Samobor kao mali Bleiburg: Partizanska mučenja i ubijanja zarobljenika u gradu i okolici
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 11 Svibanj 2023 16:51
Samoborci, a osobito žene, su s mnogo milosrđa i ljubavi dočekivali zarobljenike koje je partizanska vojska vraćala iz Austrije i Slovenije. Po cijenu vlastitog života donosili su ljudima hranu, vodu i ostale potrepštine, usprkos surovosti i brutalnosti partizana.
Tragično razdoblje hrvatskog naroda
Posljednji dani Drugoga svjetskog rata i događaji neposredno nakon njegova završetka mogu se smatrati jednim od najtragičnijih dijelova povijesti hrvatskog naroda. Samoborsko područje bilo je jedno od središta ovih događaja, tako je jedan od pravaca povlačenja vojske i civila bilo Samobor – Zidani Most – Celje.
Mnoga svjedočanstva govore o tome, a ovo su samo malen dio:
Mato Stanković istaknuo je zlostavljanje partizana i »mještana – komunista« nad onim vojnicima koji nisu imali »valjane legitimacije«.
No, drugi zatvorenici svjedoče o tome kako su im Samoborci pomagali dajući hranu i vodu. Danilo Bojić navodi kako »odmah smo poznali, da smo prešli hrv. granicu: stanovništvo nas je dočekivalo s mnogo ljubavi, dobacivalo hranu, držalo kante vode pokraj ceste, da ljudi mogu piti, što su partizani oštro zabranjivali, nemilosrdno ubijajući one, koji su se zaustavili da piju«.
Šaravanja je naveo kako su seljaci iz samoborske okolice davali vodu i hranu zarobljenicima, iako je bilo pucano i na njih.
Selimović se prisjetio kako im je neki samoborski mladi krojač donio hranu i vodu uz informaciju kako je Tito zabranio »neodgovorna ubijanja«. Zatim je naveo kako je »stanovništvo grada [Samobora, op.a.] i okolice prema nama, zarobljenim hrvatskim vojnicima, krasno ponijelo te su nam dobacivali hranu, cigarete i drugo.
Partizani su strogo branili, razgonili i čak u zatvor odveli jednu ‘nepokorenu’ grupu žena i djevojaka«.
Fabek navodi kako je osobno donosio hranu zarobljenicima, a u tome ga su podupirali roditelji i neki mještani.
Martin Graberević opisuje »golemu masu naroda«, koju su većinom činile žene odjevene u crninu, koje su željele u koloni zarobljenika pronaći nekog svoga. No, iako je to nasilno spriječeno, dio njih je uspio »dobaciti« hranu zarobljenicima koji su od austrijske granice jeli samo travu.
Slično se prisjeća Miljenko Perić, navodeći da su Samoborci nastojali prepoznati koga poznatog u koloni, a iz nje su dovikivali zarobljenici da obavijeste njihove o ovom dolasku.
Jedan dio zarobljenika bio je likvidiran, a mjesta stratišta bila su u samom trgovištu (ulicama Milana Reisera i Preradovićevoj), Stražniku, Jelenščaku, uz Gradnu, Starom gradu, Rudarskoj Dragi, Gizniku, Sv. Nedelji,Kerestincu, Rakovu Potoku i Anindolu (blizu kapele Sv. Ane).
Nije poznat točan broj zatvorenika koji su se nalazili u samoborskim logorima i zatvorima, niti koliko od njih je na ovom području stradalo. Neki navode brojku od 6000, a drugi spominju upola manju.
Veći dio zarobljenika odveden je u smjeru Zagreba, gdje je organizirao više većinom tranzitnih logora. Istodobno,manji dio zarobljenika odveden je u smjeru Siska. (Iz knjige Samoborski kraj od1914. do 1945. godine, Danijel Vojak)
Stražnik kao mjesto likvidacije
Brdo Stražnik smješteno je na zapadnom dijelu Samobora, odnosno na sjeveroistočnom dijelu Samoborskog gorja.
Toponim Stražnik vuče podrijetlo od imenice straža i glagola stražariti. Naime u vrijeme turskih provala (od XVI. do XVIII. st.) postojale su stalne postaje, taborišta, radi obrane na određenim strateškim mjestima gdje su boravile i smjenjivale se straže. Upravo je Stražnik jedno od takvih mjesta.
Nedaleko od središta grada, krivudavom cestom koja vodi šumom do naselja Vrhovčak, malo podalje od drugog zavoja, s desne strane ceste svjedoci svjedoče i pokazuju mjesto jame 3×4 metra, prvog stratišta i grobišta zarobljenih hrvatskih domobrana i civila koje su ubili Titovi partizani, piše komunistickizlocini.net
Dalje stazom prema zaravni zvanoj Brezina tridesetak metara dalje od ploče s natpisom „Pod Brezinom“ pokazuju ostala grobišta. Teško bi se otkopavanjem moglo doći do kostura jer su tu u međuvremenu nikla stabla s jakim korijenjem. Dva su veća grobišta, 3×3,5 metara s ulegnutom zemljom do 40 cm.
Na Stražniku još uvijek bdije „umorena straža“ bez smjene, u očekivanju dostojnoga kršćanskog pokopa.
Samobor: Logor u Mlinskoj ulici
Mlinska ulica dobila je odgovarajuće ime, po mlinovima, vodenicama na Gradni. U toj ulici, na desnoj obali Gradne, bila su nekad četiri mlina, Bezjakov, Zokaljev, Bradačev i Horvatov. Između Žokaljeva i Bradačeva nalazi se perivoj. Tu je danas smješten Dječji vrtić »Grigor Vitez«. Prozvaše ga »Park u Mlinskoj«. Perivoj je oduvijek bio posjećen, veseo. Samoborci vole zelenilo, stoga su revno njegovali taj perivoj.
A što doživje lijepi park, perivoj, 1945.?
U što ga Titovi komunisti pretvoriše?
U logor.
Oko logora su iskopane u cik-cak poretku grabe, rovovi. Logor je okružen bodljikavom žicom. Čuvaju ga partizanski stražari. Više od tisuću ljudi ovdje je zatočeno. Bio je tu čovjek do čovjeka. Odasvud su ljude dopremali svakodnevno. Najviše je bilo Slavonaca, ali i Samoboraca. Svi bijahu gladni, žedni, izmoreni i prestrašeni. Uz to bijahu izloženi tjelesnim i duševnim mukama.
Mogle su se čuti samo zapovijedi: »Lezi! Diž’ se! Izuj se! Lezi na klupu!«… Potom se začuje tupi tutanj udaraca… »Marš na preslušavanje komesaru!« Najteže je bilo duševno mučenje. Svi su strepili kad će ih odvesti u smrt. Noću su neke odvodili u nepoznato. Neki su strijeljani i u samom logoru.
Oni koji su htjeli ugasiti žeđ u Gradni bili su ubijani. Logoraši su trpjeli makar su bili gladni i iscrpljeni. Koru sa drveća trgaju, glođu je i jedu. Perivoj je doslovce ogoljen. Drveće je ostalo bez kore pa perivoj izgleda sablasno. Katkad bijaše i ljepših trenutaka za zatvorenike. Samoborske im djevojčice u košarama nošahu hranu. Začudo, stražari ih nisu u tome ometali. Mlinar Bradač iz susjedstva ujutro i navečer dobacivao bi im kruh preko žice.
Jedan preživjeli logoraš mi kazuje:
»Te večeri bilo je strijeljanje. Tom prigodom pao sam u cik-cak grabu neozlijeđen i ostao živ. Poslije sam se spasio bijegom. Na prisilnom radu proveo sam osam mjeseci, jer sam opet bio uhićen.«
Većina logoraša odvedena je na »križni put«. Neki su se od njih povratili živi kućama.
Jedna djevojčica, sada postarija gospođa, davne 1945. godine, sa svojim vršnjakinjama donosila je hranu u logor »Park u Mlinskoj«. Prisjeća se i kazuje: »Jednoga dana donijesmo u košarama hranu, ali nađosmo logor ispražnjen. Nije više bilo logoraša. Bile smo tužne. Prepune košare s hranom odnijele smo kućama. Bile smo zabrinute jer nismo znale što se dogodilo onima koje smo hranile i za čiju sudbinu smo skrbile.«
Izvori i literatura: Stjepan Herceg, Samobor mali Bleiburg 1945., Samobor, 1996
