S onu stranu rajskih vrata
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 28 Kolovoz 2025 17:50
S tugom i dostojanstvom pratili smo 23. kolovoza 2025. svečanost ukopa naših žrtava iz jame Jazovke. Bez imena i nade da će ih njihovi prepoznati, oplakani su i opjevani svi zajedno jer nam drugo ne preostaje. Nije to samo ovaj slučaj u našoj skorijoj povijesti, sve se ponavlja već više od stoljeća, a najnovije zločine počinili su potomci istih i njihovi sljedbenici.
Ovoga puta u Domovinskom obrambenom ratu bacivši ubijene u jame i smetlišta, pod kemikalijama i životinjskim strvinama.
Teško je stalno čitati izjave svjedoka koji su preživjeli masakre, njihove drhtave glasove slušati i moliti kao što smo molili za naše u Vukovaru: Bože, samo neka nam kažu kamo su ih bacili! A to je veliki napredak u odnosu na ove žrtve iz Jazovke. Njihove obitelji nisu mogle ni sanjati da pitaju ubojice kamo ste ih bacili! Ima u Karlovcu jedna ulica koju su u ono doba „oslobođenja“ zvali ulica bez očeva. Znatiželjnik koji pita za oca, završio bi na isti način, a obitelj sistematski maltretirana do kraja života.
Mi pitamo gdje su naši i pri tom nas ne uhite i ne likvidiraju, to je jedini napredak. Zločinci nisu kažnjeni, a nema sela ni mjesta u kojem nisu zvjerski obred izvodili. Sjetimo se samo dva slučaja za koji nikada ne ćemo saznati sve sudbine: Prijedor s logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje kao veliki pogrom koji je počeo uvođenjem bijelih traka na rukavima za sve nesrbe. Tu su Srbi ubili 3178 ljudi od kojih 102 djeteta od tri mjeseca nadalje… Drugi je slučaj onaj zločin izveden 9. kolovoza 1995. u Dvoru na Uni. Nemoćne i mentalno oboljele nesretnike ubili isti u povlačenju, a posve blizu sve su promatrali unproforci Danci. Bili su na dvadesetak metara od mjesta zločina i gledali kroz prozore dok su zločinci ubijali nemoćne. Zna se da je to počinila 2. gardijska srpska brigada koja je na čelu s P.B. ušla u Dvor. Danac, humani unproforac dok žvače sendvič i pije Coca-colu, kažu, gleda u hol zgrade gdje leže mrtvi i nad njima zuje muhe, potom uđe u svoj BOV i spusti poklopac pa ode. A nesretni svjedoci koji su sve to vidjeli – Danica i Nedjeljko Ivelić – zaklani kako ne bi svjedočili jednoga dana. Ali uvijek se nađe još svjedoka. Zaklela se Zemlja raju… A priča nije gotova. Sada nastupa naše Ministarstvo kulture. Ono dotira HAVC-u 250 000 kuna za krivotvorenje zločina i snimanje filma „15 minuta – masakr u Dvoru“.
Ovo su samo dva primjera koja svjedoče o nezamislivom zločinstvu i neutaživoj potrebi otimanja tuđega i ubijanja nevinih koja zvjerstva vrše uvijek isti čopori što nadiru s istoka, ali isto tako svjedoče i o našem sramotnom ponašanju u mnogim slučajevima.
Ovako ogoljelo ispričana povijest ne sviđa se izvršiteljima i njihovim sljedbenicima koji žive među nama, dišu isti zrak i jedu isti kruh.Imaju mnogi od njih dobre pozicije u društvu i ne mijenjaju ni za crticu svoje četničke (pa i havcovske i ministarske) misli, kao ni gradonačelničke, poput onoga Bosilja u Varaždinu. On još uvijek zabranjuje da podignemo spomen-ploču časnoj sestri Horvat koja je također žrtva Jazovke. Još uvijek on ima pravo braniti ubojice, a nama brisati ime njihovo: komunistička vlast. Ponovno ćemo u bitku za istinu i riječi kojima ju ispisujemo. Ni Bosilj nije zauvijek.
Takvi su ušli u naše gradove još 45. ubijali i pljačkali, potom uselili u tuđe stanove, gdje i danas žive njihovi potomci, pa zasjeli na zločinački tron vlasti koji je počivao na strahu, idejnom teroru i srbijanskoj dominaciji. Zagreb je posve promijenio etničku i etičku sliku koja je takvom bivala gotovo pola stoljeća.
Na okolnim grobištima kojih ima preko 200 oko Zagreba, još se nismo ni pomolili, a kamoli iskopali drage kosti naših sinova i očeva, djece i žena. Pokapajući svoje žrtve iz Jazovke i drugih jama služimo se riječima zločini, ali isto tako i Križni putevi. Drugi narodi koji su prošli sličnim stopama nazivaju to pogromima, holokaustom, zničenjem…Nadbiskup Kutlesa Jazovka lijesovi
Nad novim grobovima nedaleko Jazovke u pitomom Žumberku pjevali smo 23. kolovoza ove godine uvijek suvremenoga Kranjčevića i iznova otvarali rajska vrata za ove strašne žrtve kao i za sve neotkrivene i ikada počinjene. (Ne znam kada će se početi istraživati i druga Jazovka koja postoji na nešto nižoj razini od ove, znane, jer svjedokinja koja je o tome govorila još devedesetih, nedavno je preminula.)
Ipak, nakon svega uvijek se kao obitelj sjećamo našega velikog humanog i plemenitog prijatelja Ive Brizića, Bračanina iz Gornjega Humca (sve o njemu u romanu Kardinalovo srce), člana otočke obitelji koja je gotovo umrla od gladi i morala iseliti za vrijeme NDH u Bosnu gdje se odupirala četnicima; Ive koji je kao domobran zadnjih dana rata morao braniti neobranjivu Domovinu i proći Križnim putevima, potom biti mučen u 27 logora, sadistički satiran u gradnji Novoga Beograda, Ive koji je bježao preko granice i vraćan u logor, a kasnije zatvaran pri svakom prolasku Tita kroz Zagreb. Dočekao je slobodnu i neovisnu Hrvatsku i uvijek govorio: djeco, ne žalostite se, ne ljutite se, ovo je najveća slava našega života. Imamo svoju državu, učinit ćemo ju dobrom, a mila nam je oduvijek.
