Brončani Tito i duhovi komunizma
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 12 Srpanj 2025 19:08
Takve inicijative, stoga, ne treba promatrati samo kao izolirane umjetničke performanse, već kao dio širega konteksta – sustavne ambicije da se ime Josipa Broza Tita ponovno vrati na kartu grada. Upravo to je, u razgovoru za Novosti, u drugom Tomaševićevom mandatu zazvao Vilim Matula – osrednji glumac, još osredniji političar, ali zato mnogo, mnogo bolji aktivist.
Ako ste ovih dana prošetali centrom Zagreba, mogli ste naletjeti na poznato lice iz prošloga stoljeća. Doduše, brončano, ali i dalje u pozi velikoga državnika kakvim se „najveći sin naših naroda i narodnosti“, Josip Broz Tito, oduvijek smatrao. No, ruku na srce, tko bi mu i zamjerio? Amerikanci su ga svojedobno nazivali dominantnom figurom svjetske scene, Afrikanci patrijarhom nesvrstanosti, a njemački kancelar Willy Brandt – ni manje ni više – darom sudbine.
Prema Peri Simiću, autoru knjige Tito – fenomen stoljeća, Tito je bio jedini komunist koji je uspio očarati čak i jednoga od najvećih svjetskih konzervativaca, Winstona Churchilla, koji ga je svesrdno preporučivao ne samo Rooseveltu, nego i Staljinu.
Svi ti laskavi epiteti, dakako, nisu bili rezultat njegovih državničkih vještina, nego proizvod pažljivo izbalansirane geopolitičke igre velikih sila. One su ga, iz vlastitih interesa, strpljivo podržavale kako bi na životu održale jednu umjetno skrojenu državnu zajednicu, ovoga puta u socijalističkome ruhu.
Teško je ne primijetiti kako od iste bolesti danas pati i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, o čemu sam već pisala na stranicama Hrvatskoga tjednika. Ipak, za razliku od Tita, koji je doista sjedio u udobnim naslonjačima svjetskih kabineta, iz ranije navedenih razloga, Vučićev najveći domet ostaje – doći do vrata kabineta i „poljubiti“ kvaku.
Vratimo se, ipak, brončanome sinu s početka priče. Danas, omotan u svoj šinjel, Tito s postolja u Teslinoj zamišljeno promatra svoje omiljene Hrvate. Više nije na trgu koji je nekoć nosio njegovo ime, na veliko nezadovoljstvo onih koji i dalje svaku inicijativu za njegovo vraćanje doživljavaju kao herojski pokušaj obnove „pravoga“ poretka.
Takve inicijative, stoga, ne treba promatrati samo kao izolirane umjetničke performanse, već kao dio širega konteksta – sustavne ambicije da se ime Josipa Broza Tita ponovno vrati na kartu grada. Upravo to je, u razgovoru za Novosti, u drugom Tomaševićevom mandatu zazvao Vilim Matula – osrednji glumac, još osredniji političar, ali zato mnogo, mnogo bolji aktivist. Ipak, za nekoga koga su Amerikanci nazivali dominantnom figurom svjetske scene, moramo priznati, Teslina je prilično skučena pozornica.
Tito opet među nama – i to na naš račun
Međutim, brončani Tito nije tek nostalgični ispad dijela lijeve kulturne scene, niti pokušaj da se njegovo ime vrati na titogradske ploče. Riječ je o fenomenu koji nadilazi i trg i skulpturu: to je pažljivo tempirana rehabilitacija jednoga totalitarnog režima – jugoslavenskoga komunizma – sa svim njegovim simbolima, mitovima i ikonografijom.
Upravo kroz tu prizmu valja promatrati sve češće kulturno-političke projekte koji pod okriljem tzv. civilnoga društva – zaklonjeni iza umjetnosti, znanosti ili aktivizma – sustavno rekonstruiraju prošlost. Nije, primjerice, ni izložba o Jovanki Broz održana u travnju u Srpskom kulturnom centru u Preradovićevoj ulici, organizirana pod pokroviteljstvom SNV-a, bila slučajna. Riječ je o pažljivo dizajniranom pokušaju da se reafirmira lik i djelo supruge „druga Tita“, lišeno političke odgovornosti, ali ne i simbolike.
SNV je spomenutu izložbu okarakterizirao kao jedinstvenu priliku da se u Zagrebu predstavi život ove poznate antifašistkinje, partizanke i globalne ikone iz doba Hladnoga rata, uz organizaciju tribina, razgovora i diskusija, pohvalivši se njezinom organizacijom na svojim mrežnim stranicama. A financiranje? Naravno – iz državnoga proračuna. Jer teško je zamisliti prikladniji način trošenja novca poreznih obveznika od projekata koji svesrdno reanimiraju jugoslavensko naslijeđe. Naime, izložba je dio programa Arhiva Srba u Hrvatskoj te je održana uz podršku Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH.
Prilika je ovo da se prisjetimo i crvene petokrake na vrhu riječkoga nebodera, simbolički savršeno uklopljene u isti taj jugoslavenski kulturni mozaik. Riječ je o „umjetničkoj instalaciji“ Nemanje Cvijanovića, pod nazivom Spomenik crvenoj Rijeci – samoobrambeni spomenik, postavljenoj u sklopu Europske prijestolnice kulture 2020. godine. Prema autoru te instalacije, riječ je o simbolu međunarodnoga radničkog pokreta i borbe za pravednije društvo.
Korak dalje u glorificiranju komunističkoga naslijeđa ide Feđa Gavrilović, voditelj Galerije Forum, u kojoj je nedavno ripristigao brončani dar sudbine. Gavrilović je tom prilikom izjavio kako ga ne zanimaju ni radost ni mržnja prolaznika jer je Tito, kako kaže, „simbol civilizacije“.
Ako je, kako kaže Gavrilović, Tito simbol civilizacije, ostaje pitanje – kakve točno civilizacije? One u kojoj je Goli otok obrazovna ustanova, svi koji ne dijele mišljenje partije državni neprijatelji, a sloboda mišljenja zločin?
Najveći apsurd u cijeloj ovoj priči leži u tome što se ti projekti, koji pod plaštom kulture i umjetnosti potiču ideološku restauraciju propaloga režima, mahom financiraju iz državnoga proračuna. Nije to nikakva novost, ali uvijek i iznova valja ponavljati kako je ovdje riječ o jedinstvenome slučaju političkoga mazohizma: država vlastitim novcem financira vlastitu delegitimizaciju. Takav model teško biste pronašli u ijednoj uređenoj europskoj zemlji, barem onoj koja još razlikuje demokraciju od njezine karikature s petokrakom.
U Hrvatskoj duhovi komunizma ne traže rehabilitaciju. Hrvatska im je sama velikodušno pruža iz džepova svojih poreznih obveznika. Financije su u ovom slučaju tek sitan detalj; prava prijetnja je u tome što se ta ideološka bolest polako širi poput metastaza, neprimjetno gutajući tkivo društva iznutra.
Kultura je danas glavno operativno područje na kojem se ta borba vodi, stoga je potrebno biti iznimno oprezan i budan. Nije vrijeme za popuštanje ni za onu Hrvatima svojstvenu šutnju. Dozvoliti da se taj otrov širi znači dopustiti povratak tame koju smo, barem deklarativno, već jednom odbacili.
Barbara Dijanović
