Srpski „svet“ aktivniji nego ikada

Pin It

Posjet Milorada Dodika Vladimiru Putinu ne bi trebao nikoga čuditi. Ovo je već četvrti sastanak nakon što je Ruska Federacija izvršila agresiju na Ukrajinu. Možemo istaknuti da je ovo zapravo susret predstavnika ruskog i srpskog svijeta, kao dvije geopolitičke i ideološke velikodržavne koncepcije koje ne priznaju suverenost okolnih naroda i država.

Milorad Dodik već se godinama nalazi na listi sankcija Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. Istodobno, on odbija uvesti sankcije Rusiji odnosno pridružiti se zapadnim sankcijama. Prilikom susreta s Putinom Dodik je jasno dao do znanja da zbog toga trpi zapadne pritiske, a Putin je izrazio razumijevanje njegove pozicije. Prilikom njihova prethodnog susreta prošle godine u svibnju Dodik je jasno rekao da Republika Srpska ostaje proruski, antizapadno i antiamerički orijentirana. I to je, zapravo, srž Dodikove politike.

S obzirom na zapadne sankcije Dodik ne može računati na nova zaduživanja kod zapadnih financijskih institucija odnosno burzi, pa u Rusiji pokušava pronaći alternativne izvore financiranja. Naime, u proračunu RSRS-a nedostaje više stotina milijuna maraka. Paradoks je da je većina pomoći BiH, pa tako i srpskom entitetu svih ovih desetljeća dolazila sa Zapada.

Ruska financijska pomoć bila je zanemariva. Postoji tek ovisnost tzv. Republike Srpske o ruskim energentima. Najveća naftna kompanija u BiH, Optima Grupa, u vlasništvu je ruske države. Bizantinska politika „srpskog sveta“ i ovdje dolazi do izražaja. U vremenu Jugoslavije govorilo se da sunce dolazi s Istoka, a pšenica sa Zapada. Tako se i danas nastoje maksimalno iskoristiti zapadne financijske pomoći, ali duša „srpskog sveta“ ostaje protuzapadna.

Dodikov posjet Ruskoj Federaciji odgovara i njemu samom i Putinu. Putinu je u interesu da u jednom posve zapadnom i NATO okruženju postoji jedna proruska i protuzapadna oaza, a Dodik ovim posjetom bilda svoju reputaciju za unutarnjopolitičke potrebe.

Prije posjeta Putinu Dodik je pohodio i Aleksandra Lukašenka u Bjelorusiji. Lukašenko je bio 1999. u Beogradu kad je Srbija bila bombardirana pa od onda postoje jake veze sa srpskom politikom. Lukašenko je Dodika nazvao „braniteljem pravoslavlja“. Žalosno je po pravoslavce ako je Dodik njihov branitelj…

Aspiriraju i na Hrvatsku

Ono što nas, naravno, najviše zanima eventualne su konzekvence ovakvih posjeta za hrvatsko geopolitičko i Vucevicsigurnosno okruženje. Nema nikakve dvojbe da Srbi djeluju kao ruska ekspozitura na području tzv. zapadnog Balkana. Čak si tepaju kako ih Zapad mrzi jer su oni, eto, „mali Rusi“.

Sam Dodik, unatoč silnoj drzovitosti i jednome konzistentnom stavu oponiranja zapadnim politikama, ne može izazvati snažnije političke potrese. Njegove prijetnje odcjepljenjem ne mogu se realizirati bez potpore snažnijih državnih faktora. To su prije svega Srbija, koja se snažno naoružava posljednjih godina, ali i Rusija. Srpski ministar obrane Miloš Vučević nedavno je i otvoreno spominjao mogućnost obrane tzv. Republike Srpske.

Situacija je danas takva ni Rusija posredstvom Srbije ovdje ne može izazvati neke snažnije potrese iako bi joj ovi, kao i rat u Gazi, odgovarali. No dugoročno treba biti svjestan da ideologija i geopolitika tzv. srpskog sveta ima vrlo jasne teritorijalne pretenzije prema okolnim narodima. A to treba promatrati i u kontekstu najnovijih ruskih pobjeda u Ukrajini.

Kada bi se stvorile povoljnije okolnosti, nema sumnje da bi Dodik pokušao odcijepiti RS. Bivši ministar obrane Stepcii policije i šef BIA-e, Aleksandar Vulin, kao Vučićev megafon, jasno je rekao da tzv. srpski svet označava jedan državni prostor i da će ga ovaj naraštaj nastojati realizirati. Već spomenuti srbijanski ministar obrane Vučević nedavno je sudjelovao u spotu u kojemu je vijorila zastava tzv. Republike Srpske Krajine. Dakle, nema dileme da oni ne aspiriraju samo na Kosovo, BiH i Crnu Goru, nego i na hrvatski državni teritorij.

Najvažniji srpski geopolitičar Milomir Stepić, pišući o rekonfiguraciji tzv. postjugoslovenskog prostora, otvoreno hrvatske teritorije uzima kao sastavne dijelove buduće srpske države, a Dalmaciju izdvaja kao posebnu državu. Njega se danas smatra vodećim predstavnikom srpske geopolitičke škole i istaknutom figure srbijanske duboke države.

Kao priprema neumrlih teritorijalnih pretenzija vrši se kulturna agresija na Hrvatsku. Crtaju se granice srpskog jezika, pri čemu se jasno aspirira na hrvatske zemlje, a svojata se i dubrovačka književnost. U Srbiji se nastoji uništiti hrvatski identitet Bunjevaca i Šokaca, a provode se i kampanje strateškog klevetanja RH u inozemstvu, pomoću jasenovačkog mita i mita o Oluji.

Dakako, dio toga je i informacijski rat protiv Hrvatske u srpskim medijima, ali onima u Hrvatskoj koji su dobrim dijelom u srpskom vlasništvu. Ne čudi stoga što imamo isti narativ o Hrvatskoj i u hrvatskim i srpskim medijima. I jedni i drugi konstantno pronalaze nekakve ustaše i pišu o jačanju ekstremizma u Hrvatskoj. Hrvatska je, dakle, nedvojbeno i dalje predmet tajnih akcija srpskih službi. Labrador i dalje laje.

Potpora SPC-a

Poraz u Oluji stvorio je kod Srba velike komplekse i frustracije. To je jedan oblik opsesivno-kompulzivnoga političkog poremećaja. Velikosrbi su doslovce opsjednuti Hrvatskom i Hrvatima. Hrvatska je ključna referentna točka njihove političke patologije. Velikosrbi ne mogu bez Hrvatske. Oni ustaju i liježu s pomisli na Hrvate i „ustaše“. Srbi su – prema postulatima kulta ugroženog Srbina – uvijek i jedino žrtve i nikada ne mogu ni za što SPCbiti krivi. Nema dana, a da u glavnim srbijanskim medijima Vučićevi plaćenici ne siju mržnju prema okolnim narodima.

Velikosrpske agenture djeluju i u Hrvatskoj. SOA već godinama u godišnjim izvješćima upozorava na jačanje četništva u Hrvatskoj. U Borovu Selu (inače mjestu suvereniteta Republike Hrvatske), gdje su poginuli hrvatski redarstvenici, i dalje stoji mauzolej zločinca Vukašina Šoškočanina na kojemu se Borovo Selo proglašava srpskom zemljom. Brojna groblja na istoku Hrvatske prepuna su četničkih spomenika. Vjerske proslave (primjerice Božić) redovito se kod Srba na istoku Hrvatske pretvaraju u četničke derneke na kojima se puca iz automatskih pušaka. Nema gotovo dana da Pupovac i njegovi trabanti ne održavaju parastose na kojima se preuveličavaju srpske žrtve. Sve to ide koordinirano s politikom iz Beograda koja sponzorira najgore protuhrvatske pamflete kao što su filmovi o Jasenovcu i o Oluji. Na žalost, i novcem hrvatskih poreznih obveznika tiskaju se slični protuhrvatski pamfleti.

Velikosrpska ideja i dalje živi. Kao i glupost nikada se ne umara. I dalje uživa potporu Srpske pravoslavne crkve kao lučonoše velikosrpske ideje. Nije Porfirije Perić bez razloga rekao da su se granice kroz „istoriju menjale i da će se menjati“. O tome se nisu oglasili njegovi bivši ministranti u Hrvatskoj, tj. njegov kružok koji uglavnom čine domaći apologeti jugoslavenstva. Upravo putem jugoslavenske ideje Hrvati su se izručivali na četničku kamu.

Srbija danas, sama po sebi, ne može ostvariti ciljeve „srpskog sveta“. No ono na što velikosrpska politika računa promjena je globalnih geopolitičkih odnosa u smislu slabljenja Sjedinjenih Američkih Država i jačanja euroazijskih sila Rusije i Kine. Tu oni vide priliku i za jačanje svoje pozicije. I zato se Hrvatska treba naoružati do zuba. Tko ne vidi da se u Srbiji ništa nije promijenilo u odnosu na vrijeme Miloševića, taj je potpuni politički slijepac.

Davor Dijanović

Hrvatski tjednik/hkv.hr