Javor Novak: Jakov Sedlar: „260 dana“ Studentski Centar, Zagreb, druga projekcija
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 20 Studeni 2025 13:08
Nema slučajnosti, nije je bilo 1991., nema je ni danas unatoč političarima u Hrvatskoj koji misle da mogu prozirnim smirivanjem i lažiranjem podataka eutanazirati hrvatski puk. Svi znamo da je palež na sam Dan Sjećanja žrtve Vukovara trebao distrakcijom poništiti sav očekivan pijetet iskazan hrvatskoj žrtvi u Vukovaru, baš kao što su podvale srbskih kulturnih centara diljem Hrvatske imale istu tu patogenu zadaću.
Ugodno je bilo vidjeti koliko je žena došlo na projekciju, u hladnom zagrebačkom popodnevu, u danu bolne Vukovarske tragedije i obilježavanja opakog genocida nad Hrvatima. U danu u kojem je moj grad Zagreb, ako izuzmemo potrese, pretrpio najgadniji udar nakon raketiranja Banskih dvora: stručno je podmetnut požar u Vjesnikovu neboderu. Zalazio sam u tu zgradu koja je uz mračnu portu (stvarno i metaforički) imala veliku bistu Vladimira Bakarića i još jednu, na ulazu. Zašao bih pokoji put dok je tamo još radio „opšti“ miljenik Miroslav Lazanski i ružna, obvezno prenašminkana koketa Mila Štula. Za nju čak i jedan odiozan imbeks piše da je „huškanjem i lažima širila Miloševićev teror“. Neznajući, mladenački, donio sam joj fotografije iz Kalifornije, koje su joj se toliko svidjele da mi ih moralno nikada nije vratila. Naravno ni putopisni članak nikada nije objavila. Prigodna je to bila mala pljačka na minijaturnoj osobnoj razini ali potpuno u skladu s „moralom“ i svim drugim pljačkama s istoka.
Prva su izvješća vatrogasaca o požaru Vjesnikova i Večernjakova nebodera govorila o čudnom nekom požaru, a na tv snimkama mogli smo vidjeti kako požar na vrhu nebodera, bukti naknadno (!) i niže, na drugim katovima. Kako vatrogasci svjedoče: vatra se razbuktala na vrhu (16 kat) pa na devetome, šestome katu te i iz prizemlja! Izgleda da su se svi kaloriferi i sva računala zapalila jedna za drugima s nekom sasvim čudnovatom lančanom, a vremenskom odgodom. Snimka 19-oga u podne, pokazuje kako se punih 13 sati od izbijanja katastrofalnog požara - oko sredine nebodera još uvijek dimi.
Bojažljiv glas stručnjaka za požare „uvjerljivo“ nam je objasnio kako je riječ o mogućem udaru groma (al su snjezi al su satelitski labudovi) koji je doveo do prednapona u elektroničkim uređajima. Onda dobro. Zaista to je jedna stručna nebuloza, poput one nakon poznate kornatske tragedije gdje se još ni do dan danas (a iz kolovoza 2007.) pravi uzrok još ne zna. Službena je inačica: eruptivni požar uzrokovan izgaranjem plinske smjese. A čije - nije nam suđeno znati.
Ukratko to je jedna neviđena i hirovita električna Vjesnikova instalacija baš kao što se 1980. na staru godinu zbilo do danas tajnovito spaljivanje kuće Standard konfekcije u Praškoj ulici u Zagrebu. Svi znaju da je to bila lokacija srušene židovske sinagoge pa je to imala biti poruka Hrvatima da su svi oni, i uvijek, genocidni. Trajno, i nakon NDH. Bit će to sada u Vjesniku, i opet neka grijalica, kalorifer, fen ili brijači aparat, a morti se i građevinska mafija digla da osvoji skupu parcelu. Svakako tu nije kumovala BIA (sačuvaj nas Bože teorije urote) koja nas uredno buši još od 1991., a zasigurno još i otprije. Njihova BIA nas buši, a naša SOA ima vezane ruke pa ispadaju kekeci. Ali o tom će požarluku još biti mnogo narednih političkih, sedativnih izjava. Za sada još vrhovni politucusi hrabro šute i čekaju, moraju prvo vidjeti što će biti ona i ta najuvjerljivija laž za narod. Vjerujte im svakako, ako hoćete biti sljepići.
Usput, proteklih smo dana i tjedana u baš svakom tv-Dnevniku imali ministra Božinovića prekomjerno. Jest da mu ruzinavi stenjući glasić uopće nije za elektronske medije ali on im svejedno rado pribiva. Gdje je sada danas da nas uvjeri kako je netko ubacio opaki opušak kroz prozor Vjesnikova nebodera?
Ukratko ovo su naši kao njujorški twins-i, samo ovdje je to „the only child“ - neboder među prvima i najvišima u gradu. Ali da se vratim temi: ugodno je bilo vidjeti koliko je mnogo mladosti došlo upravo tog našeg bolnog 18. studenoga u Studentski Centar u Zagrebu na ponovljenu projekciju. Dvorana je bila gotovo puna. Što je najvažnije? Kako je publika reagirala? Prvo trebam reći da se film grosso modo sastoji od dva dijela: od onog idiličnog mirnodopskog slavonskog i hrvatskog te od potpuno istinitog i zločinačkog sadizma istočnjaka. Ovo je prije svega film o patogenom sadizmu tzv. JNA i četničke rulje, a koji su zajedno uživali u ratu. Sto puta vidjeli smo onu kolonu ponosnih barbara u okupiranom Vukovaru i onu odurnu pjesmu kanibala. Agresija je zato već potrošena riječ. I dok se publika u prvom dijelu smijala ispadima malog djeteta i opaskama na relaciji žena-muž, kad je film započeo odmotavati svoj drugi dio, iskazala se šok-istina, a u publici je zavladao tajac.
Kao čovjek koji je s ocem cijele noći provodio uz televizor, na samome početku napada na Hrvatsku, i kao onaj koji je nosio časnu odoru hrvatskog vojnika, u filmu za mene nema ništa novog. Sve sam to znao. Konačno bio je već i film „Bogorodica“ iz davne 1999. (scenarista Hrvoja Hitreca te kao dugometražni prvijenac Nevena Hitreca). U gl. ulozi tu je bio perfektan Ljubomir Kerekeš i veliki, danas pok. Ivo Grgurević. Film je konačno i ovjenčan s više nagrada. Ali.
Koliko nam prvi dio Sedlarova filma možda djeluje predug i idiličan jer znamo što dolazi, u drugom dijelu uvjerljivo je razrađen sadizam rulje koja je 1991. napala Hrvatsku odmah nakon hrvatskog referenduma o neovisnosti (19. svibnja 1991.), a koji je nota bene, završio plebiscitarno protiv Jugoslavije. I to je bio povijesni referendum održan godinu dana nakon prvih višestranačkih izbora. Velikosrbi, rulja i četnici odmah su se digli: ubijali su hrvatske policajce, bacali su balvane na magistralne ceste itd. Sve mi to predobro znamo.
Ali. Ali kad krenu mučni kadrovi maltretiranja, ubijanja, silovanja hrvatskih djevojaka i žena, kad krene priča o robovlasništvu Srba nad Hrvatima to je nešto što ostavlja bez daha. Film je šokantan, ponajbolji u dijelovima kad tek naznačuje koji se užas zapravo kotura. Redatelj Sedlar ovdje ne ide na naturalizam ni krvoločno prikazivanje, on, što je po temu dublje, stvara nedvosmisleno okruženje izbjegavajući, zaobilazeći otvorena i jeftina, a moguća zgražanja. Čak i kad film traje bitno duže od dva sata. Istina je toliko jeziva i šokantna da čak i kad sve znamo, ne možemo vjerovati da su ti „bratstvo-jedinstvujući“ jel' da, očnjaci bili kadri ispoljiti toliko mržnje, krvološtva i toliko sadizma. Njima je rat bio zabava, oni su, kažem, uživali. Toliko su to bile pervertirane, izvitoperene osobnosti. Sumrak uma i zarakijanoga tijela. Nisam plačljive prirode, odgledao sam više stotina filmova kao potpun filmo-manijak, ali u nekim scenama teško sam zadržao suhe oči i sve sam tim velikim kinom gledao oko sebe - gdje su suze brisali još neki.
Neopisiva patnja koju su prošle hrvatske obitelji oko Vukovara i u samome Vukovaru je takva da kad ju vidite u filmu pitate se jesu li one stvarne, je li to uopće moguće, zar je zaista sve bilo toliko strašno. A sve smo već znali otprije. Tako razmišljam unatoč tome što sam od hrvatskih branitelja, od prognanika, od ranjenika… slušao upravo tu i takvu strahotu, a istinu. Upravo tako. Upravo jezivo. I kad to Jakov Sedlar donosi, on donosi golu istinu. Sedlar donosi kakva je bila ta jeziva ratna stvarnost. A za nju je reći užas, premaleno.
Dakako težak je to film, nismo drugačijeg ni očekivali. Izaziva šok u gledatelja ali treba reći kamera je sjajna, glazba je sjajna, zvuk je moćan. A glumci? Suvišno je isticati jednog glumca kalibra Armand-ea Assante-a (koji je svirepost starješina tzv. JNA donio upravo onako kakav je njihov karakter i bio: tobože ljudski, tolerantni, pružajući ruku premlaćenim žrtvama, milozvučna glasa, licemjeran i pokvaren u igri s tuđim životima, žrtvinim sudbinama u klopci koju su upravo te starješine osmislile i provele u djelo. Zato kažem to je film o sadizmu (da su živi Freud, Fromm ili Jung pisali bi svoje nove ekspertize). Jednako je tako uvjerljiv i glumčina Tim Roth. Pa to su uostalom hollywoodske, svjetske zvijezde. Ali tu su i majka i otac glava obitelji, tu je i sin. Svi su oni doslovno briljirali.
Na kraju što je onaj konačni velik znak? Po odgledanoj projekciji, među tolikim mladima, zavladao je muk! Muk u foajeru, muk na ulici. Osobno, šutio sam satima nakon projekcije, vozio zagrebačkim ulicama jer me vožnja smiruje. Pošao pogledati i avetinjsku sablast od izgorenog Vjesnikova nebodera. Uklapa se u temu. A on me podsjetio na onodobni Labrador i montiran film Udbe o Martinu Špegelju, podsjetio me na uvod u najžešći i opaki rat za slobodnu Hrvatsku i slobodnu Bosnu i Hercegovinu. Ta me sada jeziva zagrebačka, ogromna opožarena ruina, u mraku još i više podsjetila na Sarajevo. Na granatiran i zapaljen neboder „Oslobođenja“ (29. svibnja 1992.). Kojeg li protuslovlja u tom samome nazivu.
Nema slučajnosti, nije je bilo 1991., nema je ni danas unatoč političarima u Hrvatskoj koji misle da mogu prozirnim smirivanjem i lažiranjem podataka eutanazirati hrvatski puk. Svi znamo da je palež na sam Dan Sjećanja žrtve Vukovara trebao distrakcijom poništiti sav očekivan pijetet iskazan hrvatskoj žrtvi u Vukovaru, baš kao što su podvale srbskih kulturnih centara diljem Hrvatske imale istu tu patogenu zadaću.
Mogu se samo gorko nasmijati kad čujem stidljive hrvatske ljude koji lansiraju pitanje: pa kako to Plenković ne zna? Ma koji loš vic! To vam je demokratizacija HDZ-a i demokratizacija Hrvatske, sve do ponora. Hrvateki, nemojte ni na sljedeće izbore izlaziti. Jer to vam je profano, naporno, uzaludno, suvišno i nepotrebno te davno već kompromitirano jer: „svi su oni isti i za koga onda uopće glasovati?“ Nastavite s programiranom apatijom.
Nemojte ni dalje isticati hrvatske barjake na ključne državne nadnevke, to vam je preteško, razumijem ja vas, a i sve je to nekako sasvim bez veze. Još vam je teže zapaliti malu svijeću za Vukovar u prozoru vašega doma. Evo gledam tu bijedu kvazi hrvatskoga apatridnog duha dok se vozim do stana: na šest zgrada peterokatnica, svakoj s punih pedeset stanova, nigdje ijedne svijeće za Vukovar! Točnije jedva dvije svijećice u pustim stotinama stanova!
Na kraju, ono što vjerujem da g. Jakov Sedlar ni ne zna, a čemu sam osobno svjedočio, odnosi se na Zagreb. Točnije na samo središte grada i na godinu 2013. Tu se odvijalo novo robovlasništvo: udbaši su iz zatvora vadili zatočenike obrtnike koji su nešto obrtnički mogli obaviti. Pa su tako u zamjenu za smanjenje kazne morali farbati haustore besplatno, kao robovi, a na korist njihovim robovlasnicima. Je li danas drugačije? Mislite da je to izmišljeno ili sasvim nemoguće? Nije, (i) tome sam svjedočio osobnim razgovorom sa „zarobljenikom“ – novovjekim robom na (besplatnome) poslu. „Možda ću dobiti skraćenje“ – kazao mi je utučeno. Udba živi vječno, a oni koji nisu podobni ili su „samo“ žrtva za „klanje“ ne mogu tu ništa. Robovlasnici samo trebaju imati vezu kod svojih. Kod upravitelja (hrvatskoga?) zatvora.
Samo dakle nastavite tako spavati hrvateki moji, zatvarati okice i okretati glavu, pa bute se onda za koju godinu ili dvije čudili ko pura dr.ku kaj nam se to opet pripetilo? Nemreš bilivit, kaj ne? Spavajte mirno, sutra bute jeli puricu s mlincima, znači odlično je, a mladost bude uskoro opet mnoštveno ginula. Blago nemoćnima u pameti, njihovo je carstvo… Jer, još uvijek je nažalost potpuno aktualan dr. Ivo Pilar: „Immer wieder Serbien“ („Uvijek iznova Srbija“, Berlin 1933.). Ali vi to niste znali. I još uvijek ne želite znati.
Javor Novak
