Smrad sumpora
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 25 Lipanj 2025 18:00
Svaku ljudsku epohu odlikuje ono nešto, tako neopipljivo, a opet prisutno i teško objašnjivo. Taj zeitgeist u kojem Pavao Pavličić piše u svom romanu ‘Nepovrat’, mozaik je okusa, mirisa, kulture, svakodnevice i sustava vrijednosti nekog doba. Sadašnji duh vremena, zeitgeist, smrdi na kulturu smrti. Na smrad sumpora.
Ljudski je život bio ona intrinzična vrijednost. Život se spašava pod svaku cijenu, ljudski je život najveća vrijednost. U duhovnom, filozofskom i fizičkom smislu.
Ljudski život nije vrijedan samo ako je efektivan i efikasan. On je vrijednost sam po sebi, bez obzira na okolnosti. Dapače, koga se prvo spašava? Najranjivije, djecu i starce. Oni nisu nimalo efikasni.
U ovom zeitgeistu, djeca i starci prvi su na udaru.
No, da ne filozofiram previše, kultura smrti ima svoje lice i naličje, ima svoje protagoniste, i režisere i statiste. Ima i svoju vjernu publiku.
Inkubator i čuvanje života
U jednoj američkoj državi, jednoj od onih koje imaju zakonodavstvo koje je i dalje na strani života, jedna je trudnica doživjela moždanu smrt. Tijelo je radilo, mozak nije. To tijelo je u utrobi nosilo drugo tijelo. Liječnici su majku održavali na životu sve dok to malo tijelo ne dobije minimalne mogućnosti da preživi izvan tijela majke.
Kad je već jedan život izgubljen ili će uskoro i pravno biti, spašen je jedan drugi život. Ova vijest bi trebala piti pozitivna, zar ne? Spašavanje života.
Ipak nije. Hrvatski mediji koji su prenijeli vijest o ovom slučaju iz SAD-a intonirali su ju tako da je vrlo upitno je li ovo pozitivno ili ne. No kada sam pročitala komentare pod tekstom, koji su većinom glasili ‘morbidno’, ‘bolesno’, bilo mi je jasno da je ono što metafizički prožima ovaj duh vremena – to je smrt.
Spašavanje života bebe naziva se bolesnim. Ne obrnuto. Ne situacija da je majka odmah isključena s aparata, a posve zdrava nerođena beba ostavljena da naprosto umre u njezinoj utrobi. Bolesno i morbidno za čitatelje je spašavanje bebe.
‘Drže ženu kao inkubator’, glasili su usplahireni komentari. Da, zašto ne?! Inkubator je mjesto u kojem život raste. Što bi majke palčića rekle, je li inkubator loše mjesto ili mjesto koje je sigurno i koje prerano rođenom djetetu omogućava da se razvije do stupnja u kojem mu više neće trebati inkubator? Inkubator spašava živote. Je li to morbidno i bolesno?!
Za ovaj duh vremena jest.
Kultura smrti
Ima i zabrinutih koji se pitaju pa kako će tako prerano rođeno dijete živjeti, hoće li imati oštećenja? Hoće li biti u životu traumatizirano načinom na koje je došlo na svijet? Dakle možda neće biti savršeno i možda će biti traumatizirano. Bolje da ga nema.
Nije reakcija na ovu vijest iz Amerike jedini glasnik kulture smrti. Imali smo slučaj Čavajda. Dok su se s jedne strane priča o roditeljima djece s posebnim potrebama, s druge strane se slavi majku koja svom djetetu nije dala šansu. Ona dobiva medijske lovorike i gradske nagrade. Koliko izopačeno!
Sjetite se pobune feminističkih udruga protiv Prozora života, mjesta na kojem se može ostaviti neželjeno novorođenče kako ne bi završilo u kanti za smeće poput onog u Zaprešiću.
I iz Ujedinjenog Kraljevstva posljednjih dana stižu ‘divne’ vijesti. Dekriminalizirao se pobačaj iznad 24 tjedna trudnoće, uskoro će, ako je suditi prema zeitgeistu i najavama, legalizirati i potpomognuto samoubojstvo. Dakle, na udaru su najmanji, najstariji, bolesni… Najneefektivniji za društvo. Paradoksalno, za pobačaj i eutanaziju zalažu se isti koji kapitalizam, u kojem je efikasnost i efektivnost bitna, smatraju vrhonaravnim zlom.
Samo oni vrlo kratkovidni ili naivni mogu zaključiti da smo prevalili put do ove točke nekako posve spontano.
Okultizam
Kultura smrti, baš kao i kultura života na dugoj strani, imaju nadnaravno ishodište.
Uzdizanje pobačaja na pijedestal kao lakmus papir društvenog napretka, a još nedavno smo slušali kako je pobačaj nužno zlo i slične gluposti, pokazuje da smo debelo zagazili u metafiziku.
U Rijeci će se uskoro održati treći festival menstruacije čiji je organizatora udruga kojoj su u fokusu pobačaji i guranje LGBTIQ ideologije u obrazovne ustanove.
Festival je ove godine posvećen vješticama, jer je, kako se navodi ”menstruacija dio prirodnih koliko i političkih procesa, ona je ideologija i mistika, svakodnevna i okultna”.
”Menstruacija je dio prirodnih koliko i političkih procesa, ona je ideologija i mistika, svakodnevna i okultna” stoji u najavi za Festival menstruacije
Dakle, menstruacija nije nekakav tjelesna pojava koja ima veze s plodnošću, ona je metafizička, okultna, paganistička. Menstruacija se slavi kako nešto nadnaravno i u popularnoj neopoganskoj religiji Wicca.
Isto kako i Halloween kojeg u pop kulturi nazivaju gay Božićem i queer svetkovinom.
Dok je Božić za kršćane, ali i zapadnu civilizaciju kakvu smo donedavno znali, blagdan svjetla, dan kad se Bog utjelovio u onog koji je Put, Istina i Život, za LGBTIQ religiju, pandan Božiću, samo onaj u kontrapunktu, je Halloween. Proslava smrti i mraka.
Nije stoga niti čudo da se u ikonografiji mnogih queer ‘vjernika’ nalazi sotonistička ikonografija.
Pentagrami u duginim bojama, jarci i slično.
Dok religiju koja život ima na pijedestalu vide kao najveću prijetnju, pod krinkom ljudskih prava, tolerancije i jednakosti guraju onu koja u u suprotnosti s kršćanstvom.
Močvarni sumpor
Najbolji primjer je zagrebački klub Močvara koji se uglavnom financira javnim gradskim novcem.
Močvara otkazuje bend Ogenj zbog njihove pjesme Duša koja ima prolife motive, a ugošćuje bendove koji otvoreno propagiraju sotonizam. Ako imate želuca, zavrite na stranice bendova zvučnih imena poput ‘analno povraćanje’, koji nastupaju u Močvari.
Močvara je zahvaljujući Tomislavu Tomaševiću i Možemo, tu ih potpunim pravom nazivam sektom, postala i LGBTIQ hram koji svako malo ugošćuje i one groteskne likove koji se nazivaju drag kraljicama.
Nazovimo stvari pravim imenom
Renée Vivien, lezbijska ikona, pjesnikinja s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće pisala je o Sotoni kao bogu ženske prirode, tvorcu žene i zaštitniku homoseksualaca. Sotonizam je povezivala s hedonizmom i oslobođenjem lezbijskog identiteta.
Američki okultist, pisac Anton LaVey u ‘Sotonističkoj Bibliji’ afirmira homoseksualnost, biseksualnost i slično, a moderne sotonističke zajednice ističu svoju inkluzivnost prema tzv. seksualnim i rodnim manjinama.
Stvari su dakle jasne.
Jedni je problem što ih rijetko tko, pa ni Crkva, ne naziva pravim imenom.
LGBTIQ je kulturna, politička, svjetonazorska i metafizička pojava koja nema previše veze komunalnim pitanjima, zakonskim rješenjima, ustavima i birokracijom i ljudskim pravima.
