Prokleti ustaše, imali su logor u Jasenovcu barem dvije godine dulje no što smo znali
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 07 Svibanj 2025 15:00
Vrijeme skokovito, za prvosvibanjske praznike solidno, što je razvedrilo naše vikendaše, koji su se uputili na sve strane već u srijedu i zagušili ionako ugušeni promet, oni lukaviji spojili Uskrs s 1. svibnjem, a što ne bi, tako je ove godine pala kocka. Dan poslije Praznika rada bijaše radni dan, a sve pusto i prazno, nema čovjeka na vidiku.
Čak se u prošlom tjednu manje uhićivalo iliti hapsilo, što je Maka i Tora rastužilo, jer po tradiciji svakoga jutra otvaramo televizor da vidimo koga vode u rešt. „A čujte, životinje“, velim ja njima, i dorhovci imaju pravo na odmor. Ipak je nešto malo bilo, u svezi s nogometnim navijačima i konjima na Hipodromu. „Kaj sad i konje hapse“, pita Mak, a ja mu pokušavam razjasniti slučaj, da su konji najmanje krivi, u pitanju su neki drugi konji, ljudski napola, politički kentauri možda, ali svakako vrlo vješti u mažnjavanju love, što neki cinici dovode u vezu s možemovcima, posve krivo, jer je „poznato da ta sekta ne krade“, što je znak krajnje nesposobnosti, ali čini se da ipak ima i sposobnih, a hoće li to dovesti do Senfa još će se vidjeti. Zagrepčani slabo vide, bili su prije četiri godine kratkovidni, a u međuvremenu nisu ništa poduzeli, nisu kupili naočale, osim valjda konjskih. Zato sada opet navijaju za možemovce, barem u anketama. Jest da malo smrdi, kažu, ali navikli smo. Jest da je prometni kolaps, ali to se radi namjerno, da ljudi kupuju bicikle i voze se kao gradonačelnik prvih dana, a potom u automobilu, kao onaj davni ministar, koji bi se do blizine Trga sv. Marka dovezao u autu, onda u pokrajnjoj ulici izvadio iz prtljažnika bicikl i tako se dovezao do novinara, koji su aplaudirali. Na kraju je dolijao, skužili ga. Ništa bez novinara i novinarstva, eto su neki dan slavili slobodu žurnalista i svoju ulogu u društvu. A i nisu posve u nepravu. Koga se boje mutni tipovi u politici i drugdje? Tko otkriva afere? Pa, novinari. Ja sam na njihovoj strani, osobito na strani tiskanih medija, ugrožene vrste. Ali nisam na strani njihove lijeve krovne organizacije, u vodstvu protkane onima koji Hrvatsku jednostavno ne vole, ali se nametnuli odavno i živahno rade, dok pošteni, marljivi i domoljubni novinari samo gledaju i šute. Hrvatska novinarska šutnja. Pa je opisano vodstvo dignulo graju oko neznatnoga smanjenja love za srpske Novosti, koje Hrvatsku također ne vole, a što bi tek bilo da su Novosti ostale potpuno bez novaca iz državnog proračuna, Bože dobri, odmah bi potegnuli ustaše i slične likove, obavijestili Vijeće sigurnosti, Dodika i Kaligulu. I Vučića. I Porfirija. Te su se Novosti toliko obezobrazile da javno govore kako i nisu novine (samo) srpske manjine u Hrvatskoj, nego regionalne, ali kako regionalni proračun ne postoji, ostaju silom prilika na hrvatskom budžetu – do pobjede srpskoga sveta.
Ma dobro, vraćam se prazniku rada. Neka lažna statistika, navodno europska, kaže da Hrvati baš i ne rade koliko bi trebalo. Nisu radoholičari, tek poneki alkoholičari. Statistikama ne treba vjerovati, o njima je sve rečeno. A koga bi se konklavevraga ljudi pretrgavali za sitnu plaću, pa se prirodno vratili navikama naraštaja iz bivše naddržave, koji rekoše: ne možete vi nas tako malo platiti koliko mi malo možemo! raditi. A za porciju graha uvijek ćemo imati. Nego, vratite vi nama barem radnička odmarališta, a ne da samo gornjih stotinu tisuća zagušuje promet prema moru.
Tako u Hrvatskoj, u svijetu oko nas svakojako. Svjetska su tema konklave, svi čekaju tko će biti novi papa. Dimnjak je postavljen. U razgovoru s jednim možemovcem opazio sam da oni misle kako Djed Mraz ubacuje papirić s imenom kroz dimnjak, s omanjim darom. I da kardinali stavljaju čizmice pred Sikstinsku kapelu. A što ćete, takvi su, kakvi su, to jest možemovci. Imaju oni svoju religiju, odrastovci jedni, sve mislim da im je cilj uništiti gradove, a pomalo i institucije, izazvati kaos i na državnoj razini, ako je moguće. Da nije tako, barem bi riješili Jakuševec, ili ga njeguju kao zaštitni znak u grbu Zagreba. Cijene baštinu. Uzgred, smanjuju natalitet u Zagrebu, što je valjda bitan dio njihova programa, odnosno religije, koja se protivi i roditeljima i odgojiteljima, ili zajedno.
Opet ja u lokalne sfere, a toliko se toga događa u svijetu. Eto, recimo, moj ljubimac Netanyahu i njegov režim nastoje pobiti i ono malo što je ostalo u Gazi, ali sada i drugim, humanim sredstvima. Ne moramo više toliko ubijati djecu, zaključili su, ako zaustavimo humanitarnu pomoć, a već jesmo, djeca će sama od sebe umirati, od gladi, od bolesti. I tko nam što može, uz nas je velika sila. A od druge velike sile učimo kako se radi, svladavamo lekcije iz gladomora, kada je Staljin baš na taj humani način rješavao demografsko pitanje u Ukrajini. Njegov današnji dvojnik ima mješoviti paradastil, krade ukrajinsku djecu, a roditelje gađa raketama. Ruskoj se agresiji ne vidi kraj, a Trump nije učinio ništa, barem za sada. Ništa od Nobela. Ima druga posla, navodno mu nude da postane novi papa, što je objeručke prihvatio. Vidi da mu ne ide s carinama i ekonomijom uopće, pa bi rado prihvatio drugu dužnost s koje će zazivati mir u svijetu, ljubav i ostalo. Putinu nitko ne nudi taj položaj, ima on svoje kirile i porfirije, koji i bolje od njega rade u korist ruskoga svijeta i srpskoga sveta. Štoviše, on je predvodnik antifašističke lige, koju će demonstrirati na paradi u Moskvi, istodobno slati rakete na Ukrajinu, sve u sklopu. Zadnjih je dana saznao da mu ne će doći Fico i Vučić, oba se razboljela baš prije dolaska u Moskvu, s tim da se Vučić razbolio u Americi, vidjevši da se fotografiranje s Trumpom mora masno platiti, a ni tada slikanje nije sigurno. Oh, nesretni Vučić, a mogao je imati fotografije i s Trumpom i s Putinom... Ali možda se oporave, i on i Fico, Putinu ne treba plaćati u kešu, ima drugih načina. U svakom slučaju, Europa i Unija prepustile su Dan pobjede kremaljskom Kaliguli, priznajući tako, neizravno, da ih je sram, da je poslije Dana 1945. voljeni Putinov SSSR – na čijem povratku Kaligula zdušno šljaka - uveo komunistički teror u mnogim zemljama istočne Europe, ponešto i srednje, pa se tu i nema što previše slaviti, dopustili su zapadnjaci da jedan totalitarni režim zamijeni drugi, dopustili bez puno gunđanja da Rusija desetljećima terorizira brojne narode. Europske. Pa i Poljake: kada nije uspio sporazum s Hitlerom o podjeli Poljske, eto je za Ruse ispalo još bolje, dobili nakon rata cijelu Poljsku. A i opet bi htjeli, samo što se Poljska, naoružana iskustvima, tako dobro naoružala da bi ju teško bilo svladati.
Spomenute godine 1945. i još nekoliko potom, policiji nepoznati maršal ljubio je Staljinove skute, preuzeo njegove metode, a kada se prijatelji malo razišli, nastavio Tito istim putom, kao da se i nisu razišli, a ako je tko pitao zašto su se uopće razišli, završio na Golom otoku. Ili bi prvih godina, kada na Golom još nisu bili završeni apartmani s četiri kravava zvjezdice - bio odveden u Jasenovac. Eto kako (ipak) napreduje povijesna znanost: kada je prije nekoga vremena Jakov Sedlar snimio dokumentarni film Jasenovac - istina, digla se kuka i motika. Kadli, ide vrijeme, prođe rok (za skrivanje istine) vidim objavljene „otpusnice“ iz Jasenovca s lijepo vidljivom godinom, 1947. Prokleti ustaše, znači imali su ondje logor barem dvije godine dulje no što smo znali, dvije godine nakon što su Mile Kekin i njegovi pobijedili. Sada habulinci šute, a šutio je za života i maršal nepoznatoga porijekla.
Idemo polako prema Bleiburgu (ne dao Bog, nikada više). Dnevne novine koje čitam objavile odličan napis znanstvenice, koja se bavi temom, sve lijepo izložila, logično, tek mi malo smeta matematika. Da je, naime, na Bleiburgu i Križnim putovima pobijeno osamdeset tisuća Hrvata. Možda jest toliko vojnika, ali s njima su bile i obitelji, civili, pa i njih komunistički razbojnici ubijali, te će „brojka“ biti puno veća. Treba proučiti matične knjige, a to je velik posao. Kao što je velik posao iskopati zemne ostatke pobijenih, osobito puno u Sloveniji, s kojom je navodno sklopljen neki sporazum i ostao u zraku. Nedavno je donesen zakon o grobljima, nisam vidio tekst i ne znam ima li riječi o masovnim grobnicama Hrvata iz 1945.i kako to napokon riješiti. Kao da smo izgubili rat 1995., pa šutimo, kao da nas je devedesetih pobijedila ista ona jugoslavenska sablast od armije, i opet s četnicima u sastavu. Ne talasamo. A jugoslavenska, dotično srpska promidžba i nadalje djeluje, pa i ondje gdje čovjek ne bi očekivao. Tako se negativac u američkoj seriji Živi mrtvaci zove Croat. Prava bi država svakoga svibnja priredila izložbu u zgradi Ujedinjenih naroda, da svijet vidi što je bilo. Srećom, barem se pogibije naših ljudi u Domovinskom ratu dostojno obilježavaju, u prošlom tjednu dvanaest redarstvenika, raketiranje zagrebačkih balerina i užasan pokolj djece, granatirane u Brodu na Savi.
I još nešto u svezi s medijima. Pitam: zašto HTV na dan pogibije dvanaest redarstvenika ne prikazuje igrani film Bogorodica, u kojemu je na gotovo dokumentaran način prikazano kako su naši dečki upali u srpsku zasjedu. Također, tktzašto HTV na dane sjećanja na Bleiburg ne prikazuje film Četverored. O „selekciji“ na HTV-u pisat ću uskoro vrlo opširno, a poslije toga ništa ne će biti isto. I ne će se na dan proglašenja nezavisnosti moderne, demokratske, je li, hrvatske države prikazivati američki film Dan nezavisnosti. (Ali će se na uvoz europskih i azijskih filmova u SAD plaćati carine.)
A državu imamo odavno, od Trpimira nadalje svakako, od Branimira sigurno, kneževinu a potom s Tomislavom kraljevinu. Proslava 1100. obljetnice pomalo se ipak zahuktava, iako Braća hrvatskoga zmaja nisu dobila ni centa za svoje projekte, ali tu je Večernjak sa svojim proizvodom, tu je Matej Meštrović, a nakon premijere kazališnoga komada za mlade Tomislav i Adriana u Trešnji pojavio se i reprint istoimene dulje pripovijetke s besmrtnim ilustracijama Radovana Domagoja Devlića, velikana stripa i hrvatskoga branitelja. Reprint u nakladi Matičinog ogranka u Bizovcu, čast gospodinu Đanišu i uredništvu. Pa dobro, još je dugo do svršetka godine, bit će toga još, nadajmo se, a ja upravo završavam roman o Tomislavu i njegovu dobu, ipak na vrijeme. Glede krunidbe, nisam se oslanjao na stare naše povjesničare i njihove romantizirane opise. Ne, Hrvatska je sama sebe proglasila kraljevstvom, a priznanja stigla naknadno, s istoka i zapada. Ako vas to na nešto podsjeća, imate pravo.
