Crveni vilenjaci i Tito Trismegistos
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 25 Lipanj 2025 14:06
Idemo u prvi veliki toplinski val, čekaju nas još barem osam ili devet, tko preživi, pričat će. Mak se zavlači u grmlje, Tor pije vodu kao da je besplatna. „Samo nas nemoj voditi na more“, preklinju me, gledajući kolone automobila i cijene pseće, mačje i ljudske hrane. „Ostani s nama, nemoj nas izbaciti na cestu kao što čine ljude kada odlaze na godišnji.“
Smirujem ih. Velim: ja sam vas pobrao s ceste kada ste bili mali, ne mislim vas sada vratiti na cestu bez povratka. A glede skokovitih cijena, koje ih zabrinjavaju, spominjem im Duplantisa. Nemaju pojma o čemu govorim, pa im puštam snimke nevjerojatnoga skakača s motkom. Nije iz Hrvatske, ali bi trebao postati zaštitnim znakom naših ugostitelja, trgovaca, taksista itd., čije cijene također skaču s motkom, ponegdje i duplo. Duplantisi, naši, hrvatski. I tko im što može. Možemo li očekivati štrajk turista, barem sivi? Još ne, ali nismo daleko. Domaći skakači ne mare, hajdmo zgrabiti što više, a turista će uvijek biti, makar opet, ko nekad u osam, živjeli na pašteti i kruhu, malo somerice i tanka bevanda, ali ni to ne će trajati, ogladnit će golaći. Uostalom, nisu gosti više samo ležeći turisti, malo bi kulture, događaja, bicikliranja, planinarenja, atrakcija – recimo atraktivnih požara, koji spadaju u pustolovnu ponudu, avanturistički turizam, a ne samo turistički. Znaju to piromani, koji obogaćuju sezonu novim sadržajima. Ima ih više vrsta – debili koji nenamjerno pale (roštilj i slično) i proračunati namjernici, koji danima prije proučavaju meteorološku prognozu, pa kada vide da će bura, idu u akciju. Oni se pak dijele na domaće bolesnike i strane gadove, potonji dolaze na ljetovanje u Hrvatsku, pa pale tu i tamo, ne iz obijesti, nego više da nastave u mirnodopskim uvjetima što su propustili devedesetih, oni ili njihovi očevi. Prošlih godina vatrogasci i policija nikako nisu htjeli priznati da su neki požari podmetnuti, ove je godine drukčije, priznaju. Politika kaže da treba povećati zatvorske kazne, pa neka pale madrace i deset godina, jer ubijati prostor i ubijati ljude nekako je slično, to više što u požarima može biti i ljudskih žrtava, i te kako. O imovini da i ne govorimo. Prvi ovogodišnji veći požari pametnom govore da se radi o skupini bolesnika, koji uživaju u vatri umjesto u Vatrenima, ili o specijalnoj operaciji, što bi rekao Putin.
Specijalna operacija je i „proslava“ friško izmišljenoga antifašističkoga dana, koji je zamijenio onaj morbidni u kojemu je neodređena koalicija srpskih četnika i zvezdaša pobila Hrvate u Srbu i okolici, ali ni ovaj sadašnji praznik nije bolji, makar naoko benigniji. Ali ako Habulin kaže da je u redu, treba stati mirno. Jer ipak je taj antifašistički junak skakao na nacističke tenkove, da ne velim njemačke, ofenzivni igrač. Možda bi u Brezovicu trebalo privući i njemačke turiste, svaku priliku treba koristiti da se skupi koji euro. Uostalom, groblja njemačkih vojnika su uredno uređena, nema više zle krvi, što je bilo, bilo je. Idemo na kupanje. A što hrvatska groblja nisu uređena, druga je priča. Zna se za tisuću brezovicastratišta, ali tko će kopati, malo ih obilježimo i zaboravimo. I još se pronalaze nova, ma to je već maltretiranje, bolje zatvoriti oči. Kadli, dva dana ili dan prije ublaženog i navodno priuštivog antifašističkoga datuma, ministar branitelja priopćava da su pronađene masovne grobnice oko Svete Nedelje, kojoj su krvnici oduzeli svetost, pa se do devedesetih zvala samo Nedeljom. U masovnima su kosti hrvatskih ljudi, koje je pobila jugoslavenska vojska na čelu sa zločincem Titom.
Vodi me to prema Zagrebu, pa Sveta Nedjelja i jest na širem zagrebačkom području, u Zagrebačkoj županiji. Nisu, doduše, još otkrivena, a nekmoli iskopana tijela pobijenih u „samom“ Zagrebu, prekrivena ponegdje športskim igralištima ili pitomom šumarcima ili temeljima zgrada, od Prečkog do Sljemena. Antifašistička ostavština iz vremena početka krvoločne represije koja je u refulam trajala pola stoljeća. „Znate“, kaže mi u dućanu čovjek koji očito čita Hrvatske kronike, „da ono što morate znati jest da se ljudi boje.“ Uvjeravam ga da je strah bezrazložan, ali ne, veli on, „to je tako duboko u njima, taj strah, ne biste vjerovali.“
Tako je kako je. Postoji jedan atmosferski fenomen nazvan crvenim vilenjacima. A postoje crveni vilenjaci i na zemlji, u Hrvatskoj svakako. U prošloj sam kolumni samo dotaknuo diverziju usred Zagreba, izložbu u galeriji Forum pod nazivom Sjećanja na pobjedu – Trg maršala Tita. Iza Richterova izloga izložena djela kipara i slikara, s jednom temom, maršalskom. U naslovu jasna poruka da je izložba priređena kao poticaj lijevoj zagrebačkoj koaliciji da vrati zločinca na trg, sada nazvan po Republici Hrvatskoj, odnosno hrvatskoj državi. U izložbenoj dvorani koči se i kip maršala, između ostalih izložaka, među njima i navodni Tito Trismegistos, božanstvo, hermesovska mitska figura, o kojoj u katalogu hrpa bedastoća. Ukratko, priča je to o osvajanju institucija, u ovom slučaju Kulturno-informativnoga centra u koji su crveni titozanesenjaci ugurali svoje ljude, a ti bi ljudi sada ponovno osvajali i javne prostore, što je bez dlake na jeziku rečeno u katalogu, a koji je stigao do mene posredstvom dobrih ljudi, onih koji se zgražaju, ali šute. Strah je to, onaj iz dućana. Ne znaju je li se to vraća komunistička bagra na mala vrata, dotično kulturna, a onda će se i glavna širom otvoriti, trenutak je povoljan – piše u katalogu – nakon „nadmoćne pobjede lijeve koalicije u Zagrebu“.
Izvirile stjenice iz madraca, tako je. Povijest zagrebačkoga Kulturno-informativnoga centra (KIC) je šarena, na stanovit način povezana i sa mnom, jer u hrpi svega što sam bio i gdje sve nisam bio, jest i vijeće KIC-a u kojemu sam nekoliko godina sjedio, i to ne baš nevažnih – u to je vrijeme, ne tako davno, KIC iz prljave rupetine pretvoren u vrlo lijepo dizajniran prostor, s kavanom u prizemlju, antikvarijatom na katu, izložbenim manjim prostorom, a potpuno je restaurirana i dvorana za razne događaje, ali i filmske projekcije. Na čast Zagrebu. Ravnatelj je u tom razdoblju bio nadareni plesač, umjetnik, a zatim, ako se ne varam, nećak Marka Veselice. Pa kada je sve zgotovljeno i moderan prostor otvoren, nadošla je „nadmoćna pobjeda lijeve koalicije“, istjerali pitome, kako to već biva, i ubacili divlje, crvene. U ingerenciji KIC-a je i galerija Forum, a u njoj kako je rečeno, izložba u slavu maršala, s pogledom na trg, ali ne Cvjetni, nego „njegov“, doduše bivši, ali ako bude sreće i budući, snatre crveni, kojima je šef filmaš zapamćen iz petnaest minuta Dvora na Uni. U KIC više ne mogu ljudi s krivim prezimenom. Tako je meni bliska mlada osoba htjela prirediti izložbu fotografija u KIC-u, šef iz filmskoga Dvora na Uni pogledao je fotografije i rekao da su prvorazredne, doznajem, ali kada je čuo prezime autora (moje prezime na žalost) odbio je. Krivo prezime, da. Tako to ide, ipak je to prezime bilo uz Tuđmana kada gotovo nikoga još nije bilo, pa se pamti, to jest pamti ga barem rečena bagra. Zato sada imamo izložbu Sjećanje na pobjedu - trg maršala Tita, usred Zagreba. Da je Tito bio zločinac, o tome nema spora, u zapadnim ljestvicama odavno je na visokom mjestu, ali, eto, u Hrvatskoj, u Zagrebu, ne samo da se ne priznaje o kojemu se krvoločnom kalibru radi, nego ga se slavi, obožava. Otvara to ne samo moralno pitanje, nego i kazneno: ako tko slavi zločinca, slavi zločine, onda je odgovoran i pred sudom pravde, jer tko drži ljestve taj je sudionik u razbojništvu.
Otvara to i drugo pitanje: što uraditi kada u nekoj lokalnoj jedinici, ne samo u Zagrebu, dođe na vlast „lijeva koalicija“ ili samostalna lijevonasađena, protuhravatska stranka ili sljedba, pa stane provoditi svoju crvenu volju i zagađivati prostor? Očito, nitko joj ništa ne može, ona je vlast. U Splitu može razoriti Kuzmin štandarac, u Zagrebu slaviti crvenoga zločinca. A ona vlast na nacionalnoj razini valjda mora šutjeti, jer takve su regule. Je li? Ako ostanemo na polju kulture ili tzv. kulture, stvari izgledaju loše, jer su regule loše postavljene, pa neka seljačina od gradonačelnika ima ovlasti raketapostavljati ravnatelje ustanova u kulturi. I postavlja. Tako se sve srozava, a „državna intervencija“ je onemogućena debilnim zakonima. Te, znači, nema jedinstvene kulturne politike, općeprihvaćene, nego svaki poteštat vodi svoju, ako je pomalo hrvatski nastrojen, prolazi, ako nije, i opet prolazi, na čuđenje puka. A taj politički nepismeni puk odmahuje rukom, ili, ako razumije što se događa, šuti u strahu, jer nikada ne zna jesu li te kulturne crvene laste prvi znakovi novoga komunističkoga naleta s jugonaznakama, dotično, hoćemo li se vratiti ondje odakle smo se u krvi izvukli. Taj strah iz dućana. Koji na kraju krajeva i nije toliko bezrazložan u ovim trenutcima povijesti kada ništa više nije sveto, kada je međunarodno pravo na koljenima i luđaci izviru ispod kamenova. I kada vođa jednoga naroda tvrdi da je drugi narod u stvari isti narod kao onaj kojemu je vođa. Jedan narod, jedan vođa, jedan jezik. Čitam da je u tijeku, u nas, bacanje iz zraka cjepiva protiv bjesnoće (lisica) što bi trebalo i šire činiti, recimo na sjedišta ruskog ili izraelskoga režima, a ni washingtonski nije daleko. S izraelskim u svezi, u Hrvatskoj je rečeno što reći treba, a rekao je Milanović - u slapu besmislica koje inače izgovara, kap zdravoga razuma. Dok ovo pišem, sjedinjene snage Sjedinjenih Država i Izraela bombardiraju Iran, jerbo se Iran nije odazvao na Trumpov zahtjeva za predajom. Pozvati naciju od devedeset milijuna ljudi na predaju, vrlo je ambiciozno, što su već osjetili nedužni civili u Tel Avivu, među njima i oni koji već dugo prosvjeduju protiv Bibija i njegovih lebensraumskih fantazmagorija. Jedina je povoljna vijest da se pjesnik Drago Štambuk uspio izmjestiti iz Teherana, na vrijeme za Kaj, ča, što i bračke svečanosti.
Novine vrište s naslovnica: Treći svjetski rat! Paničari paničare. Ne će biti nikakvoga svjetskog rata, drage moje životinje, kažem Toru i Maku. Vjeruju mi. Jedino meni. Bit će, kao i do sada, samo ratova na svim stranama svijeta. Glede Hrvatske, za sada treba puhati i na hladno, solidno se naoružati i, više od svega, nabaviti na vrijeme gorivo, benzin ili dizel svjedno, jer će u najskorije vrijeme toliko poskupjeti da ćemo se na kraju voziti u rikšama. Ili jahati na konjima, što bi mi se svidjelo. Tako bi mnogi dojahali na Hipodrom početkom srpnja, pa treba pripremiti sijeno. A i bez sijena, Thompsonov je koncert zasjenio sve do sada održane, pa će se u budućnosti često pričati što je bilo. Recimo, da je bilo toliko i toliko ljudi u publici, možda i pola milijuna više nego u Brezovici. Narod. People of Croatia. A glede govorancija o pravoj strani povijesti, i to je blesavo. Hrvatski narod nikada nije bio ni na krivoj ni na pravoj strani povijesti, bio je uvijek i samo na hrvatskoj strani povijesti, inače ne bi opstao u povijesti.
