Takvi smo, otvoreni, dobrodušni i pomalo bedasti
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 02 Srpanj 2025 15:07
Čuj, gazda, kaj je ove godine sezona grijanja počela ranije“, pita me mačak Mak. Pravi se blesavim ili duhovitim. Lako njemu, mačke se ne znoje, koliko sam opazio, a i inače ništa ne rade, samo se dosađuju, za razliku od mene koji moram pisati, premda ne znam hoće li se čitati što napišem, ali tako je to sa skribomanima.
Tješi nas jedino da je tek svršetak lipnja, znači još podnošljivo, a ono što slijedi bit će pakao. Ima ipak ljudi izdržljivih, čak im je i hladno, pa pale vatrice u dalmatinskim šumarcima, pokraj sv. Jurja na Putalju i drugdje, griju se, zagrijavaju za srpanj i kolovoz.
Na stranu visoke temperature, prolazna je to nevolja. Ako nju apstrahiramo, živimo u sretnoj zemlji. Dokaz? U Sofiji nemiri, povod – uvođenje eura. Pa što je tim Bugarima, za Boga miloga, valjda znaju da je u Hrvatskoj od uvođenja eura i klanja kuna sve pojeftinilo. Imaju, znači, presedan. U Beogradu drugi povod, rado bi maknuli Vučića, dozivaju izvanredne izbore, umjesto srpskoga sveta, prosvjednici žele samo veliku Srbiju, sjaši Murta... U Budimpešti Orban ne da disati istospolcima s punim ustima, prijeti, oni prosvjeduju. Eto zašto je Hrvatska sretna zemlja – dok se sve opisano u susjedstvu i šire događalo, u Zagrebu su prosvjedovali samo terapeuti. Jest, terapeuti. I to s pravom. Ali terapeuti nisu tamo neka nevažna branša, postavljaju ljude na noge i slično, vraćaju u život svagdanji. Ljudi su krhki, padaju, lome noge, lome ruke, kukove, koljena – bio sam u prošlom tjednu nekoliko puta po četiri sata ili više u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu, nagledao se svega i svačega, vidio što rade medicinske sestre na odjelima, Bože moj, točno reče bliska mi osoba – i ona sa slomljenom potkoljenicom – da bi sestre trebalo plaćati suhim zlatom. Pa tako i terapeute, koji nastupaju kada se pacijenti malo zaliječe.
U međuvremenu čuda svakojaka. Dvije večeri zaredom središnji Dnevnik HTV-a započinje s Thompsonom. Na Hipodromu narasle divovske konstrukcije, mislio sam da se gradi Zagreb na Savi, ali ne, bit će samo koncert za pamćenje. Pola milijuna ljudi, Zagreb i Hrvatska uopće u izvanrednom stanju. Narod hrli, a u svemu i nije, čini mi se, glazba u prvom planu, sve je nekako više nalik na prosvjed protiv pokušaja da se domoljublje proglasi ognjištarskom thompsonperverzijom, zatucanom gnjavažom i dinarskim reliktom. Pa, znači, demantiram samoga sebe – eto prosvjeda velikih razmjera i u Hrvatskoj, nisu samo terapeuti. Ili jesu, slični. Taj epski hipodromski koncert podiže ljude na noge, terapija je to za one koji prate naše medije ili opažaju koga se to u Hrvatskoj forsira, a koga prešućuje, za one koji malodušno šute i ne razumiju što se događa, zašto je prirodan hrvatski osjećaj otjeran na prezrenu marginu, a klatež dobiva naslovne stranice. Tu riječ, klatež, već dugo nisam rabio, podsjetio me čovjek u dućanu. Pa eto. Trenutak je, jer klatež zaslužuje da ju se opet spomene, nekako joj ne ide od ruke u zadnje vrijeme pa je očajna, histerična, a kako i ne bi, nije samo Thompson nego i 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva, užas jedan, urla klatež od gnjeva, mekeće, rokće.
Plaču naši orjunaši, tiho pjevuše s Kekinom mi smo pobijedili četrdeset pete, a ne ćemo valjda izgubiti dvadeset i pete, pa koji se to vrag zbiva, a desetljećima smo se trudili i uspijevali držati hrvatski narod u zabludama i krivotvorinama, pa i u udžbenike uspjeli intervenirati, istine proglašavati revizionističkim svinjarijama. Ipak, nadajmo se – kažu očajni orjunaši - nadajmo se da je ovo sada samo epizoda, iskustva imamo, Hrvati se nakon takvoga napora umore i opet nam prepuštaju javni prostor. Glavno je da main ne streami otklonima od naših diverzija - vele oni. Do tada ćemo malo skidati zastavu s kninske tvrđave, reda radi, malo ćemo nervirati ljude negirajući zločine komunista, pa nego, nije ovo Slovenija, nego Hrvatska. Imamo mi svoje ljude i u Europskom parlamentu, dičimo se. Eto je Slovenija uspjela izboriti rezoluciju o zločinima komunizma (komunista) u Sloveniji, a „hrvatski“ parlamentarac bijesno napustio sjednicu. Bijesan jer Hrvatska tako što nije učinila, niti pokušala? Ne, nego sluteći da bi možda mogla. Dotični parlamentarac je inače možemovac, prezimenom Bosanac. Od onih koji drže u vlasti hrvatsku metropolu, u kojoj se priređuju izložbe u slavu Tita, ali i Jovanke. Taj napredni imidž Zagreba kvari sada Thompsonov koncert. Ili je riječ o nečemu drugom. Ostat će, naime, zapisano, da je povijesno-politički glazbeni megaultrasuper događaj održan u vrijeme gradske vlasti ultrasupermegaljevice, što zahtijeva analizu. Nije sve kako se na prvi pogled čini. „Meni je to čudno“, kaže Tor, koji se u međuvremenu pretvorio u političkog analitičara i stalno laje. „Što ti misliš, gazda“, pita me, „je li tu na sceni velika možemoprijevara, jesu li možemovci u stvari ultradesna stranka ili što već. Radi li se tu o senzacionalnoj mimikriji. Jer, bilo je vlasti u Zagrebu ovakvih i onakvih, i poludesnih, ali ovakav ogromni domoljubni, da ne kažem desni koncert nitko se nije usudio prirediti. Mogla je to samo sekta koja se vješto pretvarala da je ultralijeva, pa čekala priliku da pokaže pravo lice, i dočekala. S Thompsonom.“ Rekoh Toru da zanimljivo razmišlja, za nagradu je dobio pasje štapiće. U međuvremenu se razlajao šef zagrebačke Skupštine, koji ne razumije gdje živi, pa traži povraćanje maršalova trga. Šef je iz SDP-a, partije koja u cjelini također nije shvatila da je teško izigrana. Neki ljudi jednostavno ne kuže duh vremena, a mogli bi s vremenom i pred sudom odgovarati za podržavanje zločinca, znači zločina uopće.
„Imaš pravo“, nastavio sam govoriti Toru „ništa nikada nije kako se čini, to jest bedacima. Eto povika na Srbijance da su bliski Moskvi i Putinu, što je otprilike točno. Ali kako onda objasniti da se srbijanski elitni časnici školuju u SAD-u. A iz Beograda šalju oružje Ukrajini? Nije sve u novcu, ni u sjedenju na više stolaca, kuhinja je to tako ispremiješana da se ni mafija više ne snalazi. A ni Europska unija. Pa čak ni NATO, o UN da i ne govorimo. Nema više pravila, ako ih je i bilo, sada se još samo može pjevati o vremenima ipak ponešto kontroliranoga hladnog rata, koji je očito doživio klimatske promjene. Vrijeme je nesputanoga divljaštva, mrkva je potrošena, ostaje samo batina, zakon jačega, suvremenih careva odbjeglih iz Vrapča. Vrapčanci. Igrači iz kabineta, igrači video-igrica, ali zbiljskih, nakon čijih poteza pogibaju milijuni ljudi, kao u „specijalnoj operaciji“. Igraju. Igraju se, ako vide da bi sami mogli barem malo stradati, postaju obzirni. Iran nema nuklearno oružje, ali ima rakete koje bi mogle ugroziti američke baze na Bliskom istoku. Zna to Neron, pa poručuje Irancima da je mogao ubiti ajatolaha, ali nije. Zauzvrat očekuje da Iranci ne gađaju njegove baze, ili ako baš moraju, da ih malo promaše. I tako su jedni prema drugima obzirni, koliko se već može. Onako hor-muški.
Ono što doista zabrinjava cijeli svijet jest pitanje – na čijoj je strani Hrvatska? Ne samo u iransko-američkom, dotično izraelskom nadigravanju, nego i inače. Tema je to mnogih upućenih svjetskih analitičara, ali im ne uspijeva prokljuviti hrvatsku vanjsku politiku. Pa čak i kada je riječ o tako strašnom, svima vidljivom genocidu u Gazi, ne može se hrvatska hr geopltikaq(?) vanjska prepoznati, sve nešto petlja, muca, ako se zamjerimo Bibiju, zamjerit ćemo se njegovom pokrovitelju uravnoteženom Neronu, bolje je petljati, mucati. Je li većina zemalja priznala palestinsku državu? Jest. I susjedna Slovenija. Zašto Hrvatska nije? A tako, još bi malo petljala, mucala. (Sreća je ipak da je priznala Ukrajinu, nakon što je Ukrajina devedesetih prva priznala Hrvatsku.)
Dovraga sve. Mi se bavimo kulturom, turizmom, umjetnostima, ratovi su daleko od nas, nekoliko stotina kilometara. U umjetnostima baš ne prednjačimo, hrvatski film, recimo, može izazvati nešto pozornosti samo ako se bavi pederastima. U kazalištima se svašta događa, recimo u Splitu. Ondje je izvedena neka predstava, nisam pratio o čemu, ali pročitah kritiku kritičarke, koja završava rečenicom, otprilike: „Na kraju, sve se pretvorilo u obračun s Hrvatskom.“ Znači, javno kazalište, dotično HNK, u Hrvatskoj se obračunava s Hrvatskom. Dotirano. Lijepo. Glede kazališta još jedna poslastica, zagrebačka. Poznato je, naime, da u Zagrebu nema umjetnika, barem ne onih koji bi bili u stanju voditi kazalište ili kakvu drugu kulturnu ustanovu. Pa ih uvozimo. Tako je ultra zagrebačka vlast bila dovela stanovitu gospođu iz Slovenije, da vodi muzejsku ustanovu. Nije dugo trajala, nestala. Ali zato sada ista vlast dovodi navodno novu gospođu iz Slovenije, da bude ravnateljica kazališta Komedija. Jer se u Zagrebu nikako ne može naći pogodna osoba, pa ni u Hrvatskoj uopće, te idemo uvoziti. Gospođa nema program, ali je pogodnija od sadašnjega ravnatelja, koji je staro i popularno glazbeno kazalište povremeno dovodio do vrhunaca (pisao sam o Jadnicima), a svaki se uspjeh u Hrvatskoj skupo plaća.
Takvi smo, otvoreni, dobrodušni i pomalo bedasti. Ne uvijek, ponekad grabimo iz hrvatskoga bazena, ponešto nogometnog, pa smo tako dobili i novoga predsjednika Matice hrvatske. Nakon što „gavran reče nikad više“, svanula je zora, ili tek praskozorje, deminutivno, zorić. Ha. Ali pričekajmo. Možda novi predsjednik riješi slučaj Matoševe rodne kuće u Tovarniku. Ako ne riješi, zvat ćemo nekoga iz Slovenije. Ili iz Srbije. Vjerojatno svi više vole vanjkuš zagrebački od svojih domicilnih jastuka.
