Kada smo izgubili Europu?
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 23 Kolovoz 2025 13:07
Donald Trump uputio je upozorenje Europskoj uniji iz Škotske: „Što se tiče imigracije, bolje vam je da se saberete.” Dodao je: „Nećete više imati Europu.” Američki predsjednik rekao je europskim čelnicima u lice ono što gotovo svi već u privatnosti priznaju. Velika zamjena stanovništva nije bila teorija zavjere. To je tužna stvarnost.
A možda su Trumpove riječi dobra prilika da se vratimo na početak i, iskreno, odgovorimo na veliko pitanje koje se tiče svih Europljana: Kada smo izgubili Europu?
Teško je odrediti jedan trenutak
Često je, u procesu rušenja identiteta, teško odrediti jedan jedini trenutak u povijesti kao glavni okidač. No istina je da mi Europljani u ovom slučaju imamo smrtovnicu napismeno — a sastavljena je prije dvadeset godina. Ustavni tekst nove Europske unije bio je u raspravi od 2002. godine. Točka prijepora koja je tada prošla gotovo nezapaženo pokazala se ključnom u svjetlu kasnijih događaja: odbijanje da se u Ustav izričito unese pozivanje na kršćanske korijene Europe.
Zemlje poput Poljske, Irske, Španjolske i Italije podržale su ovo zdravorazumsko upućivanje, koje je bilo i neosporna povijesna istina. Francuska, Belgija, Švedska, Danska, Finska i Nizozemska bile su odlučno protiv, zahtijevajući umjesto toga sekularni ustav. Oni su pobijedili. Godine 2004. Europsko vijeće odobrilo je konačni tekst bez ikakvog spominjanja kršćanskog podrijetla Europe. Umjesto toga, moralni i kulturni okvir Unije potpuno je predan poznatom propovijedanju francuskog masonstva.
Iako je odbacivanje Ustava na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj sljedeće godine srušilo taj projekt, Lisabonski ugovor iz 2007. oživio je ustavni tekst, zadržavši namjernu izostavljenost kršćanske kulture kao ujedinjujuće okosnice Europe. To ne bi bilo moguće bez još jedne izdaje njemačkog CDU-a, koji je radije ubacio dvosmislene formulacije, tvrdeći da spominjanje kršćanstva nema praktično značenje. Ako ste živjeli u to vrijeme, sigurno se sjećate kada su njemački demokršćani vjerovali da građane zanima samo gospodarstvo, a ne kulturne bitke.
Europa će se vratiti vjeri ili će nestati
Nitko od njih, naravno, nije mario za upozorenja Christophera Dawsona u knjizi Understanding Europe: „Neophodno je shvatiti da kršćanska zajednica u prošlosti nije bila pobožni ideal, nego pravna činjenica na kojoj je počivala društvena organizacija zapadne kulture.” Nisu obratili pozornost ni na riječi Hilairea Belloca u knjizi Europe and the Faith:
“Ova naša europska struktura, izgrađena na plemenitim temeljima klasične antike, oblikovana je kroz Katoličku crkvu, postoji zahvaljujući njoj, u skladu je s njom i opstajat će samo u njezinu kalupu. Europa će se vratiti Vjeri, ili će nestati. Vjera je Europa. A Europa je Vjera.”
Vratimo se u 2025. i prepustimo se na trenutak vježbi poetske pravde: Francuska, Belgija, Švedska, Danska, Finska i Nizozemska, zemlje koje su najjače gurale za sekularnu Europu, sada se suočavaju s najvećim sigurnosnim problemima koji proizlaze iz ilegalne imigracije arapskog podrijetla. Redovita su meta napada i trpe ekstremnu islamizaciju u velikim dijelovima svojih metropola. Nitko ne bi trebao biti iznenađen: uklanjanje kršćanstva nije donijelo slobodnija, tolerantnija, demokratičnija društva, nego društva koja se lakše koloniziraju islamom — što je suprotnost slobodi, toleranciji i demokraciji. Nažalost, loše ideje se ne mogu ispitati u laboratoriju ni isprobati na štakorima: povijest sama donosi presudu kad postanu stvarnost.
Zamislimo kako bi povijest izgledala da Kristovi učenici nisu evangelizirali Europu
Osnivački tekst nove Europe kulturno je razvodnio Uniju napuštanjem onoga što je nekoć bilo uzrok njezina ujedinjenja: kršćanstva. Autori Europskog ustava dobro bi učinili da su pokušali jednostavan povijesni misaoni eksperiment — da promisle stvari iz alternativnog scenarija. Kakva bi Europa bila bez povijesnog širenja kršćanstva? Učiniti to danas, 2025., jezivo je, jer rezultat zlokobno podsjeća na stanje Starog kontinenta kakvo sada vidimo. Zamislimo kako bi povijest izgledala da Kristovi učenici nisu evangelizirali Europu:
1. stoljeće: Rim još uvijek štuje Jupitera. Carstvo ne poznaje monoteizam, a njegovi su prostori razlomljeni na lokalne kultove. Iako je misterijski kult Mitre postao religija vojske, narodi sjevera, primjerice, i dalje štuju Thora. Pad Carstva ostavlja iza sebe heterogeno, mnogobožačko područje. Bez kršćanskih samostana, redovnika i svećenika — bez prepisivača — nasljeđe klasične antike se gubi, dok se latinski i grčki raspadaju i lokaliziraju, bez zajedničkog jezika koji bi kulturno ujedinio Stari kontinent.
Od 7. stoljeća nadalje, islamsko širenje u Europu nailazi na nikakav otpor; kalifati osvajaju Hispaniju, južnu Galiju i Italiju. Veliki europski gradovi postaju islamizirani, a o križarskim ratovima nema ni traga: jedini ratovi su plemenski ili zbog oskudnih resursa.
“Nema pape, Rim nije duhovno središte”
Nema Pape — ili, ako ga ima, nije univerzalni duhovni vođa — a Rim nije duhovno središte zapadnog svijeta. Renesansa ne nastaje u Italiji nego u Aleksandriji i Bagdadu. Nema katoličkih sveučilišta, samo lokalni hramovi s poganskim vjerovanjima. Kršćanstvo se nikada ne pojavljuje u umjetnosti: nema Krista, nema Djevica, nema velikih katedrala — samo golemi hramovi Suncu u središtima gradova.
Nemoguće je da itko otkrije ili evangelizira Ameriku; tamo domoroci i dalje prinose ljudske žrtve svojim bogovima — barem dok ne dođu Arapi, koji imaju drugačiji oblik štovanja: žrtvovanje domorodaca.
Do 17. stoljeća, pojam univerzalnih prava pojavljuje se u razvodnjenom obliku, jer se ne temelji na jednakosti i dostojanstvu svih ljudi kao djece istog Boga, nego na isključivo plemenskom moralnom kodeksu koji varira od naroda do naroda, baš kao i zakoni koji uređuju suživot. Jedino što povezuje europske gradove je trgovina — ali čak ni tada ne možemo govoriti o „Europi”, jer takvo jedinstvo ne postoji.
Moralno, Europa je podijeljena između sjevernjaka koji štuju Odina i Thora, mediteranskog kulta Mitre, zapadnih kalifata i keltskih gorljivih sljedbenika Beltanea i Samhaina na Britanskim otocima. Godišnja doba određuju kalendar: vrijeme žetve, vrijeme sjetve, vrijeme prinosa bogovima. U međuvremenu, Europu, kojom vladaju ta poganska vjerovanja i koja je kulturno zaostala, proždire islam — koji iskorištava i moralni vakuum ostavljen prosvjetiteljskim sekularistima i nedosljednost religija koje se klanjaju elementima prirode.
Europa koja ne vjeruje u Boga
Koliko god ovaj zamišljeni scenarij zvučao sumanuto, upravo je to Europa koju su najvažniji europski čelnici željeli prigrliti prije dvadeset godina. I to je, na kraju, Europa koju sada imaju: nihilistička, sekularistička Europa koja, kako je rekao Chesterton, ne vjeruje u Boga pa vjeruje u bilo što; koja napušta ljudska prava; koja ljudski život više ne vidi kao neupitno dostojanstvo; koja dopušta ubijanje nerođene ljudske djece, ali ga zabranjuje ako su ta djeca životinje, kojima pruža ekološki kult zastrašujuće sličan predkršćanskom poganstvu. I, naravno, u međuvremenu polako podliježe islamizaciji, gledajući kako njezini ljudi umiru u terorističkim napadima, a da nije u stanju suočiti se s problemom ilegalne imigracije, piše The European Conservative.
Ne znam hoće li to što promijeniti, ali Trumpove kratke, izravne riječi na neki su način podsjetile europske vođe na njihov najveći neuspjeh. U razmišljanju o ovoj neoprostivoj kolektivnoj katastrofi, nemoguće je ne čuti stari govor Ronalda A. Knoxa:
“Katoličku crkvu možemo napustiti samo radi nekog duhovnog doma koji je više dom od Katoličke crkve… Gdje da nađemo takvu objavu, takav duhovni dom, takve izvore nadahnuća? Nigdje; ne postoji drugi sustav na svijetu koji uopće tvrdi ono što Katolička crkva tvrdi. Trebamo li napustiti katoličku vjeru radi nečega što je manje od katoličke vjere?”
