EU je mastodont koji guta suverene države
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 18 Ožujak 2024 13:05
Pokušaj pojedinih grupacija u Europskom parlamentu u nametanju majorizacije kao načina vladanja Europskom unijom
Lisabonski ugovor nazvan i Ugovor iz Lisabona, mnogi su nazivali Ustav Europske unije, dajući time obol pravcu stvaranja nadnacionalne države na kontinentu. Ugovor je potpisan 13. 12. 2007.
Poznato je da se ustavi mnogih zemalja rijetko mijenjaju, a promjene, kad su već potrebne zahtijevaju ozbiljan pristup i kasnije potvrđivanje teksta ustava u nacionalnom parlamentu.
Ugovor je posve nešto drugo, ponajprije dogovor diobenika, a vjerujemo da su tvorci Ugovora znali da će se lako, a prema potrebi mijenjati od vremena do vremena – podložan pojedinim politikama kakvih EU obiluje.
To se je i dogodilo iako je tadašnjim Ugovorom iz Lisabona kazano „Ugovor iz Lisabona ne sadrži nijedan članak kojim se formalno potvrđuje prednost prava Unije u odnosu na nacionalno zakonodavstvo, ali je Ugovoru u tom smislu priložena izjava (izjava br. 17) s mišljenjem Pravne službe Vijeća u kojem se podsjeća na ustaljenu sudsku praksu Suda Europske unije po tom pitanju”. Dakle, nije oblak već je kiša.
Napomenimo, kako se je Unija olako odrekla svojih kršćanskih korijena i simbola, a u praksi nespominjanje kršćanstva, uklanjanje križeva iz javnih institucija poprimilo je paranoju i pravac u stvaranju mastodonta zvanog EU i to bez naroda od kojih je satkana Europa.
Što se to događa i kakve su to promjene u ponašanju Europskog parlamenta, a time i svih drugih tijela Europske unije “svakako su promjene do mogućih granica“ kojima teži određen dio parlamentaraca u EP-u, ali nadglasavanjem već u cijelosti je vidljiv pokušaj majorizacije po mnogim odlukama koje donosi Europski parlament, a do sada to bez usuglašavanja s pojedinim državama nije bilo moguće.
Već samim Lisabonskim ugovorom, Uniji se daje puna pravna osobnost koje u načelu imaju suverene države. Tim više što u članku 14. stavkom 2. Ugovora stoji „Parlament je sastavljen od predstavnika građana“, a ne od predstavnika naroda država, čime se definira parlament kao iznadnacionalno tijelo.
U Hrvatskoj pojedini političari objašnjavaju da je odlazak gotovo 400.000 građana iz RH odlazak u europske države ili EU, a označen kao „nove europske vrijednosti“. Takva retorika je olako obećana brzina u kojoj su prepoznati interesi govornika i nadnacionalnih činovnika u zakulisnim politikama podložnim skrivenim aršinima, a na štetu europskih naroda.
U praksi EP je podijeljen prema pojedinim političkim grupacijama, pa tu nije više riječ o predstavnicima naroda. Ovim je potvrđen karakter EP-a kao federalne, a u budućnosti ako do nje i dođe, unitarne tvorevine u interesu političkih moćnika i lobija koji su danas najodgovorniji za migracije, globalno zatopljavanje i svekoliku kontrolu žitelja Europe, ali kao kontinenta.
Ugovor iz Lisabona ne potvrđuje prednost Unije nad nacionalnim zakonodavstvom, no praksa je drugačija. Odluke EP-a su obvezujuće, što je vidljivo u prijetećim nalozima do jučer Poljskoj, a danas Mađarskoj.
Što su sve hrvatski predstavnici potpisali u predpristupnim susretima, bilo bi potrebno stotinu godina analize baš kako je i roman Gabriela Garcíje Márqueza na naslovnici govorio o stotinu godina, ne analize, već samoće. Posljedice potpisanih sporazuma, deklaracija, meta jezika su vidljive i ne naslućuje se kraj. Ozbiljne prijetnje su već pred vratima kao i Hanibal ante portas, uvođenja digitalnog novca, smanjenje poljoprivredne proizvodnje i svekolike kontrole nad građanima prvenstveno nacionalnih država. Nametanje i medijska blokada neistomišljenicima kod pandemije Covida-19 ravna je dubokim razmišljanjima Hitlerovog ministra propaganda Josepha Goebbelsa, a do danas ne znamo o čemu se je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen dopisivala s činovnicima Pfizera i kako je u vjetar otišao novac uzet od nacionalnih država u Europi. Takva politika „povjerenja“ prisutna u Europskom parlamentu dostojna je romanima Agathe Christie, a ne nekom tamo tijelu koje treba voditi brigu o narodima Europe.
Gdje su su nestale poruke iz mobilnog telefona gospođe von der Leyen kao dokaz da nešto nije u redu nije nam poznato, ali znamo da su vreće dolara otišle tom farmaceutskom divu.
Za male narode kakav je hrvatski sjediti na sporednim klupama EP-a je prava opasnost koja nas uvlači u nacionalno nestajanje, a o suverenitetu tek stvorene države da i ne govorimo. Ako po nekim pitanjima EP odlučuje kako to nazivaju „kvalificiranom većinom“ bez usuglašavanja i prava veta nacionalnih država moglo bi se dogoditi da ta zajednica započne svoj entropijski let, jer mnogi kažu da je svaki pad let pa tako i ovaj.
Jugoslavija kao primjer raspada i opomena Europi
Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća partijski kongresi SK Slovenije, kasnije SK Hrvatske iznijeli su svoje stavove o tomu kako treba urediti sada već bivšu državu Jugoslaviju, a posebna kulminacija te zapletenosti oko održivosti države u kojoj se do tada živjelo bio je 14. izvanredni kongres CK SKJ u Beogradu održan u siječnju 1990. Nakon što su maske pale na suštini političkih tendencija oko preuređenja dotadašnje države, Kongres tada napuštaju delegati Slovenije i Hrvatske.
Teze oko mogućeg preustroja države oslanjale su se u to doba na potpuno oprečne dvije politike – unitarističku i konfederalnu. Cilj konfederalista je bio očuvanje Jugoslavije i preuređenje u granicama snošljivosti.
Kao što je poznato ni jedna od tih politika nije preživjela. No, baš nitko nije mogao pretpostaviti da će u kasnijim događajima, Jugoslavija nestati u plamenu rata. Najprije onih desetak dana rata u Sloveniji, a u Hrvatskoj će Domovinski rat trajati sve do njegova okončanja nakon oslobodilačke akcije Oluja, 1991. – 1995.
Jugoslavija se je raspadala u prolijevanju krvi, u Hrvatskoj preko 22.211 poginulih ili nestalih i preko pedeset milijardi američkih dolara ratnih šteta, a u BiH rat je imao neusporedivo pogubnije posljedice. Samo broj poginulih i nestalih se kreće oko 104.732.
Koncem devedesetih postojala je volja da se SFRJ preuredi u konfederalnu državu koja bi imala ovlasti nad diplomacijom i zajedničkom vojskom, pretpostaviti je da bi se to proteglo na monetarnu politiku.
Tko je suveren – narod ili političke elite?
Tko je nositelj suvereniteta, narod ili političke elite? Odgovor je posve jednostavan, narod stvara suverenu državu s ciljem očuvanja vrijednosti, kulturnih, nacionalnih, gospodarskih i drugih. Narod odlučuje što će učiniti od svog teritorija, a uplitanje u te već poznate vrijednosti izaziva sukobe i ratove. Nije nikakva izgubljena definicija o suverenosti naroda s konca XIX. stoljeća već činjenice govore o tomu kako su stvarane nacionalne države, a i sama definicija govori da vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu. Tako bi trebalo biti iako smo suočeni u pojedinim državama na tlu Europe s uzurpacijom parlamenata i ortodoksijom od strane lažnih demokrata i spominjanje demokracije kao načina upravljanja. Primjerice, s te strane Hrvatska je već dugo u krizi jer po mnogim pitanjima odluke donosi 76 mehaničkih glasova dirigiranih od strane jednog čovjeka. Dobro se sjećamo Plenkovićevog ministra Lovre Kuščevića koji je, a nakon što je prikupljen dovoljan broj potpisa za referendum o promjeni izbornog zakona, jednostranim nalozima i određenim igrama uskratio pravo narodu da odlučuje o svom suverenitetu.
Nije nepoznanica da je bilo intencija u okviru EU-a vezanih za stvaranje jedne države na području Europe. Zagovornici tih tendencija su političari koji su osokoljeni olakim pristupanjem EU-u nacionalnih država koje su bile uvjerene da ulaze u savez meda i mlijeka. Koje su to europske vrijednosti o kojima se govori (koje i kakve?) i koje su istaknute kao vrijednosni pojam? Otvorene granice, Schengenski proctor – policijski sustav. Nisu te vrijednosti života koje ljudi žive na pojedinim područjima Europe. Odnosi centra i periferije, razvijenost, koje imaju na širem području EU-a različita i druga značenja. Možda su vrijednosti one u kojoj centar majorizira periferiju, a da ne ukazujemo na gubitak svakog oblika suvereniteta. Spomenimo da se Europa nije u stanju othrvati ilegalnim migracijama. Koliko je poznato Frontex (Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu) nije do sada imao zapaženih rezultata, a godišnji proračun za 2023. iznosio je 845,4 milijuna eura. Kažu da nema jedinstvene politike i jamstva da se granice i priljevi ilegalnih migranata zaustave.
Kako je Hrvatska obmanjena referendumom o pristupanju EU-u
Hrvatski referendum o pristupanju EU-u uz pomoć ekvilibristike biva uspješnim, a hrvatska politika (Kukuriku koalicija) slavi prebrođeni strah od mogućeh neuspjeha. Uspjeh je bio značajan kad je 66,27 % glasača izabralo „put Europe“ ma što će to značiti u godinama koje su i koje dolaze. Izlaznost građana na referendumu bila je 43,51 %. Jasno je iz rezultata da na referendum nije izašlo 51 % birača koji imaju pravo glasa, ali moralo se je proći jer pitanje prijma u EU prvenstveno je političko pitanje.
Hrvatska je uz pomoć politike bila uvučena u nove igrokaze EU-a vjerujući da ulazi u uljuđenu zajednicu, bez obzira na povijestno iskustvo, sjetimo se govora Stjepana Radića, “Ne srljajte kao guske u maglu”. Očigledno je prevagnulo ono “zlatno tele” koje stoluje u Bruxellesu čiji sjaj je zaslijepio neke od hrvatskih političara, bez obzira što narod mislio.
Danas, a ne samo Republika Hrvatska, ozbiljno se nalazi pred potpunim gubitkom suvereniteta, a to znači gubitak financijskog, teritorijalnog, političkog, vojnog, sigurnosnog, ali ne zaboravimo kulturnog suvereniteta i to u ime koga ili čega. Sliku na kojoj jedan od čelnika EU-a u labirintima takozvanog Europskog parlamenta sramno štipa jednog od političara za zadnji dio, niže od sakoa, treba svakodnevno prikazivati da se vidi kakav se mastodont stvara. Neizvjesnost ratnog sukoba u Europi može svašta donijeti, jer igrači video igara se igraju sa sudbinama naroda i kontinenata, a ova generacija političara olako pristaju na odluke „tople kave i kroasana“ kojih u Bruxellesu sigurno ne nedostaje.
Jedina istina da je narod nositelj suvereniteta, a nikakva birokracija pa i famoznih 76 ruku u Hrvatskom saboru ne mogu odlučivati o bitnim pitanjima opstojnosti bez narodnog referenduma. Dosadašnja praksa u RH je nastojala da uguši svaki oblik referenduma, prvenstveno po potrebnom broju potpisa podrške, vremenu do kada te potpise treba prikupiti, načinu prikupljanja, tu smo na samom dnu europskih zemalja gdje se slobodno može kazati da nije u pitanju demokratsko pravo građana već sila koja proizlazi iz vladavine nametnute diktature.
Skeptičnost, možda s pravom, a vrijeme će pokazati da će “majorizacija” kao oblik vladavine proći u EP-u, a pojedini hrvatski glasovi iz EP-a, koji dopiru do stranica hrvatskog tiska izgledat će kao vapaj izgubljenog u pustinji, a ne kao jedno od upozorenja javnosti od strane dr. Tomislava Sokola (na slici) da se nešto loše zbiva u europskoj autokraciji. Za koji mjesec će se održati izbori za Europski parlament pa i u Republici Hrvatskoj, vjerojatno da ovaj hrvatski europarlamentarac ne će biti na novoj listi stranke kojoj pripada.
Zakon i kazna!
Igra oko vrijednosnih pitanja je igra bez kraja i granica pa pokušaji da se u Europskom parlamentu glasuje većinom poprima ozbiljne tendencije narušavanja demokratske svrhe, stoga upozorenje europskog građanina Tomislava Sokola o tendencijama nadglasavanja po pojedinim pitanjima, a koje prevladavaju u EP-u treba shvatiti ozbiljno. Možda je izlaz u nekom budućem Croxitu.
Boris Šimundić/hrvatski-fokus.hr
