Šarić: Nema isprike! Čitanje svinjama nije umjetnost, već odraz duhovnog siromaštva i odsutnosti talenta
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 15 Kolovoz 2025 12:06
Lizanje stopala, guranje Sabora, ljubljenje Labrovićeve stražnjice, čitanje svinjama i razgovaranje s mrtvim zecom ne vidim kao umjetnost. To je perverzija umjetnosti. Kulturno smeće. Performeri nisu umjetnici, to su osobe koje svoje tegobe skrivaju pod krinkom umjetnosti. Taj oblik „umjetnosti“ najčešće biraju iz razloga što nisu talentirani za bilo što drugo
„Došlo ti je nekaj na službeni mail“, javio mi je kolega nešto prije 17 sati popodne, nakon što sam završio smjenu i otvorio jednu hladnu u inat klimatskim promjenama. Rekoh, proslijedi mi na privatni mail da vidim. Pomislio sam da je nešto ozbiljno. Mail je naslovljen „glavnom uredniku te novinaru Luki Šariću“. Napredak! Mnogi mi osporavaju da sam novinar jer nisam pohađao izrazito zahtjevan studij novinarstva. Obično dobivam etikete „kvazinovinar“, „širitelj mržnje“, „filoustaša“, „potrčko Željke Markić“, „desni trol“… no sve su to kvalifikacije koje s radošću primam. Mail je poslala umjetnica Kristina Leko iz Berlina. Čini se kako sam opet naljutio feministicu…
Ime mi je poznato. Otvaram izvješće koje sam napisao o udrugama povezanim s Možemo i vidim njezino ime – udruga Umjetnička organizacija Otvoreni likovni pogon. Leko se predstavila kao umjetnica koja je ko-producirala performans čitanja svinjama te je izrazila želju objasniti mi duboki smisao koji stoji iza ovog banalnog i svake ljepote lišenog čina. Treba krezubom desničaru objasniti sjedenje u svinjcu. Krenimo redom!
Žrtva sam ekonomskog matrijarhata, još me sada i Leko napada
Prvo, treba napomenuti kako ja nisam glavni urednik portala. Iznad mene su tri žene, sve s većom plaćom! Štoviše, još nisam bio zaposlen u tvrtki u kojoj su žene imale manju plaću od mene. Uvijek je bilo plaćenijih žena od mene. U ekonomskom smislu, neupitno sam žrtva matrijarhata. K tome, za portal Narod.hr pišu tek dva novinara koji su bijeli cis muškarci. Rodna ravnopravnost kod nas ne postoji. Vrijedi li uopće koncept rodne ravnopravnosti u situaciji u kojoj su žene većina? Aha, znam! Portal Narod.hr je medij kojim dominiraju jake i snažne žene. I točka!
Vratimo se na temu. Sjedenje u svinjcu Leko je nazvala „umjetničkim radom“ te se pohvalila da je ko-producentica. Rad je „doista dubok“, kaže mi Leko ponudivši mi potom informativni razgovor u kojem bi mi objasnila taj duboki smisao do kojeg ja sam ne mogu doprijeti iz gore navedenih razloga. Prvo si postavljam pitanje tko bi se uopće hvalio „umjetničkim“ radom u kojem tipa posjedneš na stolicu u svinjac i kažeš mu da čita?
Vuković je 12 sati svinjama čitao kulinarske recepte kako pripremati – svinjetinu.
Gospođo Leko, Vuković u svinjcu nije ništa ljepši ili smisleniji prizor od pijanca koji urinira na ulici
Suvremena umjetnost je puno toga, no duboka nije. Ona je, ako uzmemo ovaj primjer, izraz duhovnog siromaštva i krajnje netalentiranosti. Gdje je umjetnost u činu Nebojše Vukovića? Koji to talent dolazi do izražaja? Što to može Vuković, a ne može netko poput mene?
Evo i ja upravo sjedim i pišem ovaj odgovor gospođi koja bi sa mnom obavila informativni razgovor, kao u ona dobra stara vremena. Dodajmo još „duboku poruku“ i imamo favorita za neki umjetnički festival! Za dodatne bodove možda bih mogao i pobacati izmet ili smeće oko stola? Bio bi to simbol stanja suvremene umjetnosti u Hrvatskoj i svijetu. Ona je baš to – smeće. Nikoga ne nadahnjuje, tek podiže obrve i izaziva izraz gađenja na licu. Vuković u svinjcu nije ništa ljepši ili smisleniji prizor od pijanca koji urinira na ulici.
Slavonski identitet i pitanje iseljavanja svedeni su na svinjac. Što se točno produciralo ovdje? „Performer“ je, teško mi je nazvati ga umjetnikom, dobio stolac i knjigu recepata da čita svinjama. I ondje je proveo 12 sati. Zašto ne 12 minuta? Zašto ne 13 sati, tada bi se poslala još „dublja“ poruka, zar ne?
Smeće ostaje smeće, bez obzira stavimo li na njega zlatnu medalju
Leko se ujedno i hvali kako je čitanje svinjama dobilo nagradu na filmskom festivalu u Italiji, vjerojatno misleći kako je to neoboriv argument i potvrda njezinog talenta. Očito je žiri u Italiji tražio smeće i pronašao ga. Smeće ostaje smeće, bez obzira stavimo li na njega zlatnu medalju.
Potom me Leko upućuje na Nijemca Josepha Beuysa koji je razgovarao s mrtvim zecom. Očito čovjek nije bio normalan, kao i talijanski žiri. Pardon, bio je „umjetnik“. Donekle mogu razumijeti ljude koji nešto objašnjavaju svojim kućnim ljubimcima, ali razgovor s mrtvim zecom trebao bi biti izučavan na jednom bolničkom odjelu, a ne pred publikom koja traži umjetnost.
Aha! Stoji li neki dublji smisao iza tog čina? Bit ću iskren, kada konačno dohvatim komarca koji mi već treću noć zuji iznad glave, nešto ću mu reći kada mu oduzmem život. Do tada mi preostaje izmisliti neku „duboku“ poruku i mogu svoj performans poslati Talijanima i možda ubrati neku nagradu? Moj razgovor s mrtvim komarcem ući će u anale performativne umjetnosti!
Saznajem da je Beuys smatrao da je „svatko umjetnik“. Leko i ja, umjetnika dva! Tomaševiću, i ja bi novac za performanse!
Performeri nisu umjetnici
Što se tiče ponude da me Leko educira o suvremenoj umjetnosti, odnosno primi na „informativni razgovor“, hvala, ali preskočit ću. I moje je vrijeme dragocjeno. Također, članak nećemo obrisati, a ispriku neću dati. Nemam se za što ispričavati. „Udrugarsku“ umjetnost uopće ne smatram umjetnošću. Lizanje stopala, guranje Sabora, ljubljenje Labrovićeve stražnjice, čitanje svinjama i razgovaranje s mrtvim zecom ne vidim kao umjetnost. To je perverzija umjetnosti. Kulturno smeće. Performeri nisu umjetnici, to su osobe koje svoje tegobe skrivaju pod krinkom umjetnosti. Taj oblik „umjetnosti“ najčešće biraju iz razloga što nisu talentirani za bilo što drugo. Koji performans zahtijeva više talenta? Sjedenje u svinjcu ili šaptanje mrtvom zecu? Koji zahtijeva trunčicu talenta?
Ništa ne stvaraju, čak niti u umjetnosti, ali su gladni novca
I na kraju, Leko nakratko progovara o ekonomskom aspektu produkcije suvremene umjetnosti u Hrvatskoj. Odnosno, želi me podučiti. Međutim, i tu ponudu odbijam. Napisao sam izvješće o kulturno-umjetničkim udrugama u Zagrebu koje Tomašević obasipa novcem koji nikako ne zaslužuju.
Skrećem ovdje pozornost na performans Leko pod nazivom „Suprematizam na trgu!“. Ideja je bila od zločestih kapitalista tražiti da o vlastitom trošku prekriju svoje reklame kako bi prolaznici mogli promišljati o „statusu materijalnih vrijednosti u današnjem društvu“. Kako duboko! Zamislite samo, gospođa Leko je obilazila razne subjekte ne bi li ih uvjerila da sami sebi nanesu materijalnu štetu kako bi ljudi, koji pojma nemaju tko je Leko, o nečemu promišljali.
Upravo taj performans savršeno ocrtava modernu umjetnost i „rad“ Tomaševiću i stranci Možemo bliskih udruga.
Tobože se bore protiv kapitalizma, ali obožavaju kapital. Ništa ne stvaraju, čak niti u umjetnosti, ali su gladni novca. Ne produciraju ništa lijepo, ništa što zahtijeva talent i znoj, ali žele novac. Protestirajući protiv kapitalizma, u njemu danas najljepše žive. Jedno im moram priznati: uspjeli su društvu i institucijama prodati maglu. Možda su ipak mađioničari, a ne performeri? Ne… Ispričavam se mađioničarima, za to treba talenta i puno vježbanja, dok performer može biti svatko, rekao je šaptač mrtvim zečevima Beuys. Jesam li već rekao da se neću ispričati Leko, Vukoviću i svim proizvođačima kulturnog smeća?
