Zašto trebamo komemorirati bleiburške žrtve?
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 31 Svibanj 2025 17:01
Nedavna, 80. obljetnica stravičnog poslijeratnog genocida nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima nije, na žalost, obilježena na dostojan način. Onako kako smo godinama navikli, jedinstvenim hodočašćem i skrušenom misom na bleiburškom polju.
Umjesto toga održano je nekoliko skromnih komemoracija poput one u Maclju i kod središnjeg križa na Mirogoju, gdje su u nazočnosti predsjednika vlade i Sabora položeni vijenci i zapaljene svijeće za desetke tisuća zvjerski mučenih i pobijenih hrvatskih izbjeglica nakon što je II.svj. rat već završen bio.
Očito je to posljedica koordinirane kampanje koja je započela prije petnaestak godina u vrijeme Milanovićevog premijerskog mandata kada je ukinuto saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu. Sve je to učinjeno s ciljem da se tu jedinstvenu komemoraciju razmrvi na više komemoracija, rasprši na više lokacija, usitni do besmisla i time uništi njeno simbolično značenje najvećeg stratišta Hrvata u njihovoj vjekovnoj borbi za slobodu i neovisnu državu.
Vidite li tu očitu sličnost s onim što Milanović već godinama zagovara i pokušava napraviti s obilježavanjem obljetnice Oluje u Kninu i datumom obilježavanja Dana državnosti?
Bleiburška Golgota
No, vratimo se mi od javnosti još uvijek perfidno skrivanoj bleiburškoj Golgoti hrvatskog naroda koja je započela u svibnju 1945. godine kada je panika pred nadirućom jugopartizanskom gerilom natjerala na bijeg prema Zapadu blizu pola milijuna Hrvata.
U naivnoj nadi da će ih na austrijskoj granici prihvatiti Angloamerikanci i spasiti od jugokomunističkog pokolja i terora, britanskoj vojsci predalo se i razoružalo više od 200 000 hrvatskih vojnika i još toliko civilnih izbjeglica, uključujući žene i djecu. No, ubrzo su shvatili da im ta predaja nije značila spas nego unaprijed pripremljenu zasjedu iz koje su gurnuti natrag u ruke krvožednim Titovim koljačima koji su im potom priredili neizrecive patnje i užasnu smrt.
Iako je Winston Churchill još u veljači 1945. zapovjedio da svi oni koji izbjegnu iz Jugoslavije i predaju se britanskoj bleiburgvojsci trebaju biti zaštićeni, zadržani u kampovima i valjano ispitani, tadašnji britanski ministar za Mediteran, Harold McMillan, kršeći Churchillovu zapovijed, dogovor iz Jalte i Ženevsku konvenciju, dao je instrukcije 15. korpusu britanske vojske da na brzinu razoruža hrvatske vojnike i skupa s njima nasilno vrati natrag u Jugoslaviju sve pristigle izbjeglice.
Zašto je McMillan odlukom da se izbjeglicama na Bleiburgu ne pruži zaštita nego ih se prisilno vrati Titovim partizanima počinio 'težak propust', koji je koštao života desetke tisuća Hrvata, ostala je još uvijek dobro čuvana tajna što se do danas skriva od javnosti.
Nakon izručenja većina njih je odmah tu, uz austrijsko slovensku granicu, streljana, poklana ili živa pobacana i zatrpana u prirodne jame u slovenskim planinama i u protutenkovske rovove. Zvjerska okrutnost kojom su počinjeni ti masakri naprosto je nezamisliva u današnje vrijeme jer je daleko ispod normi ljudskog ponašanja. Mučenja i načini oduzimanja života, po opisima preživjelih ali i svjedočenjima Titovih egzekutora, bili su doista sotonski nehumani i užasni.
Simo Dubajić: "Na Kočevskom rogu pobio sam 30 tisuća Hrvata"
Jedan od genocidnih manijaka koji je nadzirao te jezive likvidacije i za tu 'hrabrost' više puta nagrađivan jugoslavenskim odličjima, Simo Dubajić, govoreći na beogradskoj televiziji pedeset godina kasnije, u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, pohvalio se: 'Kada bi ja vama sada rekao što smo mi Hrvatima radili nakon predaje na Bleiburgu, vi mi ne bi simovjerovali i rekli bi da sam potpuno lud'. Nema sumnje da je u tome što je radio uživao kada je nakon toga nadodao: 'Na Kočevskom rogu pobio sam 30 tisuća Hrvata. Jedino mi je žao što nisam barem još toliko'.
Zbog goleme mase onih koji nisu mogli biti u kratkom roku likvidirani, Tito i njegov štab odlučili su ('neka se Srbi malo zadovolje') da 'pošteđeni' Hrvati umru polako, u najstrašnijim mukama na prisilnim marševima smrti. U hrvatskom narodu poznatim kao Križni put. Zapovjeđeno im je da u četveroredu krenu pješice na preko tisuću kilometara dug put od austrijske do grčke granice ili do bližih prigodnih stratišta. Svaki onaj koji je na tom putu iscrpljen od rana, gladi i bolesti pao ili od iznemoglosti na trenutak zastao, bio je na mjestu ustrijeljen.
Tisuće očajnika su na taj način pobijeni, posebice pri polasku kroz srpska sela, ili su umrli u neizdrživo okrutnim uvjetima, na križnom putu od Bleiburga u Austriji do Gevgelije u Makedoniji. Oni malobrojni (ne)sretnici koji su ipak nekako uspjeli preživjeti taj pakao nikada se kasnije nisu mogli vratiti u normalan život niti zaliječiti rane i traume u duši.
Zavjera šutnje
Današnje bešćutno ignoriranje i prezrivo omalovažavanje takvog masovnog poslijeratnog zločina i monstruoznog iživljavanja nad razoružanim hrvatskim vojnicima i civilima koji po svemu spadaju u definiciju genocida, prelazi granicu normalnog ljudskog ponašanja i pravila civiliziranog svijeta. Hrvatska je jedina zemlja u Europi u kojoj je to još uvijek normalno i moguće.
Očito je dakle da današnja hrvatska država još nema snage suočiti se sa svojom jugotitoističkom prošlošću budući da šutnjajoj se ta prošlost, izborom mentalnih Jugoslavena na vlast, vratila kao bumerang i ponovno zajašila na vrat.
Zbog službenog zataškavanja na svim razinama, zastrašivanja i prisile na zavjeru šutnje, ova duboko zatrpana rana hrvatskog naroda već više od 80 godina uspješno se zaklanja, hrani i brani golemim jasenovačkim mitom o ''preko milijun srpskih žrtava ustaškog režima''.
Naime, da bi prikrili veličinu zaista gnjusnog poslijeratnog genocida nad Hrvatima, jugokomunisti i velikosrbi konstruirali su i gebelsovskom promidžbenom taktikom - tisuću puta ponovljena laž postaje istina - u javnost plasirali mit od ''preko milijun pobijenih Srba u Jasenovcu''.
Stalnim ponavljanjem te, do grotesknih razmjera napuhane brojke i stavljanjem enormno velikog naglaska na ustaške zločina tijekom rata, nastoji se odvući pozornost od bleiburškog masakra i svih drugih zločina nad Hrvatima nakon svršetka 2.svjetskog rata kako se ne bi tražila njihova odgovornost i kazna.
U toj vješto isprepletenoj mreži zlonamjerno izmišljenih mitova, laži i zabrana koju oko Jasenovca i Bleiburga do današnjih dana pletu Titovi nasljednici i iznimno nadareni velikosrpski spin doktori završava svaki istinski pokušaj rasvjetljavanja tih dviju masovnih ljudskih tragedija.
Osveta 'jasenovačkim dželatima'
Još i danas, 80 godina poslije, svi koji pokušavaju naći odgovore na ono što se doista dogodilo u Jasenovcu i na Bleiburgu, nailaze na zatvorena vrata, zatvorene arhive, zavjeru šutnje, prijetnje, etiketiranja i optužbe. Ali ne skrivaju istinu o Jasenovcu i Bleiburgu samo Beograd i London u svojim za javnost zaključanim arhivama. I u današnjoj, uvjetno rečeno, slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi postoji direktiva 'odozgor' koja zabranjuje bilo kakva ozbiljna znanstvena istraživanja i dokumentirane rasprave o Jasenovcu i Bleiburgu. Ali i o jugoudbaškim zločinima nad jadslobodoljubivim hrvatskim 'fašistima' u bivšoj Jugoslaviji i u inozemstvu. Tako da na službenoj razini to još uvijek ostaje neraščišćeni misterij i tabu tema.
Dok s jedne strane dobro podmazani jugo i velikosrpski 'antifašisti' na sve moguće načine cinično ignoriraju, opravdavaju i skrivaju konspirativnu pozadinu bleiburškog genocida, na drugoj još uvijek pale Trnjanske kresove, slave izmišljeni Titov rođendan i Dan ustanka u Brezovici, a u medijima običan narod plaše šupljim frazama o 'ponovnom buđenju fašizma'.
U takvoj društvenoj klimi na kulturnoj sceni cvatu cajke, a na političkoj oportuna ekipa mentalno ‘bivših’ političara, 'istoričara', intelektualca i novinara koji se ugodno tove na državnim i beogradskim jaslama predstavljajući sebe kao one koji imaju monopol na povijesnu istinu i jedine kojima obični narod može vjerovati.
Ono što najviše iritira jesu podle igre riječima raznih karikaturalnih likova poput Mesića, Pusića, Fumića, Habulina, Goldsteina, Klasića, Jakovine... i famoznog hrvatskog predsjednika Milanovića, koji na perverzan način dehumaniziraju i diskriminiraju žrtve Bleiburgu u odnosu na žrtve Jasenovca. Opravdavati genocidni pokolj bespomoćnih Hrvata na Bleiburgu i križnim putevima i nazivati to osvetom 'jasenovačkim dželatima' mogu samo prevaranti bez imalo ljudskosti i morala u sebi.
"Da bi Jugoslavija mogla živjeti, Hrvati su morali umrijeti''
Ako se zna da su Pavelić, Luburić, Artuković, Šakić i većina ustaških dužnosnika koji su osnovali jasenovački logor i imali bilo kakve veze s njim uspjeli izbjeći na Zapad, a oni koji nisu da su odmah po zarobljavanju prebačeni na mučenje, suđenje i likvidaciju u Beograd, tko je onda masakriran na Bleiburgu i Križnim putevima? Nikakvi dakle juga'jasenovački dželati' nego obični, većinom friško unovačeni hrvatski vojnici te nevini civili koji su bježali jer nisu gajili nikakve simpatije prema nadirućem bezbožnom komunizmu druge Jugoslavije. Od kojih većina vjerojatno nikada nije ni čula za Jasenovac niti je znala što riječ fašist znači.
Ako dakle i nakon toga dežurni hrvatski 'antifašisti' izjavljuju da su životi nevinih hrvatskih žrtava na Bleiburgu manje vrijedni od života nevinih žrtava Srba u Jasenovcu samo zato što su te žrtve druge nacije, onda je to duboko uvrjedljiva diskriminacija na nacionalnoj osnovi. Što je inače klasičan obrazac velikosrpskog manipuliranja jasenovačkim žrtvama.
Bleiburški genocid i svi poslijeratni progoni, zatvaranja i likvidacije slobodoljubivih Hrvata, po planovima njihovih izvršitelja, trebali su osigurati da Hrvatska nikada više ne proizvede dovoljno veliku kritičnu masu za dom spremnih domoljuba kojima bi eventualno uspjelo ostvariti san o hrvatskoj slobodi i državi. Sjetite se one trijumfalne Titove izjave: ’Prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvati ponovo imati svoju državu’. Da je upravo to bio primarni cilj poslijeratne likvidacije zarobljenih Hrvata potvrdio je u to vrijeme bliski Titov suradnik, kasnije disident, Milovan Đilas, svojom čuvenom izrekom: ''Da bi Jugoslavija mogla živjeti Hrvati su morali umrijeti''.
Žrtvama se duguje puno više od sjećanja
Jezivi prizori jama i rudnika punih lubanja, pletenica i kostura pokošene hrvatske mladeži koja je ‘morala umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti’ do kosti su ogolili sve laži i mitove ‘bivših’ Jugoslavena i velikosrba. Jasno je dakle da se tu radilo o barbarskom zatiranju sjemena iz kojeg je moglo proklijati ponovno uskrsnuće hrvatske države.
Točan broj likvidiranih Hrvata teško će se ikada saznati. Na osnovi arheoloških istraživanja slovenske komisije, koja su bleiburgzavršena u listopadu 2009. godine, samo na području Slovenije nađena je 581 masovna grobnica. Od kojih mnoge još nisu ni pokušane istražiti.
Zašto je dakle potrebno dostojno komemorirati bleiburške žrtve?
Zato da svaki put, kada se prisjećamo Bleiburga, Vukovara, Ovčare, Škabrnje i drugih stratišta Hrvata, prisjetimo načina na koji se obračunavalo sa željom hrvatskog naroda da živi slobodno, u svom domu i u vlastitoj državi. Bleiburška komemoracija pomaže nam da ne zaboravimo tu istinu.
Hrvati nikada ne smiju zaboraviti činjenicu da su u bivšim Jugoslavijama ubijani samo zato da bi se ubila hrvatska sloboda i državna neovisnost. Radić, Bleiburg, Bruno Bušić, Đureković, Vukovar, Ovčara, Škabrnja i nepregledna kolona bezimenih sjena hrvatskih mučenika za slobodu i vlastitu državu uvijek će nas podsjećati na to.
Žrtvama planskog poslijeratnog genocida na Bleiburgu i križnim putevima današnji hrvatski političari i narod duguju puno više od sjećanja jer to nije samo najveće groblje na bestijalan način likvidiranih hrvatskih civila, nego i duboko zatrpana hrvatska rana koja vapi za pravdom i istinom.
Naime, po Ženevskoj konvenciji svaki razoružani vojnik postaje civil, nevin dok mu se ne sudi i dokaže krivica. Jedan od najvećih eksperata za ratno i humano pravo, redoviti profesor na hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, dr. Igor Primoratz, kaže: ''Ubijanje civila i ratnih zarobljenika ratni je zločin uvijek, bio rat napadački ili obrambeni, pravedan ili nepravedan. Svaka država obavezna je takve zločine istražiti i osuditi''.
Dakle, pravno i po međunarodnim zakonima govoreći, na Bleiburgu i križnom putevima nad hrvatskim narodom izvršen je genocid i zločin protiv čovječnosti.
Prekid s pogubnom jugobalkanskom prošlošću
Ne treba biti politički Einstein da bi se zaključilo da su jugovelikosrpski zločinci na čelu s Titom i u suradnji sa svojim vanjskim mentorima na Bleiburgu organizirali i izvršili taj planski genocid i ono što se danas modernim jezikom naziva etničko čišćenje s namjerom da se hrvatska nacija s vremenom pretopi u Jugoslavene i nestane.
Prema procjenama demografskih stručnjaka izravna posljedica Bleiburške tragedije danas je 2 milijuna Hrvata manje. tuđNe računajući tu stotine tisuća onih koji su zbog okrutne jugokomunisticke tiranije nakon 2.svj. rata pobjegli ili bili prisiljeni emigrirati iz Hrvatske.
Kada se, dakle, danas prisjećamo poslijeratnog bleiburškog genocida, patnje i progona, te goleme i nepovratne štete koje su bivše Jugoslavije nanijele hrvatskom nacionalnom biću od životne je važnosti sjetiti se posljednjeg zavjeta pok. Predsjednika Tuđmana: ‘Čuvajte se balkanskih integracija!’.
Potpuni prekid s pogubnom jugobalkanskom prošlošću i još pogubnijom štetom koju bi hrvatskom narodu ‘nove’ regionalne integracije sa Srbijom neizbježno donijele uvjet je opstanka hrvatske nacije. Jugoslavije i Jugoslaveni za nas napokon moraju postati zatvoreno, duboko kompromitirano i mučno poglavlje naše povijesti. Jedino tako Hrvatska i Hrvati mogu opstati i izgraditi sliku uljuđenog europskog naroda i bolji život za sebe.
No, iako se hrvatski narod u Domovinskom ratu uspio izboriti za svoju državu i na mnogim područjima postići zavidne rezultate, ipak uznemiruje činjenica da se na političkom sporo trijezni i još uvijek kao ‘guske u magli’ olako truje i zavarava svojom jugobalkanskom prošlošću.
To se jasno vidi iz opetovanog izbora ‘bivših’ Jugoslavena u sam vrh piramide hrvatske vlasti. Izostanka osude jugokomunističkih zločina i zločinaca te u priličnom nedostatku samopoštovanja i kulture sjećanja.
Koliko će hrvatskom narodu u Domovini uzeti vremena da se izbornom lustracijom izvuče ispod tereta 'bivše' politike i njezina nasljeđa te konačno zatvori tu mučnu stranicu svoje povijesti, teško je reći.
U svakom slučaju, komemorirati obljetnicu Bleiburške tragedije, zapaliti svijeću i pomoliti se za izmučene duše tamo stradalih domoljuba najljepša je zahvala svim onima koji su se borili i umrli za hrvatsku slobodu i neovisnost od Jugoslavije. Time im dajemo na znanje da njihova žrtva nije bila uzaludna.
