Šarić: Postao sam performer! Prijavio sam projekt Gradu Zagrebu i očekujem 10.000 eura godišnje
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 22 Kolovoz 2025 12:00
Grad Zagreb na svojoj Facebook stranici objavio je Javni poziv za programe u kulturi za 2026. godinu. Kako sam postao stručnjak za nezavisnu kulturu našeg glavnog grada, odlučio sam se prijaviti kao performer i dobiti sredstva poreznih obveznika. Riječ je o grani umjetnosti koja ne traži nikakav talent i ne razlikuje parodiju od ozbiljnosti, pa sam se odlučio okušati.
Tomaševićev aparatčik koji je napisao poziv kaže kako se, između ostalog, traže kvaliteta i zadovoljavanje kulturnih potreba Zagrepčana. Točno znam kakvu kvalitetu traže možemovci i koje su “potrebe Zagrepčana”! A s obzirom na to da Tomašević podupire amaterizam u kulturi, kako i ne bi kada ga podupire i u politici, imam osjećaj da bih mogao dobiti dobra sredstva za minimalan trud.
Ne trebam posebno napominjati kako me inspirirala umjetnica Kristina Leko. Njezin nagrađeni rad u kojem performer Nebojša čita svinjama pokazao mi je da i ja mogu biti umjetnik. Treba mi samo duboka poruka u kombinaciji s nekim banalnim ili besmislenim činom koji može izvesti bilo tko. Toliko je jednostavno, a ja godinama radim osam i više sati dnevno.
‘Osam sati sna’
Gradu Zagrebu prijavio sam performans „Osam sati sna“ u kojem ću pokušati potaknuti okolinu na promišljanje o vremenu koje potrošimo na spavanje i prolaznosti samoga života. Kuda idemo kada spavamo? Kojim to prostranstvima leti naša svijest? Je li spavanje prozor u neki alternativni svemir? Spavamo li i kada umremo? Eto, otprilike tako nekako. Mislim da imam duboku poruku koju mora imati svaki performer. Pročitajte sada kako ću izvesti performans.
Kako bih zadovoljio kulturne potrebe Zagrepčana, spavat ću gol, po uzoru na performanse Tomislava Gotovca i Siniše Labrovića čije su stražnjice nadahnule gradsku vlast. Cijeli performans ću snimiti, no nećete ga moći vidjeti jer planiram spavati u mraku. To jest, vidjet ćete ga, ali ga nećete vidjeti. Naime, i iza toga stoji jedna duboka poruka. Međutim, nije na meni da vam ju otkrijem. To morate učiniti vi sami kada ćete osam sati gledati performans.
Pravi performer mora imati nos za novac
U prijavi me Grad tražio reference od kolega umjetnika. Mogao sam zatražiti preporuku kolegice Leko, no naveo sam izjavu njemačkog performera Josepha Beuysa koji je rekao da svatko može biti umjetnik. Stoga, nadam se da će Grad izvući pouku i prestati sa štetnom praksom traženja validacije od drugih umjetnika. Ovo je sjajna prilika da Grad pokaže kako podupire nove samostalne umjetnike koji se pokušavaju probiti na kulturnu scenu grada.
Od Tomaševićevih ljudi od povjerenja koji sjede u kulturnim vijećima tražim samo 10.000 eura po performansu. Naime, planiram ga izvoditi jedanput godišnje, u noći s 5. na 6. siječanj, kako bih izbjegao komarce koji bi mi narušili san. Pišući prijavu nisam imao namjeru tražiti višegodišnju potporu, no zašto ne kada se nudi i ta opcija? Tomaševićev mandat je tek počeo, a pravi performer mora imati nos za novac. Mislite li da je 10.000 eura previše? Ja ne! Performans se ne isplati izvoditi za manje od tog iznosa. To što ću izvesti na mene kao performera ostavit će dubok emocionalni trag. Samo će kolege performeri znati o čemu govorim.
U iščekivanju love Grada Zagreba
Ne tvrdim da sam bolji od Labrovića, Leko ili pokojnog gologuza Gotovca. Tek trebam doseći tu razinu umjetnosti. Svjestan sam da sam još uvijek amater, početnik. Tek otkrivam svijet performansa. Kako znam da još nisam dovoljno dobar? Oko kreveta na kojem ću spavati neće biti izmeta kao u svinjcu budućih slavonskih kulena. Kada se probudim neću trčati gol ulicama grada. Neću ništa ni polizati. Put do vrha performativne umjetnosti ide postepeno. Vještine ću stjecati putem, euro po euro. U Okvirnom financijskom planu koji sam priložio prijavi pišem: “Planiram godišnje od Grada dobiti 10.000 eura. Dakle, 2027., 2028. i tako dalje i tako dalje, sve dok je stručnjak za otpad s Cambridgea na vlasti”.
Nakon što mi Možemo kulturnjaci odobre sredstva, a ne vidim zašto ne bi, planiram ih uložiti u nove projekte po principu “što jednostavnije i što lakše za što više novca iz proračuna“. “Dok ide, ide!”, kako sam napisao u svom “Planu razvoja projekta” koji sam priložio uz prijavu performansa. Dok čekam dodjelu sredstava, razmišljam napraviti performans “U iščekivanju love Grada Zagreba“. Duboka poruka ovog umjetničkog čina progovara o financijskim apetitima performera koji preziru pošten rad i kapitalistički sustav. Gdje bih ga izveo, još nisam siguran, možda pred Tomaševićevim uredom?
Kako bi izgledao taj performans? Za početak, bio bi vrlo kratak. Nemam živaca niti strpljenja, a pogotovo talenta izvoditi umjetnost 12 sati poput Nebojše u svinjcu. Projekt je još uvijek u inicijalnoj fazi razvoja, ali mogu vam otkriti da planiram sjediti. Lakše je nego stajati. Kada me uslikaju sve foto agencije i poprate mediji zainteresirani za visoku kulturu, performans će završiti. Izjavu neću dati. To će također biti jedna duboka poruka za okupljene. Oni koji razumiju umjetnost će znati o čemu govorim.
Što su sve kolege performeri iz Domina izveli?
Kako bi vas upoznao sa svojim kolegama performerima, predstavit ću vam nekoliko najpoznatijih performansa izvedenih u gradu Zagrebu i izvan njega. Kolege iz Domina, ne stranke, prednjače na ovom umjetničkom polju.
Student Akademije likovnih umjetnosti David Ujević 2017. pomokrio se u fontanu na Britanskom trgu u znak prosvjeda protiv Milana Bandića. Bio je to prosvjed što neki dijelovi grada nemaju vodovod. Koliko mi je poznato, nitko se nije pomokrio u znak protesta protiv Tomislava Tomaševića koji je prošle godine uprskao priliku dobiti 320 milijuna europskih eura za obnovu gradske vodovodne mreže.
U gradu Koprivnici performer Bojan Koštić klečao je ispred Konzuma u Koprivnici i izgovarao riječi Očenaša. Nećete vjerovati, pritom je i ljubio tlo! Duboka poruka kaže da je to bio čin antimolitve protiv konzumerizma i tržišta kapitala. Duboko!
Godine 2022. dvojica muškaraca grlila su se na Cvjetnom trgu. Istraživali su “blisku prisutnost dva muška tijela u javnom prostoru”.
Talentirane umjetnice Nikolina Majdak i Adriana Josipović dva su sata stajale mirno ispod poprsja partizanki, noseći knjige na glavi.
Moja mentorica Kristina dijelila je sir i vrhnje na Dolcu, tobože zabrinuta za zagrebačke mljekarice koje će uništiti kapitalizam. Moćno!
‘Institut’ Sanja Iveković
Unatoč svim ovim pobrojanim remek-djelima, nitko još nije dosegao razinu performerice Sanje Iveković, umjetnice koja je udrugu nazvala po sebi, dodavši k tome i imenicu “instutit”. Riječ je o organizaciji kojoj Tomašević također daje novac – “Institut Sanja Iveković“.
Iveković je imala nekoliko performansa koji prema stavovima stranke Možemo zadovoljavaju kulturne potrebe Zagrepčana. Doduše, mnogi od njih izvedeni su i prije nego što se Tomašević uopće rodio.
U vrijeme Jugoslavije 1979. izvela je umjetničko djelo u kojem je javno pušila cigaretu i pila viski dok je bila trudna, naglašavajući “društvene pritiske, tabue i ženska prava”. Iste godine, za vrijeme Titova posjeta Zagrebu, izvela je performans na balkonu vlastitog stana na Zrinjevcu, pijući viski, pušeći i simulirajući masturbaciju dok je ulicom prolazila vojna parada. Bio je to krik protiv “represije i kontrole tijela”.
Danas pak za tom istom Jugoslavijom žali jer je Hrvatska puno gore mjesto za život, inficirano nacionalizmom. Nedostaje joj “antifašističko nasljeđe“, a bome i gradskog novca. Tomašević joj je dao samo 9000 eura 2024. godine. To je manje nego što će dati meni amateru!
Moj rast kao performera tek započinje
Čitajući sve ovo dolazim do zaključka da moram još puno učiti. Ne samo učiti, već i nadvladati svoje granice. Prvom moram nadvladati sram i odvažiti se hodati gol centrom grada. Doduše, bit ću gol u svom performansu, ali to nitko neće vidjeti.
Na koji način još mogu nadograditi svoj performans? Mogu uključiti odlazak na WC u dva ujutro i pijući viski obaviti nuždu, tako šaljući duboku poruku kako se život vrti u krug?
Problem imam i sa ljubljenjem svih vrsta podloga, asfalta, kamenih kocki i slično. Morat ću na tome poraditi, to je elementarna vještina performera.
S muškarcem se grliti neću, negdje treba i povući crtu. Smije li uopće performer povući crtu?
Moj rast kao performera tek započinje. Prvo treba stići gradski novac i tada ću početi ozbiljnije graditi svoju umjetnost i širiti svoj opus. Tomislav Gotovac i Sanja Iveković, najveći performeri koje je Zagreb ikad vidio, imaju svoje institute koje financira Tomašević koji je i sam radio na lažnom institutu. Sljedeći korak je – Institut Luka Šarić. Nazovem li svoju parazitsku udrugu institutom, istovremeno ću privući novac iz proračuna i izvesti performans u kojem ću poručiti koliko vrijedi moja performativna umjetnost!
