio je Ante Beljo u nakladi Hrvatskoga žrtvoslovnog društva knjigu uz 75. obljetnicu bleiburške tragedije. Na početku citira Solženjicina koji piše o „akcijama vlada zapadnih zemalja, o masovnom izručivanju običnog ruskog svijeta (Kozaci, op.) u progonstvo i smrt“, što se u SSSR-u skrivalo i lagalo. „Nasilje se može skrivati“, kaže Solženjicin samo pomoću laži, a laž se može podržavati samo nasiljem.“ Istovrsna je situacija s bLEIBURHrvatima, odnosno s genocidom nad Hrvatima, koji su komunisti skrivali kao zmija noge, a ni danas nije tema s kojom se treba previše baviti – ako se tko bavi njome, postane sumnjivim.

Knjiga Ante Belje donosi dokumente (top secret) iz britanskih arhiva, a kronološki zalazi u zbivanja mnogo prije Bleiburga, dokazujući da su zločini nad Hrvatima počeli davno prije. Tako se piše o četničkom krilu Orjune, o genocidu nad Hrvatima i muslimanima u Hercegovini 1942., o četničkim masakrima u Dalmaciji, o partizanskim zločinima u biokovskom kraju. Zatim, najkasnije 1944. četnici se presvlače u partizanske odore. Komunisti ulaze u Dubrovnik, gdje ustanovljuju obrazac (Daksa) uništenja Hrvata za sve sljedeće gradove koje će osvojiti. I Zagreb, o čemu (još koječemu) postoji svjedočanstvo zgroženoga Bogdana Radice. Bleibrug i Križni putovi samo su, znači „kruna“ genocida nad Hrvatima. Možda najveće stratište hrvatskoga naroda 1945. u Kočevskom Rogu detaljno je opisao Ivan Gugić, partizan kojega su zločini prestravili, pa je poslije dao vjerodostojan iskaz o umorstvima više od Komunizamtrideset tisuća uglavnom Hrvata i nešto Slovenaca i njemačkih časnika, ali i žena koje si silovane i ubijene, bačene u jamu s ostalima. O tome i potresan iskaz Milana Zajeca, preživjelog slovenskog domobrana.

Suvremene hrvatske vlasti, bilo koje opcije, zaziru od teme, kao što rekoh, a (gotovo)ništa ne poduzimaju da mrtvi budu dostojno pokopani, s imenom i prezimenom, ako je moguće. Štoviše, kao što također rekoh, ne osvrću se na europsku rezoluciju koja zahtijeva počast i sjećanje na žrtve totalitarnih režima, navodeći istodobno u rezoluciji da je taj čin „od ključne važnosti za jedinstvo Europe“. Je li? Kako za koga. Očito je važnije ukinuti kunu i prijeći na euro, što će povećati siromaštvo ionako siromašnih, a umjesto povijesnih hrvatskih likova i spomenika imat ćemo na novčanicama neke neutralne sličice. Ne pitajući narod (nema više referenduma), Hrvatska se olako odriče zadnjih ostataka suvereniteta, no o tome će još biti govora. To odricanje na svim poljima je karijes koji će nas ostaviti bespomoćnima na vjetrometini povijesnih poljana. (Inače, glede karijesa, ja sam najavio već u početku da od Milanovića tek možemo očekivati krupnije bisere, koje bi netko trebao početi zapisivati i potom objaviti knjigu, u suradnji s dobrim karikaturistima. Milanović je nedavno boravio u Beču, u službenom posjetu, razgovaralo se o covidu, turizmu i klimi, a je li Milanović iskazao ogorčenje tada već prigotovljenom austrijskom rezolucijom o Bleiburgu, nismo čuli. Ne čujemo dobro.)

Hrvatski Samson

Ponekad, kada je nizak tlak, čitam Bibliju. Nisam Bonaventura Duda ni Marko Grčić, samo čitač, a uvijek naiđem na nešto što mi je, ne znam kako, promaknulo. Tako se navratim jednoga dana na priču o Samsonu i Delili (nije Dalila) i napokon shvatim da je Samson bio ne samo jak nego i bedast. Do čuvenoga rezanja kose koje ga je oslabilo, došlo je tek nakon višekratnih Delilinih napora da ga preda Filistejcima. Prvo ga je Delila vezala sa sedam svježih žila, ali ih je on potrgao. Onda ga je svezala užadima, ali ih je raskinuo, pa je sedam pramenova njegove kose otkala na tkalačkomm stanu i zabila klin, no Samson se oslobodio (i ostao s voljenom Delilom). Tada mu Delila reče: „Triput si me već prevario i nisi mi kazao gdje je tvoja velika snaga.“ Samson napokon popušta i otkrije joj da ga treba obrijati. Delila ga za velik novac (po tisuću šekela od svakog filistejskoga kneza) preda Filistejcima. Dalje znate. Zašto sam stavio međunaslov Hrvatski Samson? Ah, valjda te tako...

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

• Prethodno
• Sljedeće