Ukrajinsko grotlo: Jučer “Patrioti”, danas tenkovi, sutra vaši sinovi
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 07 Veljača 2023 18:01
Američka javnost propitkuje, za sada potiho, ali i sami političari počinju postavljati pitanja kuda sve to vodi i na temelju čega si Bijela kuća daje za pravo donositi takve odluke i o njima samo izvješćivati narod, i neće li, takvom logikom, predsjednik jednom preko TV ekrana narodu priopćiti da se nalazi u nuklearnom sukobu i da ide žurno u skloništa?
Karaganov tvrdi kako je američka strategija slamanja Rusije osuđena na propast. Pri tom je kazao kako je, ne ulazeći u razloge vjerojatnih obavještajnih promašaja ruskih službi koji su doveli do sadašnjeg složenog scenarija ukrajinskog rata, ruska intervencija bila i ostala nužna i da ju treba dovršiti do kraja. Štoviše, smatra kako ju je Putin trebao pokrenuti još ranije i da bi tada bile izbjegnute današnje žrtve i razaranja
Glavni događaj prošloga tjedna na međunarodnoj pozornici nedvojbeno je bila odluka SAD-a i Njemačke da Ukrajini izruče svoje teške tenkove M-1 Abrams odnosno Leopard 2 A6.
Toj odluci analitički treba pristupiti ozbiljno i trezveno kako se ne bi dodatno strašilo ljude iako je to, priznajem, sve teže činiti zbog permanentnog jačanja negativne retorike. Uostalom, strah je ponekad dobrodošao da se ne čine gluposti ili da ih se čini što manje.
U Sjedinjenim Državama i javnost i pojedini analitičari upozoravaju na evoluciju stavova Bijele kuće po pitanju slanja naoružanja Ukrajini. Krenulo je od „sakralizacije“ protutenkovskih sustava Javelin, preko visokomobilnog topničkog raketnog sustava HIMARS koji je prozvan „novim bogom rata“, pa je nakon toga Washington govorio kako, zbog moguće eskalacije rata Kijevu nikada neće biti isporučeni američki protuzračni sustavi Patriot, da bi se i ta odluka promijenila do te mjere da je prošloga tjedna počela obuka ukrajinskih vojnika u samom SAD-u za opsluživanje Patriota koji bi tijekom ove godine trebali stići u Ukrajinu. Isto tako je Bidenova administracija govorila kako nikada neće Ukrajini isporučiti borbene tenkove jer je to napadačko a ne obrambeno oružje i da bi Rusija to mogla protumačiti kao eskalaciju, a da bi, eto, prošloga tjedna bio uklonjen i taj tabu.
Američka javnost propitkuje, za sada potiho, ali i sami političari počinju postavljati pitanja kuda sve to vodi i na temelju čega si Bijela kuća daje za pravo donositi takve odluke i o njima samo izvješćivati narod, i neće li, takvom logikom, predsjednik jednom preko TV ekrana narodu priopćiti da se nalazi u nuklearnom sukobu i da ide žurno u skloništa?
Međutim, i Bijela kuća, kao i Kremlj, rukovode se svojom logikom koja polazi od teze da se nalazimo u sudbonosnim vremenima, bez presedana i povijesnog iskustva – odnosno, da oni čine sve što je u nacionalnom interesu, da pri tom imaju najširi pregled onoga što se događa i da nema potrebe ni za brigu ni za sugestije sa strane – ma koliko dobronamjerne bile. U ovome, dakako, ima istine – prije svega u odnosu na mogućnost sagledavanja šire sveukupne slike, dok je ono „nema potrebe za brigu jer mi sve držimo pod kontrolom“ ipak više u sferi politike tj. ne mora uvijek odgovarati stvarnosti. Jer odgovarati može primarno i interesima određenih grupacija (prije svega vojno-industrijskog kompleksa) pa ga zato treba promatrati s dozom skepticizma i stalnog propitivanja – što je, uostalom, i posve legitimno.
Oklop razdora
Dana 20. siječnja, NATO saveznici na sastanku ministara obrane tzv. grupe Ramstein u američkoj bazi u Njemačkoj nisu uspjeli postići dogovor o slanju njemačkih tenkova Leopard 2 Ukrajini zbog protivljenja kancelara Olafa Scholza koji je Washingtonu poslao poruku kako će Berlin to učiniti samo ako i SAD istodobno pošalju svoje tenkove Abrams.
To je izazvalo nevjericu i konsternaciju s obzirom kako se donošenje pozitivne odluka o tome već dugo smatralo samo pukom formalnošću. Tako se, opet, nakon višemjesečnog proklamiranog neviđenog jedinstva među saveznicima po pitanju Ukrajine, pojavila opasna pukotina razdora. Ona je prije svega zaprijetila američkom imidžu, ali, još važnije, i ne dozvoljavanju Washingtona da se bilo tko približi ključnim polugama upravljanja (ne samo ukrajinskom krizom) koje on čvrsto drži u svojim rukama.
Uslijedio je tjedan prave psihološke borbe, prije svega golemog političkog pritiska na Berlin. Pentagon je na Scholzov zahtjev reagirao priopćenjem kako tenkovi Abrams nisu pogodni za ukrajinski teren zbog različitih okolnosti tehničke i logističke prirode, dok su, istodobno, iz pojedinih država EU, prije svega Poljske, s najviših razina vlasti Njemačkoj odašiljane oštre kritike. Jedna od zvučnijih bila je i ona od poljskog premijera Morawieckog, da njemačka vlada valjda čeka da Rusi opet dođu s tenkovima u Berlin pa da počne djelovati, ili da će Varšava isporučiti svoje Leoparde Kijevu čak i ako Berlin za to ne da svoju dozvolu.
Scholzova „strategija uzjogunjenog stada“ i „strateški parazitizam“
Otpor Scholza – koji je, to treba naglasiti, oporbu svom protivljenju isporukama tenkova imao i unutar vlastite vlade (zanimljivo je da ga je šef Zelenih i ministar energetike Robert Habeck podržavao, dok se šefica diplomacije iz redova Zelenih Annalena Baerbock protivila stavu kancelara) – nije dugo trajao. U svom govoru 24. siječnja u Bundestagu Scholz je potvrdio slanje Leoparda Ukrajini i naglasio kako time Njemačka ne želi rat s Rusijom.
Pa iako je idućeg dana i američki predsjednik Joe Biden javno priopćio kako će SAD Kijevu izručiti 31 tenk Abrams, što bi valjda trebalo pomoći Scholzu da svoj potez ipak prikaže kao uspjeh jer je eto primorao i Bidena da ispuni njegov uvjet – svima je jasno kako to baš i nije tako.
Naime, već je i tijekom Bidenovog TV obraćanja, kao i izjave Johna Kirbyja iz Vijeća za nacionalnu sigurnost Bijele kuće tog istog dana, jasno bilo kazano kako će isporuke Abramsa Ukrajini morati pričekati nekoliko mjeseci (a možda i do kraja godine), dok se ne osigura njihov potrebni broj (s obzirom na tekuće ugovorne obveze) i dok se ne riješe brojni logistički problemi.
Dakle, Scholzova „strategija uzjogunjenog stada“ koje od svog pastira traži predvodništvo a onda će ga slijepo slijediti kuda ga god povede – nije uspjela. Sjedinjene Države ostat će „pastir“ ali će ga stado morati slušati i na daljinsko upravljanje – sada je to već posve sigurno – i to je najveći uspjeh Washingtona kroz ovu „tenkovsku igru“. Slomljen je i za ubuduće spriječen bilo kakav otpor unutar EU. Jer kada u otporu nije uspjela Njemačka kako će onda drugi? Francuska se samostalno ionako ništa ne bi usudila, a očito je i prihvatila ulogu suparništva s Njemačkom oko budućeg predvodništva EU, sada već potpuno podređene SAD-u.
Sve je to posljedica činjenice što strateškog razmišljanja ni u Europskoj uniji ni u Njemačkoj već odavno nema. Postoji samo „strateški parazitizam“ – čvrsto priključenje uz skute jačega, u nadi da će na kraju iz svega toga za elite (drugi isu važni) ipak ispasti nešto dobro.
Biden pokazao gdje im je mjesto
Drugim riječima, Njemačka će ipak sama morati „otvoriti sezonu“ isporuka zapadnih tenkova Ukrajini, nakon što su se zapadna skladišta sa sovjetskim tenkovima potpuno ispraznila. Prije nje će to možda učiniti samo Poljska ali i tu je riječ o njemačkim Leopardima, dok Varšava svoje američke tenkove Abrams uopće i ne spominje kao opciju za Kijev. Francuska već šalje posve jasne signale iz samog državnog vrha da Ukrajini neće dostavljati svoje teške tenkove Leclerc, po karakteristikama vrlo slične Leopardnima, već da će to kompenzirati isporukama nekih drugih oružja potrebnih Kijevu. Slaba je, međutim, utjeha Berlinu da će svojih 15-ak tenkova Challenger Ukrajini možda poslati Velika Britanija, jer ta je zemlja ipak nešto drugo – i u odnosu na svoje strategije i nacionalne interese, i u odnosu na SAD.
Biden je, nedvojbeno, i Scholzu i Njemačkoj opet pokazao gdje im je mjesto. I ne samo to: uspio je (za sada) očuvati jedinstvo unutar NATO saveza i vrlo brzo „začepiti“ opasne „pukotine“ nastale njemačkim „tenkovskim otporom“. Zašto kažem “za sada”? Zato što su upravo Austrija i Mađarska objavile da će prestati isporučivati bilo koje oružje Kijevu, dok je Grčka, koja u Europi nakon Njemačke ima najveći broj tenkova Leopard, upravo objavila kako ih neće slati u Ukrajinu jer će joj možda trebati u eventualnom sukobu s Turskom (članicom NATO-a!).
Međutim, Biden je time učinio još nešto: dodatno je mobilizirao rusko društvo i oštricu njihovog gnjeva (barem privremeno) usmjerio na Berlin. Jasno je i zašto. Zbog snažne simbolike čina slanja njemačkih tenkova na istočni front radi ponovnog ubijanja Rusa. Upravo o tome i tako formulirano ovih dana govore i Rusi i ruski državni vrh, kao što i govore da je sada potpuno jasno kako su pregovori s Kijevom nemogući i da Moskva ide do svoje konačne pobjede. Štoviše, većina ih se u svojim izjavama slaže kako se ovim potezom Njemačka i neposredno uključila u ukrajinski rat. Usprkos tomu što je Scholz izjavio upravo suprotno.
Dakle, stanje postaje i više nego eksplozivno gledano s pozicije retorike, iako s vojne točke gledišta sam broj od 100-injak pa i 200-tinjak tenkova Leopard, uz dodatak Abramsa i Challengera (koji bi do kraja godine mogli biti isporučeni Kijevu) ne mogu u strateškom smislu na bojišnicama promijeniti ništa. Osim što brojevi dovoljno govore sami za sebe (Rusija u svijetu prednjači s brojem tenkova s preko 12 000 komada, dok ih je Ukrajina prije rata imala oko 2000), i zapovjednik Združenog stožera američke vojske general Mark Milley je na spomenutom sastanku u Ramsteinu kazao kako je teško očekivati da na bojnom polju Ukrajina učini nešto više od taktičkih ili operativnih uspjeha. Rusi, su, naime, snažno učvrstili svoje položaje duž čitave linije bojišnice i postavili ešalonsku obranu, prije svega na jugu, u regiji Zaporožje koju zapadni mediji posljednjih tjedana često ističu kao zonu moguće velike ukrajinske proljetne ofenzive.
Eskalacija radi deeskalacije?
Pa o čemu se onda ovdje radi i koja je tada svrha ovih, sve opasnijih vojnih „igara“ i poteza koji vrlo lako mogu izmaći kontroli? Vjerujem da su to, barem za američku administraciju i tamošnju „duboku državu“, potezi čiji je smisao zastrašiti Rusiju s konačnim ciljem zaustavljanja rata i primoravanja Moskve na pregovore. To donekle potvrđuju i slijedeća dva elementa na koja ću se sada pozvati: prošlotjedni tekst The New York Timesa, i izjava Victorie Nuland. Evo o čemu je riječ:
Ross Douthat u The New York Times-u piše kako se Kijev i dalje rukovodi strategijom eskalacija zarad pobjede, da želi svo oružje koje Zapad može dati, i da namjerava vratiti svaki pedalj svoje zemlje ne želeći pri tom činiti nikakve ustupke. Autor smatra kako „takav stav dijele i mnogi “jastrebovi” u Europi i Americi: oni i dalje računaju na trijumf Ukrajine i planiraju svrgnuti Vladimira Putina. Međutim, Bidenova administracija – ili barem oni najodgovorniji – imaju drugačiji stav“ – navodi Douthat.
On smatra kako usprkos formalnom stavu Bijele kuće da Ukrajina može računati na američku potporu do konačne pobjede, „sve sugerira kako neposredni cilj Bijele kuće nipošto nije potpun poraz Rusije, već povoljno primirje“.
Međutim tu postoje problemi. Tako autor dalje navodi kako se „donedavno nadalo da će jesenska protuofenziva Kijeva i uspješno preživljavanje Europe tijekom zimskih mjeseci uvjeriti Moskvu ne samo da prihvati tu realnost, već i da stavi vlastite prijedloge (u početku nedvojbeno neprihvatljive) na pregovarački stol“. Ali to se nije dogodilo, kaže on i dodaje slijedeće: „Rusi ne samo što su se ukopali, nego se, čini se, spremaju za novu ofenzivu. To pak objašnjava zašto Bijela kuća i naši europski saveznici oprezno (i s dozom njemačkog oklijevanja) eskaliraju i već su odobrili isporuku tenkova i teške opreme Ukrajini.“
Ova politika, navodi autor dalje, nije osmišljena kako bi istjerala Ruse iz Ukrajine, već kako bi usporila svaku rusku ofenzivu i prisilila ih da predaju još više pozicija i pokaže Moskvi da pobjeda u dugotrajnom sukobu neće biti ništa lakša od kratkog. „Logika ove eskalacije je sljedeća: Ruse će trebati malo “uvjeriti”, a onda će oni sami ići na deeskalaciju, koju mi nismo mogli postići.“ – navodi se u tekstu NYT.
Ali čini se da ruska strategija slijedi sličnu logiku – koliko možemo reći o namjerama Moskve (koja je mračna šuma), navodi autor.
Pri tom zaključuje da se, što se tiče vojnog rješenja „Kijev u najboljem slučaju može nadati slijepoj ulici, a potpora Amerikanaca i Europljana bit će dovoljna samo da održi svoje pozicije, ali ne i da vrati izgubljeno. A to se može dokazati samo eskalacijom, uz nadu u reci
Da je autor u američkom mainstream mediju, koji sigurno slijedi trag Bijele kuće u pravu, najbolje svjedoče i riječi jedne od „javnih simbola“ američke „duboke države“ Victorie Nuland (iako ona trenutačno obnaša vrlo visoku funkciju u State Departmentu pa time ne bi trebala spadati u spomenutu kategoriju koja djeluje iz pozadine). Ona je gotovo istodobno kada je i Biden javno obznanio američku odluku o slanju u Ukrajinu tenkova M1-Abrams, izjavila da bi Sjedinjene Države, ukoliko Rusija prihvati pregovore, mogle ublažiti pojedine sankcije uvedene protiv nje.
Hoće li se Moskva dati kupiti?
U ovom kontekstu podsjetit ću na vlastitu tezu iz jedne od mojih nedavnih analiza. Ali prije toga ću podsjetiti kako ruski cilj specijalne vojne operacije u Ukrajini, kako ju Moskva službeno naziva, nije zauzimanje čitavog teritorija s potpuno protu-ruski nastrojenim Ukrajincima na zapadu zemlje (ali sigurno je jugoistočni dio koji joj je od strateške sigurnosne važnosti i koji je naseljen etničkim Rusima i ruskojezičnim Ukrajincima), već je to sprječavanje njenog ulaska u NATO. S obzirom kako je oba cilja (usprkos golemim problemima s određivanjem strategije, pa i s pozicije ugleda krajnje neugodnim porazima prošlo ljeto oko Harkova i Hersona) vojno već gotovo ostvarila – (ostaje joj još osvojiti sjeverozapadni dio DNR-a da bi gotovo u cijelosti zaokružila u listopadu anektirani teritorij, dok o službenom prijamu Ukrajine u NATO ne može biti govora jer to sprječavaju nedefinirane državne granice, a k tome je još i u ratu s nuklearnom velesilom što bi automatski proizvelo pravno stanje da je i NATO u ratu s Rusijom) – Moskva za pregovore može biti spremna.
Međutim, kako sam tada naglasio, Moskva sigurno neće davati bilo kakve ustupke bez da osigura svoje ključne strateške sigurnosne interese, a možda i one koje se odnose na ukidanje pojedinih, po nju neugodnih sankcija tj. omogućavanja ruskog neometanog globalnog djelovanja – prije svega u smislu održavanja trgovine s „ostatkom svijeta“ – izvan onog zapadnog od kojeg je dugoročno odsječena (iako i to „dugoročno“ nikada ne treba uzimati zdravo za gotovo).
Na neki način i riječi Victorie Nuland definitivno idu u ovom smjeru. Ali problem je, ipak, kako sve to, što se u međuvremenu dogodilo na ukrajinskom terenu, uskladiti na način da zadovolji interese obiju strana. Tu isključivo mislim na SAD i Rusiju jer uvijek tvrdim kako su svi ostali nebitni, čak i sam Kijev koliko se god nastojalo prikazivati (i od strane Bidena) da on o svemu sam odlučuje jer se ovo samo njega i tiče. Ali niti se ukrajinski rat tiče samo Kijeva, niti je on u mogućnosti nametati svoje interese Washingtonu od kojeg u potpunosti ovisi i vojno i financijski. Samo bi potpuni naivac mogao vjerovati da bi predsjednik Volodimir Zelenski mogao Bidenu reći „ne“ u nekoj ključnoj odluci koju Washington namjerava donijeti rukovodeći se američkim nacionalnim interesima.
Osim toga, Zelenski sada ima i puno unutarnjih problema koji jasno ukazuju koliko je nestabilna vlast i da bi bez američke pomoći ona vrlo brzo krahirala. Tako je prošli tjedan Zelenski iznenada smijenio desetak visokopozicioniranih službenika središnje i regionalne vlasti (to se ne radi tako ako je sve u redu!), potpisao uredbu o povećanju kazni za dezerterstvo, ali i pozvao europske zemlje da deportiraju izbjegle vojnosposobne Ukrajince. Na društvenim mrežama sve je više snimki nasilnog novačenja na ulicama ukrajinskih gradova.
Drugim riječima, Kijev i Ukrajina, čija je kritična infrastruktura i dalje izložena stalnim ruskim raketnim i zračnim napadima, nema izbora osim slušati i provoditi ono što mu kaže Washington. Na samoubojstvenu politiku i po sebe i po svoj narod Zelenski se sigurno neće odlučiti (iako je neki takvom smatraju već odavno). Utjeha mu pri tom može biti da se slično moraju ponašati i puno snažnije i utjecajnije europske zemlje, dok mu je otežavajuće to što one ipak nisu žrtva agresije, s demografski osakaćenim stanovništvom i razorenim gradovima i ekonomijom.
U ovom se slučaju, kao glavno, nameće pitanje hoće li se Moskva dati „kupiti“ ili ne?
Na to je teško odgovoriti. S jedne mi je strane nemoguće zamisliti da „sotonizirani“ Putin pri sklapanju sporazuma o Ukrajini za ruke drži Zelenskog i Bidena kao jamca, i u tom mi se smislu dvojica nekako čine kao višak. S obzirom kako je detronizacija Putina u Rusiji „nemoguća misija“ (osim ako se ne umiješa sama priroda), možda će ova zadaća čekati nekog idućeg američkog predsjednika (što je još daleko jer su izbori tek na jesen 2024. osim ako se i u tom slučaju ne umiješa priroda), dok je Zelenski profesionalno vičan igrokazima pa bi se možda i prilagodio. Sve za dobrobit ukrajinskog naroda, naravno.
Ali sarkazam na stranu jer je stvarnost ipak krajnje ozbiljna.
Ruski tvorac strategije „Go East“: trebalo je napasti Ukrajinu još 2019.
O mogućnosti dogovora s Kijevom danas u Moskvi više nitko ne govori, a sve je manje i onih koji misle da je dogovor moguć i s Washingtonom.
Vjerojatno najpoznatiji i na Zapadu najcjenjeniji ruski geopolitički analitičar i tvorac strategije ruskog zaokreta na Istok, okretanja Kini i stvaranja euroazijskog bloka (na što je, kao na nužnost upozorio još prije više od dva desetljeća ali je ona tek sada prihvaćena od ruskog državnog vrha nakon spoznaje surove stvarnosti totalnog sukoba sa Zapadom) – Sergej Karaganov – prošli je tjedan izjavio je kako su SAD već davno usvojile strategiju ruskog uništenja prije obračuna s Kinom.
Karaganov, koji se smatra istinskim poznavateljem američke „duboke države“ s obzirom na osobne kontakte s njenim pojedinim najistaknutijim predstavnicima u vrijeme dok je radio u Washingtonu tijekom Jeljcinovog mandata – ima razloge za svoj stav. Kazao je kako je već tada, kada su „cvali“ odnosi između Moskve i Washingtona, spoznao iluzornost očekivanja da će SAD ikada Rusiju prihvatiti kao ravnopravnog partnera. Štoviše, uvijek će joj raditi o glavi.
On tvrdi kako je Americi odavno jasno da Kinu ne može slomiti bez prethodnog slamanja Rusije koja joj čuva leđa. Zato SAD sada sve karte i bacaju na pobjedu Ukrajine (a u stvarnosti SAD-a odnosno Zapada) i nemaju namjeru otvoreno napadati Kinu jer za tako nešto nemaju potencijala.
Karaganov tvrdi kako je američka strategija slamanja Rusije osuđena na propast. Pri tom je kazao kako je, ne ulazeći u razloge vjerojatnih obavještajnih promašaja ruskih službi koji su doveli do sadašnjeg složenog scenarija ukrajinskog rata, ruska intervencija bila i ostala nužna i da ju treba dovršiti do kraja.
Štoviše, smatra kako ju je Putin trebao pokrenuti još ranije i da bi tada bile izbjegnute današnje žrtve i razaranja, ili bi oni bili u znatno manjim razmjerima po obje strane. Navodi kako bi bilo bolje da je intervencija pokrenuta još 2019. ili 2020., ali čak i 2014. godine iako u vrijeme ove posljednje, tada, kako kaže, još vjerojatno nije bilo dovoljno niti psihološke pripreme niti su za tako nešto postajali operativni vojni planovi.
Karaganov usprkos tome ne sumnja u uspješnu rusku transformaciju na Istok s obzirom kako drugog izlaza Moskva i nema jer je to njena egzistencijalna nužnost. On smatra kako niti jedna nuklearna velesila, u ratu kojeg označi kao po sebe egzistencijalnim tj. sudbonosnim, koji se k tome vodi i na njezinim granicama – ne može biti vojno poražena.
Smatram kako Karaganov ovim riječima zapravo prenosi i ono što danas misli i ruski državni vrh.
Na kraju će se sve svesti na to hoće li i Washington istinski (a ne u propagandne svrhe) ukrajinski rat svrstati u kategoriju po sebe egzistencijalnog. Ako to tako bude tj. ako dvije velesile u međuvremenu ne pronađu izlaz čije bi nepostojanje definitivno vodilo u Treći, a onda, posve sigurno i u nuklearni rat – neka nam svima Bog pomogne.
