U Ustavu RH nigdje ne piše da je Hrvatska utemeljena na antifašizmu
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 17 Kolovoz 2025 19:08
Iz toga je jasno da biti protivnikom fašizma još uvijek samo po sebi ne znači – u vrijednosnome pogledu – gotovo ništa. Jer premnogi se “antifašisti” nisu borili protiv fašizma u ime demokracije, nego u ime drugovrsnoga totalitarizma. Zato nam treba i neki spomendan borbe protiv komunizma.
Ovaj se tekst nastavlja na prvi dio eseja u kojemu je bilo riječi o raznim “antifašističkim” događanjima koji se svake godine intenziviraju od travnja do srpnja (v. OVDJE). Slijedi drugi i zaključni dio eseja. Njime ću pokazati da u Izvorišnim osnovama ili preambuli Ustava Republike Hrvatske nigdje ne piše da je Hrvatska “utemeljena na antifašizmu”. U argumentaciji ću se utjecati teoriji države i prava, logici, lingvističkoj analizi, filozofiji jezika i analitičkoj filozofiji.
“Antifašizam” kao prazni označitelj i državna doktrina
Shvatimo li pojam “antifašist” kao ‘protivnik fašizma’ i ‘borac protiv fašizma’, vidimo da je zapravo riječ o (anti)pojmu koji se uvelike iskazuje praznim označiteljem. Kada tkogod kaže “antifašist”, mi s rečenim pojmom ne možemo povezati neki jasno definiran sadržaj. Ni približno! Jer protiv fašizma, odnosno nacizma i srodnih režima, borili su se i Franklin Delano Roosevelt, Winston Churchill i Charles de Gaulle, koji bijahu demokrati i antitotalitaristi – a borci protiv fašista bijahu i Josif Visarionovič Staljin, Mao Zedong i Josip Broz Tito, pri čemu prema britanskim obavještajnim podatcima potonja trojica ulaze među najveće zločince i nalogodavce masovnih ubojstava u 20. stoljeću (v. OVDJE). Pri tome treba istaknuti da su komunistički režimi, koji su prihvatili crvenu petokraku kao simbol, otpremili u smrt najmanje dvostruko više ljudi nego fašizam i nacizam zajedno. Iz toga je jasno da biti protivnikom fašizma još uvijek samo po sebi ne znači – u vrijednosnome pogledu – gotovo ništa. Jer premnogi se “antifašisti” nisu borili protiv fašizma u ime demokracije, nego u ime drugovrsnoga totalitarizma. Zato nam treba i neki spomendan borbe protiv komunizma.
Zanimljivo je da se u negdanjoj Istočnoj Njemačkoj – gdjeno je antifašizam bio uzdignut na razinu državne doktrine – govorilo o Berlinskome zidu kao “Antifašističkom obrambenom zidu“, čime su implicitno sugerirali a katkad i eksplicitno tvrdili da onkraj zida žive fašisti od kojih se treba obraniti (što se odnosilo na zapadni demokratski svijet). A danas bi mnogi u Hrvatskoj i drugdje u svijetu htjeli da tako shvaćeni “antifašizam” postane ili ostane državna doktrina i društvena parareligija.
Besmislice o ZAVNOH-u
S posvemašnjim uvjerenjem i bez krzmanja tvrdim da u preambuli Ustava RH nema imenice “antifašizam”. Ali ne smijem prešutjeti da se tamo nalazi pridjev “antifašističko”. Međutim, važno je reći da ni on nije samostalan, nego je u sklopu pokrate ili akronima ZAVNOH. Razbijanje akronima znači narušavanje cjeline, a time i dokidanje istine jer, kako reče veliki Hegel, “istina je cjelina” (“Das Wahre ist das Ganze.”).
Često se tijekom godine, a najintenzivnije oko nadnevka 22. lipnja ili “Dana antifašističke borbe”, može čuti kako u Ustavu piše da je “hrvatska državnost utemeljena na antifašizmu” i slično. A to je puka besmislica.
U argumentaciji valja krenuti od bitnih elemenata države sadržanih u definiciji dotičnoga pojma. Na mrežnome izdanju “Hrvatske enciklopedije” Leksikografskoga zavoda “Miroslav Krleža” čitamo da je država “politička zajednica ljudi organizirana na nekom teritoriju pod suverenom vlašću; [...]” (v. OVDJE). Gotovo jednako, samo izraženo drugim riječima, čitamo u enciklopediji iz doba socijalizma, gdje piše da je država “vrsta organizacije ljudskoga društva na određenom teritoriju, podvrgnuta određenoj vlasti (sili) koja je suverena prema svim unutrašnjim i vanjskim subjektima [...]” (“Opća enciklopedija”, sv. 2, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977., str. 418.). Da slika bude potpuna, potrebno je zaviriti i u enciklopediju iz doba Nezavisne Države Hrvatske. Tamo o čimbenicima sociologijskog pojma države među inim čitamo: “D[ržava] je kao složeni pojam prema najrazširenijoj teoriji sastavljena od tri osnovna sastavna elementa ili činbenika: zemlja, tlo, teritorij (geosociologijski elemenat); čovjek (antroposociologijski elemenat); vlast ili državni suverenitet (t. zv. elemenat prisile ili vlasti).Amblem Zavnoha Drugi dodaju još jedan činbenik: vrieme, a mjesto vlasti govore o pravnoj normi (Kelsen).” (“Hrvatska enciklopedija” /1941.–1945./, sv. 5, Naklada Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Zagreb, 1945., str. 324).
Vratit ćemo se na Kelsena, a sada je iz navedenih triju definicija važno razaznati i izlučiti ònō zajedničko, tri bitna elementa države: teritorij (zemlja, tlo), narod (ljudsko društvo, čovjek) i suverena vlast (državni suverenitet).
Primijenimo to na složeni naziv “Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske”. Element teritorija prepoznajemo u pridjevu “zemaljsko” i u imenici “Hrvatska” (to što je u genitivu nije ovdje od veće važnosti). Narod, kao drugi element države, jasno je izražen posvojnim pridjevom “narodnog”. I preostaje nam element vlasti, a to razaznajemo u imenici “vijeće”. Primjera za to nahodimo i u dubljoj hrvatskoj povijesti: prisjetimo se da su vlast u Dubrovačkoj Republici zajedno obnašali Veliko vijeće (Consilium maius), Vijeće umoljenih (Consilium rogatorum) i Malo vijeće (Consilium minus), a na čelu je bio dubrovački knez (Rector), koji je predsjedavao svim vijećima i svojom funkcijom predstavljao državni suverenitet (knežev je mandat trajao samo mjesec dana).
Dakle, što u akronimu ZAVNOH upućuje na suverenu vlast? Riječi “oslobođenja Hrvatske”? Ne, jer to je sloboda OD nečega, sloboda od fašizma, a ne konstitutivna sloboda ili sloboda ZA, nazivana i “pozitivna sloboda”, koja je povezana sa slobodom pojedinca kao osobe i ljudskim pravima. Ako se nadnevci 8. i 9. svibnja u Hrvatskoj drugdje u Europi slave kao dani pobjede nad fašizmom – to znači da fašizma više nema, pa je besmisleno govoriti o antifašizmu. Antipojam ima smisla samo u odnosu spram pojma s kojim je u opreci. Antifašizam bez fašizma usporediv je s antipiretikom pri normalnoj tjelesnoj temperaturi ili antibiotikom koji uzima posve zdrav čovjek, kada su rečeni lijekovi ne samo nesvrhoviti nego i mogu naštetiti čovjekovu zdravlju. Tako i suvremeni “antifašizam”, temeljito prožet prežitcima komunizma, nanosi štetu zdravlju nacije.
Ante Pavelić o NR Hrvatskoj
U svjetlu svega rečenoga razumljivo je da u komunističkim nazivima Hrvatske nigdje nema riječi “antifašizam”: Federalna Država Hrvatska, Narodna Republika Hrvatska, Socijalistička Republika Hrvatska. U promjenjivosti tih naziva ostaje samo riječ “Hrvatska” kao konstanta. Premda se može činiti kao tautologija – iz toga bismo s punim pravom mogli ustvrditi da je hrvatska državnost utemeljena na Hrvatskoj.
U vezi s manifestacijama državnosti u doba komunističke Hrvatske, naš je povjesničar i političar dr. sc. Zlatko Hasanbegović u razgovoru s Markom Juričem na “Podcastu Velebit” polovicom svibnja 2025. spomenuo da postoji manje poznat tekst što ga je pred kraj života napisao Ante Pavelić u jednome od argentinskih glasila koja su izlazila u sklopu njegove političke organizacije. Ante Pavelic 2Ondje Pavelić spominje Narodnu Republiku Hrvatsku i kaže da kao takva, činjenicom svojega postojanja, bez obzira na okolnosti da je nastala u okviru jugoslavenske države koja leži na bleiburškim žrtvama, “govori o snazi i važnosti hrvatskoga državnog prava i ideje hrvatske državnosti” (to se mjesto nalazi između 10. i 12. min. snimke: v. OVDJE).
Nikako ne znači, razumije se, da je dr. Ante Pavelić odobravao komunističku vlast – nego je htio istaknuti kako je ideja hrvatske državnosti toliko jaka i štoviše neiskorjenjiva da ju ne odbacuju čak ni hrvatski komunisti u okviru Jugoslavije.
A današnji “antifašisti”, umjesto da uvide kako se u akronimu ZAVNOH sve prethodne riječi odnose na posljednju i zaključnu – “Hrvatska” (odnosno “Hrvatske”) – neumorno ponavljaju da je Republika Hrvatska “utemeljena na antifašizmu”, usprkos bjelodanoj i razumu lako dokučivoj činjenici da pridjev “antifašističko” ne korespondira ni s jednim od triju bitnih elementa države pa se iskazuje uljezom i svojevrsnim “smetalom” kada je riječ o svakoj, pa i partizanski shvaćenoj i obdržavanoj kakvoj-takvoj hrvatskoj državnosti. A među tim političarima, aktivistima i novinarima koji diletantski spajaju antifašizam i hrvatsku državnost ne manjka ni pravnika i politologa zapalih u bestidni anti-intelektualizam stubokom obuzet ideološkom zadrtošću koja im zamućuje spoznajne obzore i obeskrepljuje rasudne snage.
Slikovita litavska usporedba
Kako imamo razumijevati zavnohovsku “suverenu vlast” (kao jedan od bitnih elemenata države)? Svjedočimo da nas “naši antifašisti” nastoje mimo zdrave pameti uvjeriti da je ZAVNOH zaslužan za hrvatsku državnu neovisnost, koju obranismo u Domovinskome ratu uz mnogobrojne ljudske žrtve i golemu materijalnu štetu, čime se oslobodismo jugoslavenske države – u koju nas kobno uvukoše odluke istoga tog ZAVNOH-a (?!). Svaka je jugoslavenska država u posvemašnjemu neskladu s bilo kojom idejom nezavisne i suverene hrvatske države. Hrvatskom se nije upravljalo iz Zagreba, nego dominantno iz Beograda, dakle eksteritorijalno u odnosu na hrvatsko ozemlje. Agresiju na Republiku Hrvatsku izvršila je, uz srpske odmetnike iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine, ponajprije Jugoslavenska narodna armija, koordinirana iz Beograda; a riječ je o vojsci u čijem su ustrojavanju, držeći ju svojom, sudjelovali i zavnohovci. Dakle, ZAVNOH je bio negacija hrvatske suverenosti (ako je i predstavljao nekakvu državnost). Teško je naći prikladne riječi za takvo shizofreno anti-državotvorno razmišljanje koje se poput kukavičjeg jaja pokušava smjestiti “u temelje hrvatske državnosti”. Evo jedan primjer: zamislimo da u Litvi neki političar ili povjesničar izjavi da se proglašenje Litavske Sovjetske Socijalističke Republike dana 3. kolovoza 1940. – kada je Litva nakon odluke litavske Skupštine ušla u Sovjetski Savez – nalazi u temeljima suvremene litavske državne neovisnosti (koja je nastala izlaskom iz istoga tog SSSR-a godine 1991.). Toga bi “lumena” mnoga razumna čeljad sažaljivo pogledala s mišlju da je sazrio za psihijatrijsko razmatranje i liječenje. A u Hrvatskoj smo takvim preuzetnim idiotizmima napastovani stalno, a pojačano nakon Thompsonova koncerta, koji je brojne ovdašnje “antifašiste” sludio i doveo u predinfarktno stanje.
Ustav odbacuje petokraku
Vraćamo se na Hansa Kelsena, glasovitog austrijsko-američkoga pravnika i ustavnoga stručnjaka židovskog podrijetla, na kojega se referira “Hrvatska enciklopedija” iz NDH. Kelsen je kao pravni pozitivist držao da osnova sustava jest “temeljna norma” (Grundnorm), a do nje se dospijeva sinkronijski i dijakronijski. Sinkronijski vrh jest suvremeni ustav, a dijakronijska protega vodi do najstarijega ustava. U smislu te Kelsenove teorije može se uvelike promatrati Ustav RH u čijoj su preambuli prije “novoga ustava Republike Hrvatske (1990.)” spomenuti “ustavi Socijalističke Republike Hrvatske (1963.–1990.)”, “Ustav Narodne Republike Hrvatske (1947.)” i vraćajući se u prošlost po dijakronijskoj osi dolazimo do “stvaranja hrvatskih kneževina u VII. stoljeću” (je li to bilo u 7. ili 8. stoljeću, nije za ovu temu važno).
Budući da se u preambuli nakon toga spominje “Kraljevstvo Hrvata uspostavljeno u X. stoljeću”, bismo li mogli reći da je suvremena Hrvatska utemeljena na monarhizmu i feudalizmu? ustav rh 543 253 c1Ne, odmah možemo čuti čuvare tobožnjih antifašističkih temelja suvremene Hrvatske, to s kraljevstvom bilo je davno, u srednjemu vijeku, a ZAVNOH nam je razmjerno bliska prošlost. U redu, spremno otpovrćem, no ako je kronologija kriterij, onda ne možemo poreći da su nam ustavi Socijalističke Republike Hrvatske vremenski bliži od odluka ZAVNOH-a. Štoviše, prvi višestranački izbori 1990. održani u SR Hrvatskoj. Ali nitko normalan ne smatra da je RH utemeljena na socijalizmu. Naša RH sljednica je SRH, time i jedna od pravnih sljednica SFRJ. Naime, treba razlikovati pojmove “sljednica” i “sljedbenica”. Da suvremena Hrvatska nije jedna od pravnih sljednica jugoslavenske federacije – na osnovi čega bismo tražili razrješenja sporova oko pokretne i nepokretne imovine SFRJ: štednih pologa u bankama, veleposlanstava, brodova (primjerice školskoga jedrenjaka “Jadran”, koji je prisvojila Crna Gora)? Ali RH nije sljedbenica SRH i SFRJ, što uz ostalo kaže i preambula Ustava gdje je jasno spomenuto da je u temeljima državne suverenosti uz ostalo i “povijesna prekretnica odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi”. Glagol “odbaciti” ima jasna značenja: 1. ‘pokretom baciti od sebe’; 2. ‘odstraniti’, ‘prestati držati’, ‘prestati se držati čega’ (v. OVDJE).
Budući da je odbačen komunistički sustav – onda su odbačeni i svi njegovi simboli, ponajprije crvena zvijezda petokraka. Stoga je posve utemeljeno i razložno ustvrditi i stalno ponavljati da crvena zvijezda nije u skladu s preambulom Ustava RH.
Franjo Tuđman o NDH
A što je sa simbolima NDH? Citiram dotični dio preambule: “... u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga [sic] svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), [...]” U izričaju “nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske”, prijedlog “nasuprot” ništa u vrijednosnome smislu ne govori ni o ZAVNOH-u ni o NDH. Primjerice, kažemo li da se na političkome spektru ljevica nalazi “nasuprot” desnici – samo smo konstatirali politološku činjenicu, a nismo time iskazali nikakav vrijednosni sud ni o ljevici ni o desnici. franjo tudjman2Za razliku od toga, glagol “odbaciti” ima nedvojbenu vrijednosnu konotaciju – običava se odbacivati nešto nevrijedno, nepoželjno, prevladano. Dakle, riječ “nasuprot” koja se odnosi na NDH – ne pruža nikakvoga uporišta za kriminalizaciju pozdrava “Za dom spremni”; čak i kad bi to bio samo simbol iz NDH, a ne i simbol iz Domovinskoga rata s kojim je Hrvatska branjena od crvene petokrake.
Mnogi će prigovoriti da se zna što su autori preambule mislili. Ali tko su autori? “Preambulu je napisao sâm dr. Franjo Tuđman. Većina stručnjaka zalagala se za ‘nepovijesnu’, kratku preambulu. ‘Pisarski’ dio posla obavili su Smiljko Sokol i Vladimir Šeks, uz suradnju Veljka Mratovića, Ljubomira Valkovića, Vladimira Filipovića i Branka Smerdela.” (Slaven Letica, “Obećana zemlja – politički antimemoari”, Globus International Atlantic Paper – OKC, Zagreb, 1992., str. 175–176).
Znamo da je pri tumačenju zakonâ – a to vrijedi i za ustave država – u slučaju dvojbe poželjno razaznati namjeru autora. Prisjetimo se Tuđmanove izjave u govoru na Prvome općem saboru Hrvatske demokratske zajednice, održanom 25. veljače 1990. u “Lisinskome” u Zagrebu, kada je istaknuo da “NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego je predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću”, zbog čega su ga žestoko napadali da je otvorio vrata rehabilitaciji NDH i Ustaškoga pokreta. Povjesničar dr. Franjo Tuđman nije htio isključiti NDH iz preambule, a s druge se strane kao negdanji partizan trsio istaknuti doprinos Hrvatâ u antifašističkoj borbi, ali i osuditi ustaške zločine – što bijaše razumljivo u vrijeme kada su u Hrvatskoj, Srbiji i nezanemarivim središtima u Europi i svijetu nastojali prikazati Hrvate fašistima i nacistima kojima već zbog toga treba odreći pravo na neovisnu državu. (Ne zaboravimo da je Tuđman u komunističkoj Jugoslaviji politički stradao upravo zato što se usprotivio lažnom uvećavanju ustaških zločina.)
A glede povijesno-deklaratornoga dijela preambule, treba reći da je početkom 1990-ih – kada su mnogi, zanemarujući povijesnu istinu, nijekali da su Hrvati ikada imali vlastitu državu pa su im odricali pravo da ju imaju ubuduće – povjesničar i državnik Tuđman prosudio da je potrebno istaknuti, kako čitamo na početku preambule, “tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda”.
Preambula kao Wittgensteinove ljestve
Ne ulazeći u različita mišljenja stručnjaka ima li preambula Ustava RH normativni značaj, odnosno je li obvezujuća, jasnim biva da se ona, nakon što je 1990-ih pragmatično ispunila svrhu, već dugo iskazuje kamenom smutnje i jabukom razdora te se nameće potreba ukidanja njezina povijesnog dijela s političko-deklaratornim sadržajem (a to je najveći dio teksta). Preambula u cijelosti ima 513 riječi, a radi usporedbe navodim da grčka preambula ima 11 riječi, preambula ustava SAD-a sadržava 52 riječi, slovenskoga ustava 50 riječi, francuskoga 63, a unutar EU izdvaja se poljska preambula s 320 riječi (što još uvijek ne doseže ni dvije trećine opširnosti hrvatskih Izvorišnih osnova). L. Wittgenstein TractatusNajdulju preambulu ima iranski ustav, gdje je u 3073 riječi opisan put Irana prema Islamskoj revoluciji, što je s obzirom na povijesni narativ vrlo usporedivo s hrvatskom preambulom.
Nju u ovome obliku treba odbaciti nakon što nam je dobro poslužila da se u prijelomnim vremenima početka 1990-ih po njoj popnemo iznad nje te dosegnemo državnu neovisnost i suverenost. Ludwig Wittgenstein, austrijsko-britanski filozof židovskoga podrijetla, pred kraj znamenitoga djela “Tractatus Logico-Philosophicus” (1921.) kaže da njegovi stavovi (Sätze) rasvjetljavaju stvari tako što ih onaj tko ih razumije naposljetku prepoznaje kao besmislene (unsinnig) nakon što se pomoću njih popeo na poziciju s koje dobro vidi svijet. I zato te stavove (a tako i stavke preambule) treba odgurnuti poput prevladanih ljestava (“Er muss sozusagen die Leiter wegwerfen, nachdem er auf ihr hinaufgestiegen ist”; kao uvjereni semitofil volim spominjati i citirati umne Židove).
Ali – treba to ponavljati – ni u ovakvoj preambuli Ustava RH nema ni jednoga uporišta da se zabrane sve konotacije pozdrava “Za dom spremni”. Nakon Thompsonova koncerta mogli smo primijetiti da hrvatski “antifašistički” novinari i političari posežu za istim denuncijantskim repertoarom kao njihovi kolege u Srbiji na čelu s Aleksandrom Vučićem. “Zamislimo samo na trenutak da se pola milijuna ljudi u Berlinu okupi na koncertu i kolektivno uzvikuje ‘Sieg Heil’ ili ‘Heil Hitler’?” izbezumljeno ponavljaju. Ali ne, dame i gospodo, to je posve promašena usporedba. “Za dom spremni” biva ekvivalentnim “Slava Ukrajini”, pozdravu Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) pod vodstvom Stepana Andrijoviča Bandere, koji se u Drugome svjetskom ratu zajedno sa znatnim dijelom ukrajinskoga naroda stavio na stranu nacističke Njemačke. A vidjeli smo da se taj pozdrav proteklih godina uzvikivao i u Europskome parlamentu. Ako je pozdrav “Slava Ukrajini” resemantizacijom ili preoznačenjem dobio novu konotaciju – zašto se konotacija iz Domovinskoga rata još uvijek odriče pozdravu “Za dom spremni”? Ali i to se, kako izgleda, počelo mijenjati.
Brezovica ili Vladimir Gortan?
I na kraju: Treba li nam “Dan antifašističke borbe”? Iz brojnih ga razloga treba zadržati, ali ne ovakvoga i svakako ne 22. lipnja.Gortan Vladimir Jer toga je nadnevka 1941. godine Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i naredio napad na Sovjetski Savez, a uplašeni sisački komunisti pobjegoše u šumu Brezovicu u kojoj ni tada ni mjesecima nakon toga nije osnovan nikakav partizanski odred. To je sovjetsko-hrvatski praznik i stoga nam nije potreban.
Naš povjesničar, pravnik i političar dr. sc. Tomislav Jonjić predlagao je da se kao spomendan borbe protiv fašizma obilježava 17. listopada jer je toga nadnevka 1929. u Puli strijeljan Vladimir Gortan, hrvatski domoljub i jedan od vođa organizacije koja se suprotstavljala fašističkim vlastima u Istri. Riječ je o autentičnome hrvatskom antifašistu, koji nikomu nije sporan, a hrvatskomu narodu potrebni su nadnevci koji ujedinjuju, a ne daljnje podjele. Premda nije bio komunist, Gortanovo ime nosile su neke partizanske jedinice iz Istre, a brojne ustanove, škole i ulice u Istri, Rijeci i Zagrebu imaju i danas njegovo ime. Taj odabir Gortana za spomendan borbe protiv fašizma iskazuje se prikladnim ne zato što je to predložio Tomislav Jonjić, nego upravo obrnuto – Jonjić je to predložio zato što to jest dobar odabir. Čak i kada znamo da je iluzorno polagati nadu da će se mnogi odreći ideološki motiviranoga isticanja “antifašizma” obilježenoga crvenom petokrakom, koja se pokazala najsmrtonosnijim simbolom u cjelokupnoj povijesti čovječanstva. Hrvati ju ne pamte po dobru ni u Drugome svjetskom ratu i poraću ni u Domovinskome ratu. I danas se crvena petokraka nalazi na ruskim brodovima, tenkovima i zrakoplovima koji siju smrt i razaraju na istoku Europe. “Слава Україні!”
Marito Mihovil Letica
