Bilten Srpskog narodnog vijeća: Manipulacija i huškanje pod krinkom borbe za manjinska prava
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 30 Svibanj 2025 18:59
Bilten Srpskog narodnog vijeća još jednom je poslužio kao platforma za protuhrvatske, ali i protusrpske manipulacije, prikrivene jezikom borbe za prava manjina. Umjesto da doprinosi društvenoj integraciji, Bilten SNV-a sustavno izaziva animozitet prema Srbima vulgaris – onima koji ne žele biti politički projekt, već ravnopravni građani ove države.
Bilten SNV-a kao alat za političko huškanje
U nastavku komentar Tanje Belobrajdić:
Bilten SNV-a kao alat za političko huškanje
U najnovijem izdanju tzv. Biltena 26, SNV ponovno popisuje pojave koje naziva “historijskim revizionizmom” i “govorom mržnje”, ne birajući sredstva kako bi svaku podršku hrvatskim vrijednostima i Domovinskom ratu prikazao kao ekstremizam. U toj matrici našla se i spisateljica i braniteljica Tanja Belobrajdić, čiji je javni komentar na Facebooku iskorišten kao navodni primjer govora mržnje.
Belobrajdić je tada izrazila potporu novinaru Marku Juriću, objavivši vlastiti komentar pod naslovom “Svoje meso se ne grize, osim ako je hrvatsko”. Tekst je izvorno objavljen u Hrvatskom tjedniku, a dvije godine kasnije, urednici SNV-ova pamfleta odlučili su ga prokazati kao “opasan sadržaj”. Riječ je o duboko analitičkom tekstu koji s pravom postavlja pitanje – zašto u hrvatskom medijskom prostoru postoje dvostruki kriteriji kada je riječ o domoljublju i obrani nacionalnog identiteta?
Mediji kao produžena ruka ideoloških struktura
Primjer Marka Jurića i njegove emisije ‘Markov trg’ pokazuje koliko je opasno u Hrvatskoj javno govoriti o simbolima četništva – ne onima iz prošlosti, nego onima koji su danas prisutni. Za SNV, nije problem kada tadašnji mitropolit Porfirije pjeva u slavu Momčila Đujića, ali jest kada netko na to upozori. Time se otvara pitanje – tko zaista širi govor mržnje?
Bilten SNV-a ne djeluje u interesu hrvatskih Srba, nego isključivo kao alat političke elite kojoj odgovara podjela, stigmatizacija i stalno prisutna slika o “ugroženosti”. Takvo ponašanje ne jača suživot, već ga sabotira iznutra. Istinski Srbi u Hrvatskoj, koji žele biti dio hrvatskog društva, u tom narativu postaju kolateralna žrtva.
Lovren, Šimunić i hrvatski dvostruki standardi
Kada je Dejan Lovren izložen medijskom linču zbog svog domoljublja, ili kada Joe Šimunić biva izbačen iz reprezentacije zbog povika “Za dom!”, jasno je da se u Hrvatskoj može oprostiti sve – osim iskrene i nedvosmislene ljubavi prema vlastitoj državi. Upravo to razotkriva hipokriziju “naprednih” struktura koje određuju što je prihvatljivo, a što ne.
“Za dom” ne, “Za Dražu” – može?
Najbolji primjer ideološke zbrke današnje Hrvatske vidljiv je u slučaju Novaka Đokovića. Njegova fotografija s rakijom “Draža”, s posvetom četnicima, nije izazvala osudu kakvu bi izazvao prosječan Hrvat da je, primjerice, obukao majicu s natpisom “HOS”. Što to govori o sustavu vrijednosti i tko ga zapravo definira?
SNV-ova lista za discipliniranje neistomišljenika
Uvrštavanje autorice Tanje Belobrajdić u SNV-ov bilten jasno pokazuje da se ne radi o borbi protiv govora mržnje, već o pokušaju discipliniranja i stigmatizacije onih koji ne pristaju na diktat lažnog moralizma. Riječ je o opasnoj praksi u kojoj Bilten SNV-a služi kao registar nepodobnih – danas medijski, a sutra možda i institucionalno.
Hrvatska mora postaviti jasnu granicu – manjinska prava da, politička zloupotreba tih prava – ne. Srpsko narodno vijeće mora shvatiti da je Hrvatska dom svih njezinih građana, i da su Srbi koji ovdje žele živjeti kao ravnopravni i slobodni ljudi, bez političkih etiketa, daleko najviše oštećeni upravo djelovanjem takvih “biltena”.
Kamenjar.com
U nastavku komentar Tanje Belobrajdić:
Srpsko narodno vijeće je objavilo još jedan manipulativni, huškački, protuhrvatski, ali i protusrpski pamflet, tzv. Bilten, u kojem popisuju, kako tvrde – “historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima”, a kojim, zapravo, prema Srbima vulgaris (čitaj – Srbima koji nemaju veze s politikom, nisu počinili ratni zločin i žele biti kao i svi ostali u ovoj državi – ravnopravni građani, bez “značkice” vječito ugrožene manjine) sami izazivaju animozitet, jer na čemu bi drugom parazitirali, osim stalnim plašenjem vlastitog naroda puzajućim ustašlukom. Da me se nisu “setili”, mislila bih kako nešto ne radim dobro, no setiše me se dvaput, pa u nastavku prvi tekst zbog kojeg se i moje ime našlo u tom smeću. Naime, nekakav opskurni lik koji je uredio ovogodišnji kupusov list teatralnog naziva Bilten 26, morala sam proguglati tko je, na prvi sam mah po fotografijama pomislila da je onaj ludi Kačavenda, ali nije, govorom mržnje smatra podršku koju sam na mome Facebook profilu dala novinaru Marku Juriću, objavivši moj tekst pod naslovom: SVOJE MESO SE NE GRIZE, OSIM AKO JE HRVATSKO.
Koliko se o govoru mržnje radi, procijenite u nastavku sami, što se mene tiče, i danas iza svakog slova stojim.
Tekst je izvorno objavljen u Hrvatskom tjedniku, u siječnju 2023. valjda ih je žuljao dvije godine.
______________________
Svoje meso se ne grize, osim ako je hrvatsko
„Svoje meso se ne grize“ ili izvorno – „ne jede“, izreka je uvriježena u našem susjedstvu, iako se, u prvoj verziji, može čuti i negdje dalje. Za njom se poseže kao opravdanjem kad se želi obrazložiti zašto je netko, sebi bliskim osobama, članovima obitelji, svojim prijateljima, pa čak i političkim istomišljenicima, prešao preko, najčešće, vrlo ružnih stvari.
U tom je slučaju pojedinac ili interesna skupina spremna zanemariti sporni čin ili događaj, a ako je baš prinuđena, za isti će pronalaziti opravdanja, ponekad toliko nesuvisla da im i samima zvuče nerealno i smiješno. Ali. Svoje meso se ne grize.
Prateći hrvatsku javnu scenu, od glazbe, glumišta, sporta, pa sve do novinarstva i politike, nameće se logično pitanje – kako objasniti taj fenomen u hrvatskom biću, da smo skloniji praštati ili čak potpuno zaboraviti, a u najmanju ruku, ako nas se na nešto i podsjeća – jednostavno ignorirati, svašta i svakome, osim onoga i onima kojima se za zlo uzelo, opravdano ili ne, riječ ili djelo vezano uz domoljublje i Domovinski rat ili ne daj Bože, jedinu nacionalnu manjinu s kojom sustavno postoji nekakvo ‘nerazumevanje’.
Jasno, suvišno je spomenuti kako se u tom slučaju određeni ‘hrvatski’ mediji u dlaku slažu s komšijskima, a s osudom i objedama, čak kad ih potonji i zaborave, nastavljaju u beskraj, najčešće ne uvažavajući osnovno pravilo novinarstva – “Audiatur et altera pars”, odnosno, neka se čuje i druga strana.
Primjeri prethodno navedenog su brojni, a jedan od najnovijih, tekstovi su povodom smrti srpskog nogometnog reprezentativca, kasnije i izbornika srpske nogometne reprezentacije, Siniše Mihajlovića.
Đavolji šarm Željka Ražnatovića Arkana
Siniša Mihajlović, prerano preminuo od zloćudne bolesti u 53. godini života, nesumnjivo je postao, već za života, srpska nogometna legenda i za sobom je, nesumnjivo, ostavio dubok trag. No, je li njegov trag, doista, samo sportski i ima li hrvatska javnost s pravom spočitnuti domaćoj, novinarskoj mainstream mašineriji, baš toliko veličanje Mihajlovića? Nije i – ima.
Naime, gotovo nikome nije nepoznato blisko prijateljstvo između Siniše Mihajlovića i ratnog zločinca, Željka Ražnatovića Arkana, kojeg Mihajlović, uostalom, nije ni skrivao.
Kod Željka Ražnatovića Arkana ga je, kako je sam Mihajlović rekao – „privukao njegov đavolji šarm“ i nikada ga se nije odrekao, ustvrdivši „da bi u tom slučaju bio licemjer“ te „da moraju proći barem dva desetljeća kako bismo mogli objektivno procijeniti što se dogodilo“.
Pošteno. I puno manje licemjerno od licemjernosti onih medija koji prije desetak godina, za hrvatskog reprezentativca Joea Šimunića, nisu imali, ne takvog, nego, nikakvog razumijevanja. Ako nekoga, koliko smo o tome slušali i čitali, uopće treba podsjećati, nakon pobjede hrvatske nogometne reprezentacije u dokvalifikacijskoj utakmici s Islandom za odlazak na svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014., Joe Šimunić uzeo je mikrofon i povikao – „Za dom!“.
Uzalud je Šimunić tvrdio kako je slavio hrvatsku pobjedu, te da je, budući da je rođen 1978. njegova asocijacija na taj pozdrav bila isključivo Domovinski rat, a ne fašizam ili nacizam.
Iako je uporno objašnjavao da je veseleći se hrvatskoj pobjedi imao potrebu slaviti s navijačima te da, s obzirom na to da nije dugo živio u Hrvatskoj, nije bio svjestan implikacija koje taj povik u sebi nosi, njegova je reprezentativna karijera zauvijek bila završena.
Kako se voli Hrvatska?
Netom nakon završenog svjetskog nogometnog prvenstva u Katru, hrvatski nogometni reprezentativac Dejan Lovren, doslovno je izložen medijskom linču. Nakon što se poslije pobjede nad Marokom u utakmici za treće mjesto, obrušio na novinara Slobodne Dalmacije, danima se lamentiralo o njegovim izjavama, novim, starim, u svezi ovoga ili onoga, koje, slagali se s njima ili ne, doista nisu ni po čemu šokantne. Ono što se nesumnjivo može zaključiti, Dejan Lovren je osoba koja se ne boji javno iznijeti svoje stavove. Zbog svega toga, od ’eminentnih’ novinara prozvan je debilom i šupkom, prepisivale su se njegove ‘skandalozne’ objave s društvenih mreža, pa iako ni jedna njegova izjava nije bila u rangu nevjerojatne „intelektualne“ izjave Siniše Mihajlovića koji je rekao kako nikad nije čuo za Anu Frank, Lovren je, u komentarima, između ostaloga, nazivan i „glupom Bosančinom“. Kojoj se, usput, kao valjda nekakav grijeh, implicira, da je „umislila kako Hrvatsku voli više nego, mi, ‘fetivi’ Hrvati“. Ruku na srce, u ovo posljednje mnogi i vjeruju, dok oni, suprotnog mišljenja, u uvredljivim napisima protiv Lovrena ne nalaze ni malo sramotne ksenofobije, ona je, dapače, za njih, u ovom slučaju, potpuno opravdana. Brzo su zaboravili na to, kako je isti taj Dejan Lovren iz Kraljeve Sutjeske nakon razornog potresa u Petrinji, otvorio vrata svoga hotela u Novalji za 16 unesrećenih obitelji. I da se tako, zapravo, voli Hrvatska.
Od vojvode do vojvode
Najboljem svjetskom tenisaču, Novaku Đokoviću, među novinarima i fanovima u Hrvatskoj nije puno naškodilo fotografiranje s rakijom “Draža”, na čijoj je luksuznoj kutiji slika četničkog vođe Dragoljuba Draže Mihailovića i natpis “Proizvedena u čast i slavu ravnogorskim junacima”. Činjenica je da se do tada Đokovića nije povezivalo ni s kakvim nacionalističkim ispadima, pa mu je ovaj „širok osmijeh i zlatan zub“ vrlo brzo oprošten. Naposljetku, Srbija je 2015. godine Dražu Mihajlovića – abolirala, pa taj četnik, potezom pera, zapravo, ako pitate veliki broj Srba, osobito one mlađe, i nije četnik, nego žrtva. Pametnom dosta.
Otvarajući temu aboliranja četnika, nemoguće je ne spomenuti monstruoznu zamjenu teza kojom je hrvatski novinar Marko Jurić, zbog sarkastičnog komentara, ne goreg od onih koji se novinarima lista čije ime nećemo spomenuti, a zovu se Novosti, uzimaju kao izlika za sustavno vrijeđanje osjećaja hrvatskog nacionalnog korpusa, izložen medijskom linču.
Naime, u emisiji Z1 televizije, ‘Markov trg’, čiji je urednik i voditelj, Marko Jurić upozorio je da je tadašnji prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, zagrebački mitropolit Porfirije, bio sudionikom veličanja četništva što je potkrijepio i videosnimkom. U svojstvenom, ciničnom stilu, Marko je odjavio emisiju upozoravajući Zagrepčane na opasnost potencijalnih četničkih koljača koji bi mogli istrčati iz SPS na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Čini se nevjerojatno da je ispalo kako veličanje četništva nije govor mržnje, nego je govor mržnje kada se skrene pozornost na to, neovisno o tome je li način na koji se to napravilo prikladan. Ali, moguće je. U Hrvatskoj. Inače, za mitropolita Porfirija koji je pjevao u slavu četničkog zločinca iz Drugog svjetskog rata, zloglasnog popa Momčila Đujića, poznati hrvatski novinar kaže, otprilike – „Nije baš pjevao. Vidjelo se da mu je neugodno i samo je otvarao usta“.
Danas je Porfirije patrijarh SPC. Otvaranje usta, nije mu naškodilo.
Ni istina više nije voda duboka
Na podugačkom popisu dvostrukih mjerila krojača javnog mnijenja u Hrvatskoj, o oprostivim i neoprostivim grijesima, tijekom proteklih godina, u raznim sferama, našla su se i druga brojna imena. Oni, čiji im se izričaj nije sviđao, neovisno o njihovom profesionalnom uspjehu i doprinosu hrvatskoj kulturi, poput pokojnog glumca Božidara Alića, nakon smrti prišili su omiljeni im pridjev – kontroverzan. Nasuprot njemu, glumac Rade Šerbedžija, rođeni Vinkovčanin čiji je grad razaran tijekom Domovinskog rata, dok je on glumio u srpskom filmu „Dezerter“, u kome su neke od scena snimane godine 1992. u okupiranom Vukovaru, najčešće se naziva – legendaran, itd., itd.
Činjenica je kako su u današnje vrijeme raritet mediji koji nisu „ničiji“ te da su rijetki novinari i autori koji imaju slobodu pisanja o bilo kojoj temi, bez ‘uputa’, i po tome Hrvatska nije kuriozitet, tako je u cijelom svijetu. Suprotno uvriježenom vjerovanju, ekonomski pritisci na novinare, daleko su ispred političkih. U borbi za golu egzistenciju, brojni su novinari podložni različitim utjecajima i moraju raditi na više strana, no u tom slučaju, svjetonazorski, te su „strane“, vrlo bliske. Prešutno, unaprijed se zna kako pristupiti pisanju o određenoj osobi, a novinari koji su na ‘istoj liniji’ , rijetko će o istoj temi ili osobi pisati s drugog stajališta, najčešće, njihova je ‘meta’ sustavno i serijski ‘obrađivana’, dan po dan, danas u jednoj, a sutra u drugoj, pa trećoj i tako redom, ‘prijateljskoj’ kući. Iako ih, naravno, ima, rijetki su oni koji, prvenstveno zbog vlastitih interesa, nisu podlegli pritiscima koji utječu na njihov rad i koji će se, premda im osoba o kojoj pišu, možda nije simpatična, oduprijeti osobnom antagonizmu i realno sagledati priču sa svih strana. Ako priče uopće ima, odnosno, ako tzv. skandal, nije isfabriciran, za što bi se kao posljednji primjer ponovo mogao uzeti hrvatski nogomet reprezentativac Dejan Lovren.
Nažalost, oni koji su žrtve takvog ‘preživljavanja’ u Hrvatskoj, najčešće ne zanimaju autore tih uradaka, a zašto pri tom za, uvjetno rečeno, ‘svoje’ grijehe imamo puno manje ljudskog i novinarskog razumijevanja, negoli za ‘tuđe’, u gotovo identičnim situacijama, samo je naoko neobjašnjivo, jer istina, odavno, više nije voda duboka.
Tanja Belobrajdić/kamenjar.com
