”Zemljica čarna, trava zelena”
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 07 Svibanj 2025 19:02
Među 2,5 milijuna eura koliko srpska nacionalna manjina ove godine dobiva, što je 200 tisuća eura više nego lani, krije se naizgled skromnih šest tisuća eura za hrvatsko izdanje, autobiografskog uratka književnika Gorana Babića pod nazivom ”Vidno polje”. Babićeva sudbina neraskidivo je i tako simbolično vezana za sudbinu dvije, dijametralno suprotne i tragične osobe – Ivana Šretera i Slobodana Praljka.
Iako Hrvatsku prezire svim svojim bićem, hrvatski porezni obveznici u režiji Vlade RH i Srpskog kulturnog društva Prosvjeta platit će izdavanje Babićeve knjige ”Vidno polje”.
Goran Babić, književnik i publicist, jedan od najžešćih jugoslavenskih nacionalista, odabrao je egzil u Beogradu 1991. dok je iz tog istog Beograda ratni stroj, nekoć zajedničke vojske, kretao u krvavi pohod prema Babićevoj dojučerašnjoj domovini.
Desetljećima ranije, u maniri pravog režimskog piskarala, no s iznimnim literarnim talentom, Babić je isti taj talent stavio u ruke vlasti i poput najodanijeg aparatčika, iako s neizmjernom žestinom, dalekom od birokratske, lovio nacionaliste, prokazivao nepodobne.
Prokazao je tako i dr. Ivana Šretera, liječnika bolnice u Lipiku čiji je krimen bila upotreba hrvatskog jezika.
U karton jednog Steve, Šreter je upisao pod rubriku zanimanje ‘umirovljeni časnik’, umjesto ‘penzionirani oficir’.
Stevo se u pismima čitatelja u Vjesniku požalio na ovakvu jezičnu nepodopštinu dr. Šretera. No, ono što je uslijedilo u Nedjeljnoj Slobodnoj te 1984. godine, ogledni je primjer lika i djela zapjenjenog Gorana Babića. On se u tekstu ”Jezik na smrt” na sebi svojstven način, obračunava s ‘medicusom’ iz Lipika, pita se kako su takvi uspjeli isklijati iz onog što je satrto i zatrto 1945.
Pita se hoće li sljedeći put Šreter možda upotrijebiti injekciju, a ne pismo i ubiti ostarjelog partizana Stevu?
”Što je sve poremećeno tako da je stroj historije (kao strašna životinja) ponovo krenuo unatrag? Ludilom, bjesnilom obuzetu, beštiju valja liječiti, kako stari spisi kažu, otrovom, vatrom i željezom. Ako ni to ne pomogne, zna se i što preostaje. Zemljica čarna, trava zelena”, zaključuje zlokobno Babić.
Njegov tekst spominje se i u disciplinskom postupku protiv Šretera koji je osuđen i na zatvorsku kaznu.
Kojih šest sedam godina kasnije kad se Babićeva prva, jedina i neprežaljena Jugoslavija počela raspadati u galonima krvi, doktor Šreter postaje istaknuti politički funkcioner, kako bi Babić rekao, i poziva pobunjene Srbe s pakračkog područja na suživot, predaju oružja i izgradnju zajedničke budućnosti. Mirotvorac.
Šreter je otet u ljeto 1991. Odveden, mučen i ubijen.
Babićeve zlokobne riječi i želje su se napokon obistinile. Šretera negdje prekriva ”zemljica čarna, trava zelena”. Njegovo tijelo nikada nije nađeno.
Tu dolazimo do još jedne poveznice.
Babićevu knjigu izdaje jedno od Pupovčevih srpskih manjinskih filijala i tvornica za sisanje proračunskog novca.
A upravo je Pupovac, prema tvrdnjama Slavka Degoricije, imao saznanja o sudbini dr. Šretera.
Gotovo 35 godina nakon mučkog ubojstva Šretera, knjigu njegovog progonitelja izdaje onaj koji, prema tvrdnjama Degoricije, zna što je sa Šreterom bilo.
Kakav hrvatski paradoks!
Nisu u toj cijeloj priči bitni ni fašizam, ni tobožnji antifašizam, niti rasni zakoni, niti Pavelić, niti ustaše. Hrvatska za ljude poput Babića jednostavno nije smjela postojati skupa sa svojim jezikom, kulturom, vjerom i ljudima.
Dok tomići i jergovići pišu logoreične zapise o Babiću, ni riječju ne spominju njegovo huškanje represivnog aparata na Šretera, a o ocrnjivanju ‘hrvatskih nacionalista’, maspokovaca, nakon Hrvatskog proljeća, da ne govorimo.
Igra sudbine na Babićev je put donijela još jednog ‘nacionalistu’, generala Slobodana Praljka.
Prijatelji iz djetinjstva, križali su svoje puteve mnogu puta kasnije. Babić je živio i u Praljkovoj kući na Kraljevcu u Zagrebu u kojoj su se okupljali Poletovci, u kojoj su bili afteri nakon Zvečke, koja je bila utočište za pjesnike, glazbenike, filozofe i kulturnjake u usponu…
Igrom slučaja, Praljak je oženio Babićevu suprugu, a Babićev sin dodao si je i Praljkovo prezime.
Babić uživa u ljubavi hrvatskih lijevih kulturnjaka na daljinu u svojem prebivalištu u Beogradu…
Šteta što se ne želi vratiti u Zagreb.
Ni živ ni mrtav, da ga citiram.
Jer da se kojim slučajem vrati, bio bi to veći događaj za aktualnu mainstream kulturnu ‘elitu’ od oslobođenja Zagreba prije 80 godina.
I tada se grad oslobađao od ustaša, čitaj domoljuba, vjernika, svećenika, intelektualaca, civila.
Očito nije dobro oslobođen. Slaže se s tim sigurno i Babić. Ono što su po njemu i njegovim apologetima – ustaše, ukazalo se opet 1991. nagnavši književnu veličinu Gorana Babića, na svojevoljni egzil u Beograd.
U Hrvatskoj naprosto nije želio živjeti.
Ni živ ni mrtav.
