Perverzija ponosa: LGBT lobi sada vodi borbu za kontrolu nad ljudskim umovima
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 30 Lipanj 2025 17:25
Usporedimo to s današnjom situacijom, kada se “prava homoseksualaca” – sada proširena na “LGBT prava” – sve više pretvaraju u zahtjev da se država što više miješa u živote ljudi. Nije više dovoljno da se istospolni parovi mogu vjenčati i živjeti u miru – detalji njihovih odnosa moraju se predavati djeci u školama.
Čini se da mjesec ponosa svake godine dolazi sve brže. Svakog lipnja svjedočimo kako se boje duge ubrizgavaju u svaki aspekt naših života. Tvrtke mijenjaju svoje logotipe u tu svrhu. Vaša banka vam šalje e-poruke kako bi vam zadihano poručila da joj nije važno s kim spavate – ili ne spavate. Povorke ponosa eruptiraju u svakom gradu i gradiću Europe, zbog čega gradska središta postaju privremeno neupotrebljiva. Piše Lauren Smith za The European Conservative.
No, ne i u Mađarskoj. U veljači je mađarski premijer Viktor Orbán najavio da se ovogodišnja Povorka ponosa u Budimpešti neće održati. Ako se ipak održi, upozorio je, mogla bi prekršiti zakone o zaštiti djece koji zabranjuju javno promicanje homoseksualnosti i transrodne ideologije. Vlada je umjesto toga predložila da se događaj održi u zatvorenom prostoru, poput stadiona, kako bi se maloljetnicima onemogućilo prisustvovanje. Gradonačelnik Budimpešte ipak je obećao da će se povorka održati ovaj vikend, kao dio gradskog “Dana slobode”.
To je, naravno, razbjesnilo Bruxelles. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen pozvala je mađarsku vladu da odustane od zabrane i dopusti održavanje povorke. Izjavila je: “U Europi je marširanje za svoja prava temeljna sloboda. Imate pravo voljeti koga želite i biti točno ono što jeste.”
Borba za prava ili dobivanje masovne potpore za stil života?
No, stvar je u tome da Povorka ponosa odavno više nije borba za prava – barem ne na Zapadu. Istina, u Mađarskoj istospolni brakovi nisu priznati (iako LGBT osobe mogu sklopiti registrirana partnerstva), što je čini iznimkom u Europi. No koliko je od sve te kožne odjeće i duge na ulicama europskih gradova danas uopće stvarno vezano uz “prava”? Čini se da se sve manje radi o konkretnim stvarima kao što su brak, posvajanje djece ili jednakost u dobi za pristanak – a sve više o dobivanju masovne potpore za jedan stil života.
U srcu mjeseca ponosa, vrijedi se zapitati što taj pojam danas zapravo znači. Je li to, kako tvrdi von der Leyen, marš za temeljna ljudska prava? Je li to slavlje identiteta i ljubavi? Ili je to, kako je prije nekoliko godina rekao Andrew Doyle, “samoironično slavlje narcizma, gdje pohlepne korporacije mogu glumiti vrline samo tako da istaknu zastavu i nabace par hashtagova”? Čini se da bi većina ljudi danas rekla upravo ovo posljednje.
Zahtjev da se država što više miješa u živote ljudi
Šezdesetih godina prošlog stoljeća, borba za prava homoseksualaca bila je upravo to – borba. Bila je to stvarna borba, s neredima i nasilnim sukobima između aktivista i policije – neredima u Stonewallu 1969. koji su bili izravna reakcija na progon seksualnih manjina od strane države. I bila je to borba za prava – aktivisti su se borili za dekriminalizaciju homoseksualnih odnosa i zahtijevali da se država prestane miješati u njihove privatne živote.
Usporedimo to s današnjom situacijom, kada se “prava homoseksualaca” – sada proširena na “LGBT prava” – sve više pretvaraju u zahtjev da se država što više miješa u živote ljudi. Nije više dovoljno da se istospolni parovi mogu vjenčati i živjeti u miru – detalji njihovih odnosa moraju se predavati djeci u školama. Nije dovoljno da ljudi uljudno kimnu kad im se Brendan predstavi kao “Brenda” – očekuje se da aktivno i oduševljeno potvrde njihov identitet.
Danas LGBT pokret vodi kampanju za to da države priznaju, potvrde i slave što više različitih identiteta. Zapravo, gejevi i lezbijke jedva da više imaju prostora u modernom LGBT pokretu. Fokus je sve manje na L i G, a sve više na B, T, Q, I, A i ostalim slovima. Nakon što su postigli sve izvorne ciljeve pokreta za prava homoseksualaca, pokret se pretvorio u čudovišni Frankensteinski akronim.
Nije više dovoljno zalagati se za prava lezbijki i gejeva – tu su sada panseksualci, aseksualci, nebinarne osobe i “queer” pojedinci. Nova verzija zastave ponosa – tzv. “Progress Pride” – ima čak i trake za crne i smeđe ljude, kao da bi to sada trebala biti posebna seksualnost. Ako vaš aktivizam nije dovoljno “intersekcionalan”, odmah ste proglašeni za netolerantnog zadrtog nazadnjaka.
Konvencije za odrasle s fetišima
Čak su i seksualni fetiši danas ravnopravno zastupljeni na Povorci ponosa. Jillian Michaels, američka fitness osobnost koja je otvoreno homoseksualna, prošlog je tjedna u Daily Mailu napisala kako je povorka “oteta” od strane “kožnih tati u gaćicama bez stražnjeg dijela koji simuliraju spolne odnose u javnosti” i “drag kraljica koje tverkuju u tangama pred djecom.” Nekoć su to bila “slavlja građanskih prava”, a sada “više podsjećaju na konvencije za odrasle s fetišima”. U pravu je.
Organizatori povorke danas se otvoreno trude uključiti “pseće igrače, furrije i ljubitelje fetiša”. Rezultat su uznemirujuće snimke muškaraca u donjem rublju i fetiš opremi koji plešu ispred djece, kao nedavno u Kaliforniji, ili ljudi u BDSM i “puppy play” kostimima koji paradiraju ulicama Toronta usred dana. Još nisam vidjela uvjerljivo objašnjenje što išta od toga ima veze s borbom za prava homoseksualaca ili LGBT osoba.
Slavljenje fizičkog sakaćenja
Možda je još mračniji zaokret koji je povorka doživjela – slavljenje fizičkog sakaćenja. Nakon što su uglavnom dobiveni i pravni i kulturni rat protiv homofobije, pokret se prebacio na ono što smatraju sljedećom velikom borbom: transrodnu ideologiju. Organizacije poput britanskog Stonewalla potpuno su prihvatile ideju da je spol nešto što osoba može mijenjati vlastitom izjavom. Muškarac može postati žena jednostavno tako što to kaže, a društvo je dužno to prihvatiti, bez obzira koliko “uvjerljivo” izgleda.
Na brojnim Povorkama danas “T” ima primat nad ostatkom akronima. Lezbijke su čak izbačene s povorki u Velikoj Britaniji jer su se usudile usprotiviti prisutnosti muškaraca koji se predstavljaju kao žene. Na povorci u Parizu 2021. trans aktivisti su ispaljivali signalne baklje na lezbijke koje su odbile prihvatiti da žene mogu imati penis. Godine 2022., Fred Sergeant – suorganizator prve “povorke ponosa” 1970. i jedan od posljednjih živih sudionika Stonewalla – oboren je na tlo i pljuvan jer je prosvjedovao protiv “mizoginije” i “homofobije” trans pokreta. To valjda najbolje pokazuje koliko su ciljevi LGBT pokreta iskrivljeni. Nije ni čudo da sve više tvrtki postaje sve nelagodnije oko njegove proslave.
Stvar dominacije
Danas “povorke ponosa” sve više izgledaju kao pobjednički marš nad poraženim narodom, a sve manje kao borba za prava. Ulice su prekrivene zastavama (onim novima, “naprednima”, ne onim starim duginim, koje su sada možda predrasudne), tvrtke su prisiljene javno iskazati lojalnost novom režimu, škole organiziraju posebne LGBT događaje, a vladine institucije preplavljene su tom ideologijom. Često se i pješački prijelazi bojaju u boje duge ili trans zastave – obično o trošku poreznih obveznika.
Svima koji pažljivo prate mora biti jasno: ovo je danas više stvar dominacije nego jednakosti. “Ponos homoseksualaca” pretvorio se u LGBT privilegiju. Nakon što je dobio bitku za pravna i politička prava te društveno prihvaćanje, LGBT lobi sada vodi borbu za kontrolu nad ljudskim umovima. Manje od potpunog ideološkog slaganja – jednostavno nije dovoljno.
