Nakon godinu dana rata u Ukrajini
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 25 Veljača 2023 17:00
Sutra će se navršiti godina dana od kada je predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin donio odluku o provedbi „specijalne vojne operacije“. Tijekom prvih nekoliko dana rata mnogima se činilo da će Ukrajina u kratkom roku biti okupirana, a procjene zapadnih obavještajaca govorile se da će Kijev pasti za manje od tri dana.
Ipak, iskustvo Zimskog rata s Finskom (a Ukrajina ima još jaču vojsku) govorilo je da to ne će biti tek tak lagan posao. Ukrajina je zemlja s velikim brojem ljudi, s velikim mobilizacijskim bazenom i s organiziranom vojskom koja se osam godina pripremala za rat, a obuka je dijelom vršena i prema zapadnim standardima.
Nakon početnih nesnalaženja došlo je do stabilizacije, a tijekom prve godine rata izvedene su i prve uspješne oslobodilačke operacije. Rat u Ukrajini narušio je percepciju snage vojske Ruske Federacije, koja je pokazala velike organizacijske deficite, iako, dakako, uvijek treba imati u vidu činjenicu da je Rusija nuklearna sila, ali i vojna sila s jakom konvencionalnom vojskom.
Podatak da je Putin napao Ukrajinu s oko 150.000 vojnika, što je u vojnoj doktrini daleko od dostatnog za okupaciju zemlje veličine Ukrajine, ukazuje na činjenicu da je imao krive obavještajne podatke o društveno-političkoj i vojnoj situaciji u toj zemlji. Računao je na prorusko raspoloženje, no rusku vojsku nije dočekalo cvijeće, nego protutenkovsko i drugo naoružanje. Cilj je bio u nekoliko dana svrgnuti političku vlast u Kijevu, uspostaviti tamo marionetski režim i preuzeti kontrolu nad državom. Putin je računao na brzo i djelotvorno provođenje „specijalne vojne operacije“. Nakon ograničenih intervencija u Čečeniji, Abhaziji i Siriji vojska Ruske Federacije, međutim, dobila je prvi rat s organiziranom državnom vojskom.
Rat isrpljivanja
Već smo naveli da je Ukrajina tijekom prve godine rata izvela i prve uspješne protuofenzive. To je bilo moguće samo uz veliku hrabrost i teške žrtve ukrajinskih vojnika, ali i uz golemu zapadnu vojnu pomoć u naoružanju. Nakon ddpočetnih tenkovskih napada, koji su velikim dijelom bili neuspješni (dugačak lanac logistike), ruska vojska se posljednjih mjeseci fokusirala na izvođenje napada na ukrajinsku energetsku infrastrukturu. Milijuni Ukrajinaca su bez struje i grijanja. Bez struje ne rade – dok se ne upotrijebe generatori (za što treba vremena) - ni suvremeni sustavi protuzračne obrane kao ni oni za prikupljanje i obradu obavještajnih podataka. Dijelom, i naoružanje se doprema željezničkom mrežom za koju je potrebna električna energija. Raketni napadi su konstantni. Ponovno se kao i u Čečeniji provodi doktrina spržene zemlje, a idući tjedni vjerojatno će donijeti novu eskalaciju sukoba.
Rat u Ukrajini sve se više pretvara u rat iscrpljivanja, tj. u vojno natjecanje kome će bilo kakva dobit bilo koje strane moći biti postignuta uz vrlo veliku cijenu. Rusija je izvršila mobilizaciju 300.000 ljudi i čini se da ova pokazuje prve rezultate. Ruska vojska napreduje oko Bahmuta iako je napredak zapravo vrlo spor. Vode se bitke za svaku ulicu. Otpori ukrajinske vojske su vrlo veliki. Žrtve su velike s obje strane.
Niti jedna zemlja nije spremna na pregovore i kompromise – jer i jedna i druga vjeruju u dobivanje rata - tako da nas očekuje nastavak ratnih djelovanja. To je primarno rat Rusije i Ukrajine, izazvan agresijom Ruske Federacije, no to je sekundarno i rat Rusije i NATO odnosno Zapada koji Ukrajini pruža veliku vojnu pomoć.
Nedostatak streljiva
Za sada Ukrajina uživa nedvosmislenu potporu Zapada (izuzev dijelom Mađarske), Zelenski je tijekom nedavne turneje dobio jasnu potporu glavnih europskih središta moći, no i u zapadnim zemljama (čak i u SAD-u kod republikanaca) jačaju glasovi koji nisu za bezuvjetnu i neograničenu pomoć Ukrajini. The Washington Post je 13. Streljivoveljače objavio tekst u kojemu se poziva na neimenovane dužnosnike koji tvrde da je Washington upozorio Kijev kako pomoć nije nepresušna te da je došlo vrijeme da ukrajinska vojska napravi nešto veliko sa svom tom pomoći.
Sve se više i više postavlja pitanje do kada je moguće Ukrajinu naoružavati tolikim količinama oružja koje se nemilice troši u iscrpljujućem ratu kojem se kraj ne nazire. Na Zapadu se sve više čuju glasovi o tome da se magazini oružja prazne većom brzinom nego što ih se puni. Postojeća zapadna proizvodnja oružja i streljiva ne može pratiti tempo potrošnje.
S druge strane, liberalni Deutsche Welle nedavno je pisao o mogućem prelasku zapadnih ekonomija na ratnu industriju. I sam je odlazeći glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg izjavio da rat u Ukrajini guta enormne količine streljiva i prazni skladišta saveznika što zahtijeva višestruko veću brzinu proizvodnje.
Zapadne sankcije protiv Rusije imaju određeni utjecaj na rusku ekonomiju, BDP je pao za 2 posto, no ruska ekonomija i dalje je stabilna. Rusija diversificira trgovinske i ekonomske veze, a posebno energetske, prema Kini i drugim zemljama izvan Okcidenta. Vojno iscrpljivanje Rusije bit će teško provesti. Rusija ima velik mobilizacijski bazen, velike zalihe naoružanja još i iz Sovjetskog Saveza, a po potrebi može prijeći na ratnu ekonomiju. Najveći su problem određeni elementi iz područja visokih tehnologija, no tu ima barem ograničenu alternativu u suradnji s Kinom koja postaje sve veći rival SAD-a u četvrtoj industrijskoj revoluciji.
Test kredibiliteta Zapada
Na stranu glasovi kritike činjenica je sljedeća: ako treba i dugoročna pomoć Ukrajini nameće se kao test kredibiliteta Zapada. Trenutno niti jedna strana, čini se, ne može ostvariti značajnije vojne uspjehe, volje za pregovorima nema (bivši izraelski premijer Naftali Bennett tvrdi da je u proljeće prošle godine Zapad blokirao mirovni proces), što znači da možemo očekivati nastavak rata i razaranja.
Rat bi mogao dobiti epilog u slučaju dogovora Washingtona i Moskve, ali i drugih geopolitičkih i sigurnosnih „teškaša“ koji bi postigli određeni mirovni sporazum i sigurnosna jamstva. Tako će na kraju vjerojatno i biti, samo je pitanje nakon koliko žrtava. Pregovori obično kreću kad jedna strana ostvari značajnije vojne uspjehe ili kad obje strane deprijeđu granicu kad više ne mogu financirati rat. Zapad za sada ima dovoljno sredstava za financiranje pomoći Ukrajini, a ruska ekonomija pokazuje izdržljivijom nego što su prognozirali zapadni ekonomski analitičari.
Ukrajina brani svoje i prirodno ne želi pristati na gubitak svojih teritorija, a Rusija – koja svoj status velike sile gradi primarno na percepciji vojne moći - osvojene je krajeve proglasila dijelom svoga teritorija. U vojnoj doktrini Ruske Federacije dopuštena je mogućnost korištenja nuklearne sile u slučaju da u pitanje dođe teritorijalni integritet Rusije. Riječ o vrlo opasnoj situaciji koja u slučaju nepredviđenih poteza može eskalirati u rat širih razmjera, ali se reflektirati i na niz drugih kriznih žarišta. Posebno s obzirom na to da ne postoji direktni strateški dijalog zaraćenih aktera.
Rat u Ukrajini osim samoj Ukrajini kao žrtvi agresije najviše je problema donio samoj Europskoj uniji, a posebnoj Njemačkoj čija je industrija ovisila o jeftinom ruskom plinu, a ovisi i o kineskom tržištu što će joj tek donijeti probleme kad se rasplamsa rivalstvo Pekinga i Washingtona koje će presudno kalibrirati međunarodne odnose 21. stoljeća.
Europski čelnici sada bi trebali postati svjesni da ratovi, na žalost, nisu prošlost, i da se surovi realizam vratio u međunarodne odnose. Europa treba jačati vojne kapacitete (suradnjom s drugom stranom Atlantika, ali i samostalno), ali i svoju energetsku sigurnost. Odustajanjem od ruskog plina plaća se skuplji LNG plin (velikim dijelom i američki), kao alternativa se nameće zelena energija, no riječ je o procesu tranzicije koji ne će biti nimalo jednostavan, koji će donijeti nove konflikte i koji će transformirati mnoge elemente geopolitike i međunarodne politike.
Iako se mnogi zapadni političari i medijski djelatnici danas zabavljaju s promicanjem transgenderizma i sličnih suludih i proturazumskih ideja, svi trebamo postati svjesni da živimo u vremenu novoga rata u Europi, ali i novoga hladnog rata s tri aktera: SAD-om, Kinom i Rusijom. Novi hladni rat reflektirat će se i na manje zemlje.
Stari poredak umire, a novi se još nije rodio. To su najopasnije točke povijesti.
Davor Dijanović
