Šarić: Dva srpanjska datuma svjedoče nam da je Zagreb ipak naš!
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 08 Kolovoz 2025 12:06
„Zagreb je NAŠ!“ strančica je iz koje se razvila ekstremno lijeva stranka Možemo eksperta za komunalna pitanja s Cambridgea Tomislava Tomaševića, vrhunske pravnice Sandre Benčić i još bolje psihijatrice Ivane Kekin. Godine 2017. Tomašević je poput američkog vojnika na Iwo Jimi 1945. sa stranačkim drugovima zabio stijeg strančice na brdo odlagališta otpada Jakuševec.
I dok je američki vojnik iste godine porazio svog neprijatelja, Jakuševec je Tomaševiću opalio šamar eksplodiravši krajem 2023. i pruživši otpor zatvaranju u prvom mandatu. Ne samo što Tomašević nije porazio Jakuševec, već nije uspio u namjeri da Zagreb učini svojim. U srpnju 2025. dobio je još dva velika šamara – Thompsonov koncert na Hipodromu i vojni mimohod povodom „Oluje“.
Kada je „naš“ Tomašević, ratnog i uličnog nadimka Senf, razmišljao kako nazvati stranku nakon što se s asfalta odlučio preseliti u Skupštinu i u konačnici u ured gradonačelnika, kakvu je poruku htio poslati s imenom „Zagreb je NAŠ!“? Čiji Zagreb nije? Tko su „drugi“, oni koji nemaju pravo na Zagreb? Velikim slovima riječi „Naš“ i uskličnikom na kraju imena stranke, svima čiji Zagreb navodno nije agresivno se poručuje da je glavni grad – Tomaševićev. Poprilično isključiva poruka za one koji se kunu u uključivost i toleranciju, zar ne?
Iz perspektive palitelja kresova, Zagreb nije grad hrvatskog vojnika
Osim pokojnom Milanu Bandiću čiji duh i dan-danas progoni Tomaševića, kome još Zagreb ne pripada? Kao što nam je već poznato, Možemo je stranka ekstremno lijevog predznaka, „antifašistička“, pro-palestinska i titoistička grupacija koja nadahnuće traži u ilegalnim migracijama, „socijalnoj pravdi“ i revolucionarnoj „narodnooslobodilačkoj borbi“ koja je okupirala Zagreb prije 80 godina.
Možemo svoju „oluju“ ima oko 8. svibnja na savskom nasipu ispred Kluba Močvara čije ime savršeno ocrtava duševno stanje ljudi koji su u njoj okupljaju, kao i Medika, derutna i grafitima unakažena zgrada koju bespravno koristi udruga Attack, čije ime je sada dobilo neku novu konotaciju.
Umjesto Rafalea na Trnjanskim kresovima lete „Zmajevi za Gazu“, a naoružani vojnik s petokrakom na čelu kod Ivane Kekin ne izaziva zgražanje zbog neizgrađenih vrtića. Gordan Bosanac na trenutak zaboravi na priziv savjesti u vojsci, a Rada Borić sanja o dizanju pruge u zrak.
Sasvim je jasno čiji Zagreb nije iz perspektive Možemo. Zagreb nije grad hrvatskog vojnika, koji kao nekada Crkva iz sakristija, ne smije izlaziti iz vojarni. Ima pogrešan simbol na čelu.
Zagreb i vojni mimohod nespojivi su u očima stranke Možemo
Zadnjeg dana srpnja centrom Zagreba, i to Ulicom grada Vukovara koji je najteže stradao od petokrake u Domovinskom ratu, marširala je hrvatska vojska sa svom tehnikom i najmodernijom opremom. Jadan Senf sve je to morao gledati kao gradonačelnik Zagreba, iako se protivi „militarizaciji“ društva. Njegovi zamjenici Dolenec i Korlaet nisu bili prisutni, kao inače, uz svog gradonačelnika. Mimohod nisu promatrali niti saborski zastupnici iz redova Možemo. To nije njihova vojska kojoj su Zagrepčani 31. srpnja oduševljeno pljeskali, svjesni da pozdravljaju ljude koji su spremni za njih izložiti svoje živote, ukoliko bude potrebno. Možemo simpatizeri u tim vojnicima vide tek potencijalne agresore koji jedva čekaju zapucati na palestinsku djecu.
Ipak, Tomaševićev želudac nekako i može procesuirati mimohod. Otac mu je bio branitelj. Ima povijest odlazaka u Knin i Vukovar, stoga je već stekao nekakav imunitet. Radi Borić srce bi se zaustavilo na mjestu čim bi Pauci zagrmili da će gorjeti nebo i zemlja.
Kako bi ostavio dojam kod svojih glasača da mu nije bilo ugodno gledati hrvatskog čovjeka pod oružjem i šahovnicom, Senf je izjavio kako će MORH-u ispostaviti račun za popravak cesta. Bandić je ceste sanirao u najkraćem mogućem roku 2015., a ranije ponudio sve resurse Grada za održavanje mimohoda. Kada bi bilo natjecanje, mogli bismo zaključiti da jedan cvili, a drugi je „delao“. Jedan kvari i opstruira želje i htjenja naroda, dok ih je drugi u najmanju ruku poštivao.
Veliki križ i like Gospe nad ‘njihovim’ Zagrebom
S druge pak strane, ono što se dogodilo početkom „kobnog“ srpnja na Hipodromu, ne uhićenja USKOK-a, za Tomaševića i ekipu koja misli da Zagreb pripada isključivo njima bio je svojevrsni politički egzorcizam, a ne bismo puno promašili kada bismo rekli i duhovni.
Pola milijuna Hrvata na koncertu Marka Perkovića Thompsona pjevalo je možemovcima točno pod nosom. Naime, preko puta Save nalazi se Močvara. Najveći „ustaški dernek“ u povijesti Republike Hrvatske dogodio se upravo pod palicom Tomislava Tomaševića.
Veliki križ i lik Gospe zasjali su iznad grada koji je tobože „njihov“. Otpjevana je Bojna Čavoglave, sa svim pripadajućim stihovima, u gradu koji su tobože oslobodili partizani.
Iako je dobio izbore, Senf je pred sobom imao masu koja višestruko nadmašuje broj onih koji su mu mjesec dana ranije poklonili glas na izborima. Tko nije pratio, taj se broj smanjio za trećinu u odnosu na prvu godinu. Više je Zagrepčana viknulo „spremni“ nego što je Tomašević dobio glasova u drugom krugu lokalnih izbora.
Klerofašist u ormaru?
Nevolje Senfovog želuca još nisu gotove. Nakon mimohoda bio je i u Kninu za Dan pobjede, gdje također nije bilo njegovih stranačkih drugova koji se ne osjećaju sigurno u prisustvu vojske i branitelja. U nedjelju ga čeka i Sinjska alka. Opet Gospa!
Thompson, mimohod, „Oluja“ i Sinja alka u tako kratkom vremenu mogli bi ostaviti posljedice po “našeg” gradonačelnika koji svojata naš Zagreb. Mnogi bi mogli i pomisliti kako je Senf klerofašist u ormaru, uzevši u obzir koliko ovih dana hodočasti po manifestacijama koje možemovci zaobilaze u širokom luku. Ne zaboravimo i da je u katoličkom braku, a blizak član obitelji je svećenik. Prošle godine sklopio je i sporazum s Kaptolom za gradnju ili rekonstrukciju deset crkvi na području Zagreba, uključujući i onu na Savici protiv koje je prosvjedovao kao profesionalni udrugar.
Za Tomaševića ima mjesta u HDZ-u
U jednoj bivšoj državi, Tomislav bi bio domaći izdajnik i suradnik okupatora. Izdao je sve za što se zalagao dok se milovao s Celakoskim u Varšavskoj.
Zagreb je, pokazala su to dva srpanjska datuma, ipak – naš. Sudeći prema Tomaševićevim hodočašćima i dozvoljavanju koncerta na Hipodromu, možda je i Senf naš?! Sve češće nosi kravatu, još samo da obuje cipele koje priliče funkciji koju obnaša. Tako reprezentativan i prisutan u narodu koji se veseli svojim pobjedama i ponosi dugim tradicijama, mogao bi izletjeti iz stranke!
Srećom, za njega ima mjesta u HDZ-u. Savršeno se uklapa u okvir koji je za HDZ-ovce još prije nešto manje od deset godina izradio Plenković. I Tomislav i Andrej bespogovorno usvajaju sve što dolazi iz EU-a i UN-a, unapređuju „LGBT prava“, financiraju iste društvu beskorisne i štetne udruge, te su odani spašavanju planeta Zemlje koji se pregrijava, posebice ljeti. Međutim, Tomašević se ovih dana ne znoji toliko zbog klimatskih promjena, koliko zbog križa na nebu i hrvatske vojske na zemlji. Kako li će se tek znojiti na jesen kada se uskoci vrate s godišnjeg?
