Navala migranata pažljivo je organizirana i planirana
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 03 Siječanj 2024 13:15
Sve ukazuje na to da se egzodus odvija po istom obrascu kao i revolucije tzv. arapskog proljeća i da se iza lažne spontanosti krije organizirana operacija koju može provesti samo ustrojena struktura s dobrim financijskim i obavještajnim kapacitetima i mrežom terenskih aktivista i agenata
Nema kraja imigracijskoj navali s Bliskog istoka prema Europi. Svaki novi val imigranata s bliskoistočnih prostora sustiže prethodni sve većom silinom. Prema izvješću Frontexa, broj ilegalnih prelazaka granica migranata raste. Većinu ilegalnih imigranata, prema izvješću Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu, Frontexa, čine upravo oni s Bliskog istoka, i to znakovito iz Sirije i Afganistana, onih država u kojima su američka i europska politika uredovale politički, obavještajno i vojno, tobože u cilju rušenja autoritarnih režima i uspostave demokracije.
Stoga, kada europski politički lideri govore o potrebi sprečavanja nelegalnih migracija “na njihovu izvoru”, odnosno u državama iz kojih imigranti dolaze, tada zapravo na temelju strategije koja cilja na brzi zaborav javnosti obmanjuju tu istu javnost. Europska politika je, slijedeći američku geopolitičku doktrinu stvaranja “Novog demokratskog Bliskog istoka”, već djelovala “na izvorima migracije”. Ili da parafraziramo Josepa Borrella, visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, ondje su se već bavili vrtlarskim poslovima i krčili džunglu kako se ne bi preko ograde proširila na europski uređeni vrt. Po učincima američkog i europskog vrtlarenja, ne bi se reklo osobito uspješno.
Projekt preslagivanja
Dok njihov razabacani vrtarski alat i teška hortikulturna mehanizacija u vidu tenkova i oklopnih vozila svih kategorija leži ostavljena u Afganistanu, tamošnji stanovnici, ostavljeni na milost i nemilost islamističkim ekstremistima, bježe iz nesuđenog vrta. Ruku na srce, prodemokratski vrtlari nešto su ondje ipak i uspjeli posaditi – stotine tisuća uglavnom protupješačkih mina.
Pokušavajući prikriti prave razloge izbjegličke navale i svoje odgovornosti, putem strogo kontroliranih europskih medija grade banaliziranu sliku imigranata koji se pokušavaju domoći bogate i idealne Europske unije, dok se u njihovim bliskoistočnim i afričkim nefunkcionalnim državama vode nekakvi njihovi interni vječni ratovi, koji sa Zapadom, a posebice s EU-om, carstvom slobode i mirotvorstva, nemaju nikakve veze.
Nažalost, istina je posve drugačija.
Dosad neviđeni izbjeglički pritisak na Europu s područja sjeverne Afrike i Bliskog istoka dio je američkog dobro osmišljenog i uz asistenciju vodećih sila EU-a vođenog velikog geopolitičkog projekta preslagivanja Bliskog istoka.
Iza ratova koji se i dandanas vode u Iraku, Libiji, Siriji, Jemenu i diljem Bliskog istoka, stvaranja i svojevremenog pretvaranja ISIL-a i njemu srodnih organizacija islamističkog terora u vojnu i paradržavnu silu kalifata Islamske države Iraka i Levanta, kao posljedica nasilnog razbijanja Iraka i Sirije, krije se dugačka ruka geostrateških i gospodarskih interesa američke i britanske financijske oligarhije i krupnog kapitala, njima pridruženih najmoćnijih europskih savezničkih država oličenih u farsičnoj Europskoj uniji i regionalnih bliskoistočnih partnera Saudijske Arabije, Izraela i zaljevskih monarhija.
U njihovu sada već, po trajanju, žrtvama i razaranjima, ratu epskih razmjera za ovladavanje bliskoistočnim i afričkim prostorima i potiskivanje stvarnih i potencijalnih suparničkih, posebice kineskih, ruskih, iranskih ili bilo kojih drugih opcija, kriju se pravi razlozi izbjegličke krize u Europi nezabilježene od kraja 2. svjetskog rata.
Lažna spontanost
Za razliku od tadašnjih migracijskih kretanja koja su se odvijala unutar istog civilizacijskog i kulturološkog kruga, sada je Europa izložena zbivanjima koja bi mogla promijeniti njezin politički, kulturni i gospodarski prostor.
Nimalo slučajno, jer to je i bio sekundarni cilj kreatora i pokretača kaosa nastalog američkom strategijom prekrajanja bliskoistočnih granica po mjeri svojih interesa s posljedičnim krvavim ratovima – pritisak na Europu i njezinu tvorevinu EU u cilju kontroliranja i ograničavanja europskog političkog i gospodarskog uspona kao potencijalno najvećeg konkurenta angloameričkoj globalnoj moći. Europa je istodobno najbliži američki saveznik i najveći konkurent, a pohlepa njezine financijske i gospodarske elite, nedostatak istinskih državničkih sposobnosti lidera njezinih najvažnijih država i ambicije briselske administracije uporno je vodi u praćenje vošingtonskih geopolitičkih avantura. I dok američki suigrači na sigurnoj udaljenosti ubiru korist, Europa je na svojim istočnim granicama dobila ukrajinski rat, koji prijeti eskalacijom, a na južnim granicama furiozni rat Izraela s Hamasom i Hezbolahom, kao i nastavak nepredvidljivih višestranih ratnih sukoba u Siriji, Libiji, Iraku i Jemenu te posljedično nove valove migracijskih pokreta s tih prostora prema Europi.
Sada se čini da se zloslutna najava jednog od financijera i organizatora navodno spontanih demokratskih revolucija u arapskom svijetu, tzv. arapskog proljeća, koje su bile uvod u bliskoistočni kaos po agendi američke geostrategije, Georgea Sorosa da će te “demokratske revolucije promijeniti krajobraz Bliskog istoka” zapravo odnosila i na Europu. Dok se bliskoistočni krajobraz uistinu mijenja do neprepoznatljivosti i nestaje u požaru, do europskih država nakon dima i smrada paleži stigle su žrtve geopolitičkih eksperimenata i velikih strategija – njegovi stanovnici.
Otvorena potpora
Egzodus se u javnosti prikazuje spontanim i neorganiziranim.
No, naprotiv, sve ukazuje na to da se odvija po istom obrascu kao i revolucije tzv. arapskog proljeća i da se iza lažne spontanosti krije organizirana operacija koju može provesti samo ustrojena struktura s dobrim financijskim i obavještajnim kapacitetima i mrežom terenskih aktivista i agenata. Nikakvi trgovci ljudima, o kojima govore europski političari, nisu sposobni za tako koordiniranu operaciju, koja nepogrešivo mase ljudi dovodi točno određenim pravcima do određenih odredišta, a rute se u slučaju potrebe ekspeditivno mijenjaju i prilagođavaju. To očito organizirano i upravljano dovođenje tisuća ljudi na granice EU-a djelo je istih onih koji su kreirali cijeli bliskoistočni ratni pakao i narasli islamistički ekstremizam koriste za svoje ciljeve. Kao i u slučaju revolucija tzv. arapskog proljeća, u biti islamskih revolucija koje su, uništavajući sekularne državne režime, dovele do radikalizacije regije i prevlasti islamističkih organizacija na čelu s ISIL-om, tako i u ovom izbjegličkom scenariju postoji politički katalizator koji osigurava maskiranje stvarnih ciljeva i pokretanje promjena. U slučaju tzv. arapskog proljeća to su bile tzv. organizacije civilnog društva, ljevičarski intelektualci i prozapadni liberalni demokrati, Facebook i terenski aktivisti, svi redom financirani iz američkih, europskih i katarskih izvora. Nakon rušenja režima i nakon što su odradili svoju ulogu, potisnuti su od islamističkih političkih opcija koje su preuzele vlast.
Na europskom tlu u ostvarenju ciljeva izbjegličke operacije tu katalizatorsku ulogu prepariranja javnosti za promjene po svemu sudeći odigrat će ponovno ljevičarski i liberalno-demokratski krugovi. Tako u ljeto 2015., kada je krenuo veliki imigracijski val uz otvorenu podršku tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel, u utjecajnom i moglo bi se reći poluslužbenom Deutsche Welleu politički analitičar i publicist dr. Kersten Knipp u članku “Izbjeglice i izazov nacionalnih država” poziva na prilagodbu europskih nacionalnih država i prihvaćanje izbjeglica.
Izmišljena tradicija
Analizirajući povijest formiranja europskih nacija i nacionalnih država, posebice ujedinjenja njemačkih država u Njemačko Carstvo, Knipp zaključuje da u pozadini nacionalnih identiteta i nacionalnih država, pa i njemačkog ujedinjenja, zapravo stoji izmišljena tradicija: “… Ipak, ujedinjenje (njemačkih država) bilo je poželjno. A za to su trebali i pjesnici. Oni su stvarali poticajne stihove, koji su u narodu trebali stvoriti osjećaj novog njemačkog jedinstva. August Heinrich Hoffmann von Fallersleben je 1841. godine napisao ‘Pjesmu Nijemaca’, čija je treća kitica sve do danas njemačka nacionalna himna… Autori poput Achima von Arnima ili Clemensa Brentana stvarali su vlastite ‘narodne pjesme’ koje lako ulaze u uho. Moderni povjesničari takvu mješavinu stihova, pjesama, priča označavaju kao ‘invented traditions’ ili izmišljena tradicija.
Dakle tradicija koja, premda se tako misli, ne potječe iz davne prošlosti nego je čista tvorevina umjetnika – izmišljena kako bi se mlada nacionalna država usadila u srca ljudi. Projekt je uspio: ljudi su sebe odjednom vidjeli kao Francuze, Talijane, Poljake, Rumunje, Hrvate ili Nijemce. Prije više od 150 godina počeli su s pjevanjem svojih pjesama i vijorenjem zastava… Europljani su tako već odavno svoje nacionalne države povezali i s osjećajima uz njih. Europska elita isto se tako već odavno dobro snašla u globaliziranom svijetu, ali većina građana se prije svega određuje po svojoj domovini. Tek nakon toga dolazi Europa, a onda i svijet.”
Zaključujući da su sve nacionalne države nastale na temelju tog izmišljenog zajedništva, dr. Kersten Knipp otvara mogućnost prilagodbe takvog zajedništva predstojećoj masovnoj imigraciji u Europu kada piše: “No upravo fenomen izmišljene tradicije pokazuje da je zajednički život ipak moguć. Opet će trebati pjesnika i umjetnika koji će novom multikulturnom društvu kakvo se stvara dati novo samorazumijevanje. Neka vrsta mita o stvaranju koji će biti dovoljno snažan da bi povezao različita iskustva.” Na kraju ipak postavlja neka praktički neprovediva ograničenja useljavanja navodeći da se “kako god to ružno zvučalo, doseljavanje mora ograničiti i mora se upravljati njime. To tražiti ne znači dati riječ rasizmu, nego težiti harmoničnoj preobrazbi Europe i njezinih nacionalnih država”.
Socijalna razgradnja
A čemu bi se to Europa i njezine nacionalne države trebale prilagoditi nego globalizacijskim procesima, čiji su sastavni dio i globalizacijski ratovi na Bliskom istoku, kojima su stvorene i sada nadiruće vojske izbjeglica. Istodobno dok će se programiranim ratovima na Bliskom istoku stvarati liberalni temelji slobodnog i nesmetane regionalne prevlasti američkog i europskog kapitala, imigracijski valovi omekšavat će europske nacionalne države i stvarati uvjete za potpunu prevlast društvenog i gospodarskog liberalizma, koji će potisnuti sve društvene vrijednosti što danas čine pojam europske socijalne baštine. To je ta prilagodba nacionalne “izmišljene tradicije” o kojoj govori dr. Knipp, jer ako je izmišljena i nije autohtona, onda je sklona lakim promjenama i konačno dokidanju na isti način na koji je i izmišljena.
Nametnuta ekstremna društvena i gospodarska liberalizacija i potpuno potiskivanje regulatornih funkcija države dovode do socijalne razgradnje društva i nacije, koja je eto, ionako stvorena na Knippovoj “izmišljenoj tradiciji”, i potpunog uništavanja i samog pojma nacionalne države. Taj povratak u ustroj društva prije formiranja nacionalnih država povratak je u barbarstvo, što je prema mnogima uostalom i cilj globalizacije – uskratiti pojedincima i narodima zaštitu vlastite države.
Implantacija mase imigranata pokrenuta bliskoistočnim kanibaliziranim ratovima namjerno kreiranim u stilu “Mad Maxa”, s islamističkim ekstremistima kao ključnim akterima, dovest će do daljnjeg obaranja cijene rada u europskim državama, liberalizacije tržišta rada, a moguće, zašto ne, i osmišljavanja novih inovativnih oblika zapošljavanja uz već postojeće uistinu morbidne umotvorine. Nova tržišta na osvojenim i razorenim bliskoistočnim i afričkim prostorima lako će nadomjestiti predvidljivo oborenu europsku potrošnju i kapitalu dati dovoljno prostora za daljnje potiskivanje elemenata tradicionalne europske socijalne države, koja se ionako zasniva na “izmišljenoj tradiciji”, kako bi rekao dr. Knipp.
Isti plan
Čini se da su poveznice bliskoistočnog ratnog kaosa i izbjegličke krize s globalizacijskim nametanjem europskim narodima ekstremnog socijalnog i gospodarskog liberalizma u cilju pretvaranja EU-a u instrument nadnacionalne gospodarske i političke dominacije i uništavanja nacionalne samobitnosti njezinih članica mnogo čvršće nego što se čini na prvi pogled. U tom smjeru ide i najavljeno uvođenje kvalificirane većine umjesto dosadašnjeg konsenzusa u procesima donošenja odluka unutar Europske unije.
I globalizacijska invazija Europe i globalizacijsko ratno uništavanje Bliskog istoka dijelovi su istog plana, nastalog u američkim geostrateškim think-tankovima kreatora američke vanjske politike.
Agenda stvaranja “Novog bliskog istoka” na razvalinama tamošnjih država u cilju osiguranja energetskih izvora, putova njihova transporta i slobodnog ulaska zapadnog kapitala na bliskoistočno tržište i agenda jačanja strateškog transatlantskog mostobrana SAD-a prema Europi u cilju američke dominacije u europskim pitanjma sadržane su u geostrateškom projektu “Novog američkog stoljeća” (Project for the New American Century – PNAC), objavljenom 1997., koji je u stvarnosti postao doktrinarni dokument američke vanjske politike.
Uostalom, Europa i Bliski istok geopolitički su neraskidivo vezani i nemoguće je kontrolirati procese na europskom prostoru bez bliskoistočne komponente i obrnuto. Bliski istok rubno je područje Mackinderova “Heartlanda”, središnjeg svjetskog otoka, i ulazna vrata prema srednjoj Europi i samom središtu “Heartlandu”, srcu svijeta Ukrajini i istočnoj Europi. Geografska i kulturološka veza preko Mediteranskog bazena zadire duboko u prošlost, od helenističkog svijeta, preko Rimskog Carstva, nastanka i širenja kršćanstva i islama, jeruzalemskog kršćanskog kraljevstva do modernih vremena.
Radikalizacija regije
Bliski istok za Europu je pristupna rampa afričkim i azijskim prostorima. U svakom slučaju, sve što se događa na Bliskom istoku nužno mora imati odraza na europske prilike.
Potpuno je izgledno da nakon izbjegličkog udara europski politički i gospodarski krajobraz više nikada neće biti isti.
Europa je više nego očito bila sekundarni cilj manipulativnog pokretanja arapskih masa američkim širenjem demokracije potaknutim i upravljanim revolucijama arapskog proljeća koje su u konačnici devele do radikalizacije regije i prevlasti islamističkih organizacija, masovnih ratnih zločina i genocida. Takva projekcija američkih i zapadnih geostrateških vizija potaknula je masovne migracije, koje su pak poprimile organizirane oblike pod kontrolom istih gospodara rata.
Sve je to moralo biti poznato europskoj političkoj eliti koja se, kao što kaže Kersten Knipp, “odavno dobro snašla u globaliziranom svijetu” i iza koje stoje državni aparati na koje se godišnje troše milijarde eura. Nikakve pogrešne prosudbe ili previda nije bilo, oni su vrlo dobro znali do čega može dovesti geopolitička ofenziva rušenja libijskog, tuniskog, egipatskog ili sirijskog režima i organiziranja navodnih demokratskih revolucija, kojoj su pridružili vodeće europske države. Gonjeni pohlepom europskog krupnog kapitala, priključili su se američkom otvaranju bliskoistočnog ratišta, svjesno pristajući na moguće posljedice, koje sada u vidu izbjegličkog vala trpe njihove države i narodi, a oni, ta ista europska politička elita koja je problem zajedno s Amerikancima stvorila, sada još, uistinu luciferski, pokušava izbjeglice iskoristiti kao demografski poticaj svome gospodarstvu i daljnji pritisak na svoje građane.
Istodobno svim silama pokušavaju prikriti svoju ulogu u pokretanju paklenog lanca bliskoistočnih ratova od Tunisa preko Libije do Iraka i Sirije kako bi prikrili odgovornost za posljedicu koju su im Amerikanci i Britanci lukavo uvalili – izbjeglički egzodus prema granicama EU-a.
Rat još traje, a EU crpi naftu iz razorene zemlje
Libija je bila početak direktne intervencije uz očitu zloupotrebu UN-ovih rezolucija njihovim maštovitim tumačenjem.
Tako krajem ožujka 2011., dok svjetske agencije izvještavaju o britanskim i francuskim zračnim udarima po ciljevima u Libiji, u Londonu diplomati članica NATO-a i Arapske lige raspravljaju o budućnosti te zemlje. Američka državna tajnica Hillary Clinton izjavljuje da međunarodna zajednica mora pomoći u uvođenju demokratskog sustava u Libiji i susjednim zemljama: “Pod različitim vladama, pod različitim uvjetima, ljudi izražavaju jednake temeljne želje: glas u njihovoj vladi, završetak korupcije, slobodu od nasilja i straha, šansu za dostojanstven život i da najbolje iskoriste talente koje im je Bog dao”, rekla je Clinton. “Te ciljeve nije lako postići. No oni su neupitno vrijedni našeg zajedničkog truda”. Tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle poručuje: “Jedna stvar je vrlo jasna i jasno je treba reći Gadafiju: Tvoje vrijeme je gotovo. Moraš otići.” Katarski premijer, šeik Hamad Bin Jabr al-Thani, zagovara dostavu oružja pobunjenicima kojima je ono s britanskim SAS-ovcima i francuskim specijalnim postrojbama već dostavljeno. Britanski premijer David Cameron naglasio je da moraju pomoći libijskom narodu, a britanski ministar vanjskih poslova William Hague izgovorio je, pak, povijesnu rečenicu: “Vjerujem da su libijski pobunjenici predani demokraciji. Uvjeren sam da su sigurni.”
U trenucima kada Gadafijev režim pada i kada oporbene snage preuzimaju kontrolu nad Libijom, ukazuju se pravi razlozi američke i europske filantropije. Predsjednik Europskog vijeća Herman van Rompuy izjavljuje da EU želi ponovno izgraditi odnose s Libijom, a da će njezino “čvršće povezivanje s europskim tržištem omogućiti bolje izglede za uspjeh tranzicije u toj zemlji”. Već početkom listopada britanski Heritage Oil objavljuje da je sa samo 19,l5 milijuna dolara uspio kupiti kontrolni udio u libijskoj tvrtki za pružanje usluga na naftnim poljima Sahara Oil Sevices. Francuski Liberasion objavljuje da su nove libijske vlasti ustupile 35 posto libijskog naftnog biznisa francuskim naftnim tvrtkama u zamjenu za francusku političku i vojnu podršku. Francuski ministar vanjskih poslova Alain Juppe hladno je potom izjavio da je “logično da zemlje koje su aktivno podržavale pobunjenike dobiju privilegije u obnovi Libije”.
I Europi sada prijeti scenarij iz “Mad Maxa”
Dovoljan je i samo površni uvid u ono što su europski političari i njihovi američki partneri činili i govorili na samim počecima zakuhavanja bliskoistočnih previranja da se razotkrije njihova uistinu duboka upletenost u zbivanja koja su uzrokovala smrt desetaka tisuća ljudi i tisuće dovela pred europske pragove. Uistinu, sada je očito da su ostvarili kakve-takve ekonomske dobitke, ali su istodobno potpuno svjesno preko pokrenute imigracijske navale pokrenuli i masivni proces promjene europske socijalne i gospodarske strukture. Ostaje vidjeti hoće li pretvaranje Švedske u neko uprizorenje serijala o Mad Maxu biti tek ekstremni slučaj onoga što će se zbivati ili će postati redoviti obrazac.
Mario Stefanov/geopolitika.news
