Meter: Pomračeni um: Obnova isušenih močvara EU zaustavit će ruske tenkove i zagrijavanje klime
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 31 Kolovoz 2025 18:09
Trump nam je razotkrio sav jad i bijedu onih koji su nam se godinama i desetljećima nametali kao moralne vertikale, učile nas kako trebamo živjeti, što trebamo raditi, koje su nam to prave vrijednosti i ideološke odrednice s kojima ćemo zajedno s njima stići u svijetlu budućnost.
Europska unija kao da je izgubila svaki dodir sa stvarnošću. Pred našim se očima pretvara iz zajednice država koja za cilj ima brži gospodarski razvoj i veći prosperitet njihovih društava u paralelni NATO. Možda bolje reći – u simbiozu s NATO savezom, gdje joj ovaj potonji – preko svojih zapovjednih struktura kojima je uvijek pa tako i sada dirigirao Washington – govori što i kako treba raditi.
Najbolji primjer za to definitivno je bio srpanjski sastanak u Washingtonu između američkog predsjednika Donalda Trumpa i glavnog tajnika NATO saveza Marka Ruttea, kada su njih dvojica osmislili obrambeni sporazum između SAD-a i Europe i de facto ga nametnuli Bruxellesu i prijestolnicama EU-a kao obvezan, a da ih o tome nitko ništa nije pitao. On je naravno, krajnje neugodan za američke europske saveznike jer preferira kupnju suvremenog američkog oružja od strane europskih država koje bi one onda isporučivale Ukrajini (ako to žele a morat će željeti) ili pak njoj isporučivali svoja oružja a vlastita ispražnjena skladišta potom obnavljali opet kupnjom onog američkog.
To je pojednostavljena ali de facto operativna shema o kojoj se nikoga u Europi ništa nije pitalo, a kamoli tražio nečiji pristanak. Ako Europa bude ustrajavala na nastavku ukrajinskog rata do ukrajinske pobjede (što upravo čini nakon nedavnih razgovora europske šestorke+Volodimir Zelenski u Washingtonu s Trumpom dan nakon njegovog summita s Vladimirom Putinom na Aljasci) morat će to činiti po navedenoj shemi jer drukčije neće moći. Trump je sada i službeno zaustavio neposredne američke isporuke oružja Kijevu, a europske zemlje nemaju ni približno dovoljno vojnih kapaciteta za zamjenu onih američkih po pitanju isporuka Kijevu.
Zapravo su konture spomenutog obrambenog sporazuma već zacrtale na prethodno održanom summitu NATO saveza u nizozemskom Haagu, gdje je Trump bio, bez pretjerivanja, doslovno dočekan kao „car Zapada“, kojem su se svi europski dužnosnici ponizno klanjali – po prethodnom primjeru Marka Ruttea uoči samog summita. Vjerojatno zbog toga, svi su redom i prihvatili ono što su Trump i Rutte u Washingtonu kasnije dogovorili (naravno, Rutte je samo prihvatio ono što je Trump zahtijevao).
Idealna prilika za potpunu transformaciju
Za ovakvu transformaciju EU-a u simbiozu s NATO-om, idealno joj je poslužila ruska invazija na Ukrajinu, jer se sada upravo ona koristi kao lajtomtiv u priči kako nakon završetka rata u Ukrajini slijedi i ruska invazija na NATO. Ta se priča u međuvremenu inkorporirala u obrambene strategije EU-a odnosno njenih ključnih članica pa se krenulo u ubrzanu militarizaciju, a paralelno se i na političkoj i medijskoj razini širi teza da se rat s Rusijom više ne samo što ne isključuje, nego je gotovo i neizbježan u idućih nekoliko godina.
Naravno, u tu priču od onih koji je javnosti aktivno nameću nitko ne vjeruje. Znaju dobro da Rusija takvih planova i želja ne samo što nema, već i da je preslaba za invaziju na Europu (konvencionalne snage NATO saveza su višestruko brojnije od onih ruskih i to bi bilo samoubojstvo Moskve). Što se tiče ruskog nuklearnog naoružanja za njega se u takvim projekcijama europskih stratega uvijek smatra kako ga Rusija neće upotrijebiti, što je u skladu i s njenom obrambenom (nuklearnim) doktrinom.
Ali ono još važnije – svi ti stratezi i vodeći političari znaju kako Ukrajina nije ispravni obrazac za donošenje navedene prosudbe o neizbježnom ratu. Jer ta zemlja uoči ruske invazije, kao ni sada, nije bila članica NATO saveza ili Europske unije, a strateški, povijesno, kulturološki i vjerski gledano, ima neku posve drugu percepciju i značaj za Rusiju u odnosu na bilo koje druge zemlje, a poglavito one koje su odavno svoj životni put i razvoj odlučile tražiti u zagrljaju sjevernoatlantskih integracija. Zato se ruska invazija na Ukrajinu ni u čemu nije mogla i ne može smatrati ruskom agresijom na združeni Zapad. Zapad je bio taj koji se u ruski rat protiv svog susjeda aktivno uključio – formalno ne neposredno već posredno (proxy) iako su i granice tog „proxyija“ itekako prijeđene te Rusija na ukrajinskom tlu de facto ratuje protiv NATO saveza ma koliko ovaj potonji takve teze (koje su u Moskvi gotovo službene) negirao.
Naime, svako toliko s ukrajinskih bojišnica ili iz pozadine stižu vijesti o ruskim raketiranjima ovih ili onih vojnih ili drugih objekata s vojskom usko vezanih, u kojima se govori i o stradanjima pripadnika vojski NATO saveza (ne onih koji se na strani Ukrajine bore kao dragovoljci).
Europa kao obrambena utvrda kojom predsjeda Trump
Kako god bilo, danas smo tu gdje jesmo: u izgradnji Europe kao utvrđenog vojnog bedema opasanog slojevima bodljikave žice, u kojoj će vrijediti samo ono što govore, i od političara budu tražili njeni generali koji pak vjerno slušaju one američke.
I ništa tu nije previše čudno: Europska unija (na početku Europska ekonomska zajednica – EEZ) bila je inicijalni projekt američkog State Departmenta, a njezini čelnici, poput onog dugovječnog – Josea Manuela Barrosa, koji je i glavni arhitekt transformacije EEZ u EU, bili su čvrsto vezani uz američke obavještajne strukture. Dovoljno je podsjetiti kako je na čelu EU-a bio i Havier Solana, prethodni glavni tajnik NATO saveza. Može li to baš biti slučajno? Teško.
Drugim riječima, Europska unija i NATO od samih su početaka bili „brat i sestra“, međutim – sada su de facto transformirani u „sijamske blizance“. Razlika u njihovim stavovima o ključnim vanjskopolitičkim, obrambenim, kao i gospodarskim pitanjima nema – iako se NATO u politiku s obzirom na svoje službene zadaće ne bi trebao miješati, a to formalno i ne čini. Ali ju zato obilato kreira.
Drugim riječima Donald Trump je sada de facto ne samo predsjednik SAD-a, već i predsjednik Europske unije (skupa s Velikom Britanijom iako ona, nedvojbeno, u toj američkoj velikoj igri ima povoljniji status od EU-a što je vidljivo i kroz njeno postizanje znatno povoljnijeg trgovinskog sporazuma sa SAD-om negoli je onaj katastrofalni, kojeg je u ime EU-a u Škotskoj s Trumpm odobrila predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen).
Zbog svega ovog mi se čini kako Trumpu i SAD-u općenito itekako odgovara kontrolirani nastavak ukrajinskog rata. Europske saveznike tim je ratom čvrsto uhvatio za šiju i pretvorio ih u američke vazale. Jer Trump bi, da hoće, mogao zaustaviti ovaj rat vrlo brzo jednostavnom prijetnjom europskim vođama da pristanu na sporazum s Rusijom. Za to SAD vjerujte mi imaju sve potrebne alate.
Ono što sada čini Trump je procjena opasnosti od takvog nastavka rata – tj. bi li se on zadržao u okvirima dosadašnje kontroliranosti ili bi eskalirao, što bi onda i SAD-e dovelo u krajnje neugodnu situaciju da bi morala razmišljati o svom aktivnom uključivanju u isti radi obrane svojih europskih saveznika – a što Trump nikako ne želi. Ne želi da „Bidenov rat“ preraste u „Trumpov rat“ – još u svojoj puno ozbiljnijoj – gotovo apokaliptičnoj formi odnosno perspektivi. Uz to Trump želi Ameriku odmaknuti od te teme Ukrajine i fokusirati svoje ukupne kapacitete na Daleki istok – u Indopacifičku regiju, za konačni vojni obračun s Kinom za koji mnogi analitičari smatraju kako je neizbježan (ja osobno ne).
Zapravo je na neki način moguće da Trump i Putin u tom smislu igraju zajedničku igru (posve sigurno ne dogovorenu, već jednostavno zbog sličnih geopolitičkih interesa). U tom smislu SAD-u odgovara za vrat držati svoje europske saveznike kako zbog američkih poslovnih interesa tako i sprječavanja stvaranja nove konkurencije od strane EU-a po američke globalne trgovinske interese, dok Rusija u toj igri de facto u Ukrajini može činiti sve što hoće (što upravo i čini). Istodobno joj ukrajinski napadi na ruske energetske i vojne objekte daje dodatni prostor za još snažnije napade uključujući i na sam glavni grad Kijev. Europa (EU+NATO) sada na sve to mogu samo odašiljati oštre prosvjede s ciljem da Trumpa vrate u svoje okvire viđenja situacije (što će se vrlo teško dogoditi iz gore navedenih Trumpovih polazišta). Ili s ciljem ubrzane militarizacije zbog „prijeteće ruske invazije“ – što je pak ono što od njih traži Trump.
Potpuno sluđena situacija za Europu u kojoj njene vođe sada jedni druge hrabre nekakvim nemuštim pokušajima stvaranja svojih snaga za slanje u Ukrajinu odmah nakon postizanja sporazuma o završetku rata (čemu se Moskva najoštrije protivi), ali i tu isključivo uz uvjet američkih sigurnosnih jamstava (što Trump još uvijek ne želi dati zbog straha od eskalacije i uvlačenja SAD-a u sukob, a dao bi ih jedino ako bi oko toga postigao suglasnost s Putinom). Takvu bi suglasnost morao skupo platiti.
Od Kijeva do Suwalskog klanca: močvare kao obrambeni štit Europe
Na ovu me analizu ponukao danas objavljeni tekst u mediju POLITICO, koji govori, vjerovali ili ne – o potrebi ponovne obnove prethodno umjetno isušenih europskih močvara (uz kompenzaciju poljoprivrednicima koji su na njima uzgojili svoje plantaže) radi sprječavanja ruske invazije, a uz to, i za sprječavanje daljnjeg zagrijavanja klime.
Evo najzanimljivijih dijelova navedenog teksta, uz kratki zaključak na kraju ove analize.
NATO razmatra sanaciju europskih močvara – spajajući dva europska prioriteta koja se sve više natječu za pozornost i financiranje: obranu i klimu. To je zato što ideja nije samo priprema za potencijalni ruski napad. Napori Europske unije u borbi protiv globalnog zatopljenja dijelom se oslanjaju na pomoć prirode, a tresetne močvare jednako dobro hvataju ugljikov dioksid koji zagrijava planet kao što potapaju neprijateljske tenkove.
Ipak, polovica močvara u EU iscrpljuje se kako bi se stvorilo zemljište pogodno za sadnju usjeva. Isušena tresetišta zauzvrat ispuštaju stakleničke plinove i omogućuju lak prolaz teškim vozilima.
Neke europske vlade sada se pitaju može li oživljavanje bolesnih močvara riješiti nekoliko problema odjednom. Finska i Poljska su za POLITICO rekle kako aktivno istražuju obnovu močvara kao višenamjensku mjeru za obranu svojih granica i borbu protiv klimatskih promjena.
Poljsko ministarstvo obrane izjavilo je da ” ogromni projekt utvrđivanja granice Istočni štit , vrijedan 10 milijardi zlota (2,3 milijarde eura) , pokrenut prošle godine, “osigurava zaštitu okoliša, uključujući… stvaranje tresetišta i pošumljavanje pograničnih područja”.
Zašto su močvare dobre?
Močvare su najučinkovitiji spremnici CO2 na Zemlji. Iako pokrivaju samo 3 posto planeta, zadržavaju trećinu svjetskog ugljika – dvostruko više od količine pohranjene u šumama. Ipak, kada se isuše, močvare počinju ispuštati ugljik koji su skladištile stotinama ili tisućama godina, potičući globalno zagrijavanje.
Oko 12 posto tresetišta diljem svijeta je degradirano , što proizvodi 4 posto onečišćenja koje zagrijava planet. (Za usporedbu, globalno zrakoplovstvo odgovorno je za oko 2,5 posto.)
U Europi, gdje su se močvare dugo smatrale neproduktivnim tlom koje treba pretvoriti u poljoprivredno zemljište, slika je posebno dramatična: polovica tresetišta EU je degradirana, uglavnom zbog isušivanja u poljoprivredne svrhe.
Zemlje EU-a prijavile su 124 milijuna tona onečišćenja stakleničkim plinovima iz isušenih tresetišta u 2022. godini, što je blizu godišnjim emisijama Nizozemske. Neki znanstvenici kažu da je čak i to podcijenjena brojka.
Razni projekti obnove tresetišta trenutno su u tijeku, a sanacija tresetišta dobila je zamah prema novom Zakonu EU o obnovi prirode, koji od zemalja zahtijeva da ožive 30 posto degradiranih tresetišta do 2030. i 50 posto do 2050.
Znanstvenici tvrde da bi obnova močvara na istočnom krilu NATO-a bila relativno jeftina i jednostavna mjera za istovremeno postizanje ciljeva EU-a u pogledu prirode i obrambenih ciljeva.
NATO-ov močvarni pojas
Većina tresetišta EU koncentrirana je na granici NATO-a s Rusijom i Bjelorusijom, saveznicom Kremlja, koja se proteže od finskog Arktika preko baltičkih država, preko teško branljivog Suwałki koridora u Litvi do istočne Poljske.
Kada je natopljen vodom, ovaj teren predstavlja opasnu zamku za vojne kamione i tenkove. U tragičnom primjeru ranije ove godine, četiri američka vojnika stacionirana u Litvi poginula su kada su svojim 63-tonskim oklopnim vozilom M88 Hercules uletjeli u močvaru.
Obrana temeljena na močvarama nije nova ideja. Natopljen teren zaustavljao je trupe kroz cijelu europsku povijest – od germanskih plemena koja su nanijela poraz rimskim legijama zarobivši ih pokraj močvare 9. godine poslije Krista, do finskih pograničnih područja koja su zarobila Sovjete 1940-ih. Strateško ponovno vlaženje isušenih tresetišta radi pripreme za neprijateljski napad bila bi novost. No, to je ideja koja počinje dobivati na popularnosti – među ekolozima, obrambenim stratezima i političarima.
Wiktor Kotowski, ekolog i član savjetodavnog vijeća poljske vlade za zaštitu prirode, rekao je da su početni razgovori s ministarstvom obrane obećavajući. „Bilo je mnogo nesporazuma i pogrešnih shvaćanja, ali općenito smo otkrili da postoje samo sinergije“, rekao je. „Ministarstvo obrane želi vratiti što više močvara duž istočne granice“, dodao je Kotowski. „A to je ono što je potrebno i s gledišta obnove prirode i klime.“
Nisu baš svi oduševljeni
Vlade u baltičkim zemljama do sada nisu pokazale puno interesa. Samo je litavsko ministarstvo zaštite okoliša reklo da se obnova močvara povezana s obranom „trenutno raspravlja“, odbijajući ponuditi daljnje detalje.
Estonsko ministarstvo obrane i latvijske oružane snage izjavili su da će novi planovi Baltičke obrambene linije za utvrđivanje granica triju zemalja koristiti prirodne prepreke, uključujući močvare, ali neće uključivati obnovu tresetišta.
Ipak, znanstvenici vide mnogo potencijala, s obzirom na to da tresetišta pokrivaju 10 posto Baltika. A u mnogim slučajevima, rad bi bio jednostavan, rekao je Helm, estonski ekolog.
I u vrijeme kada se fokus Europe preusmjerio na sigurnost, s obrambenim proračunima koji u nekim slučajevima preusmjeravaju novac iz zelene tranzicije, ekolozi se nadaju da bi vojno sudjelovanje moglo osloboditi neviđena sredstva i ubrzati obnovu prirode.
Čimbenik traktora
Ali to ne znači da nema otpora prema toj ideji. U Estoniji je ministarstvo zaštite okoliša ranije ove godine zaustavilo jedan projekt obnove tresetišta usred žestokog protivljenja lokalnog stanovništva koje je bilo zabrinuto da će ponovno ovlaživanje dovesti do poplava i uništavanja šuma. Znanstvenici su takve zabrinutosti opisali kao neutemeljene.
Najveća prijetnja tresetištu je poljoprivreda – neugodna stvarnost za vlade EU koje očajnički žele izbjeći gnjev poljoprivrednika. Postoje biljke koje se mogu ubrati iz obnovljenih tresetišta, poput trske za upotrebu u građevinarstvu ili pakiranju. No, zasad je tržište za takve kulture u Europi premaleno da bi potaknulo poljoprivrednike na promjenu.
Argument o močvarama za obranu također ne funkcionira za sve zemlje. U Njemačkoj, gdje je više od 90 posto tresetišta isušeno, Bundeswehr je zvučao nevoljko kada su ga pitali o toj ideji. „Ponovno vlaženje močvara može biti i korisno i nepovoljno za [NATO-ove] vlastite operacije“, ovisno o pojedinoj zemlji, rekao je glasnogovornik ureda za infrastrukturu i okoliš Bundeswehra.
NATO trupe bi se morale kretati kroz Njemačku u slučaju ruskog napada na istoku, a močvare ograničavaju vojne pokrete. Ipak, „ideja povećanja vrijednosti terena kao prepreke uzrokovanjem poplava i močvare… koristi se u ratovanju već jako dugo i još uvijek je održiva opcija danas“, rekao je glasnogovornik.
Znanstvenici brzo priznaju da pristup “močvare radi sigurnosti” ne može riješiti sve. „Naravno da nam je i dalje potrebna tradicionalna obrana. Ovo nije namijenjeno da je zamijeni“, rekao je Tanneberger, koji također savjetuje tvrtku koja je nedavno izradila detaljan prijedlog za obnovu tresetišta povezanu s obranom.
Močvare ne mogu zaustaviti dronove ili oboriti projektile, a rat nije dobar za prirodu – niti za napore očuvanja. Za razliku od Ukrajine, vlade EU imaju priliku obnoviti tresetišta s pažnjom, uzimajući u obzir potrebe prirode, poljoprivrednika i vojske. „Možda je bolje razmišljati unaprijed umjesto da budemo prisiljeni djelovati u žurbi“, rekla je. „Mi imamo tu priliku. Ukrajina je nije imala.“ – zaključuje se u tekstu medija POLITICO.
Zaključak
Možda bi europskim mudracima bilo još bolje razmišljati o tome da Europu vrate u kameno doba, u prirodnu divljinu bez ikakvih natruha civilizacije poput industrije i suvremenih prometnica (tako bi sve bilo ekološki, a Ruse bi dodatno onemogućilo u njihovoj invaziji), a da on njenih stanovnika učine divljake – gotovo neandertalce, s toljagama u rukama – vječno spremne za rat sa susjednim plemenima.
Svaka čast Amerikancima: uspjeli su u nečem puno važnijem od isušivanja močvara. Uspjeli su isušiti mozgove, posve pogubljenih unutar svijeta realizma europskih elita. One se sada vrte u začaranom krugu ludosti, poput pasa koji nastoje uhvatiti svoj rep. Nažalost, rep već odavno gospodari glavama europskih političara.
I zato Trumpu treba čestitati! Razotkrio nam je sav jad i bijedu onih koji su nam se godinama i desetljećima (i nama u neovisnoj Hrvatskoj) nametali kao moralne vertikale, učile nas kako trebamo živjeti, što trebamo raditi, koje su nam to prave vrijednosti i ideološke odrednice s kojima ćemo zajedno s njima stići u svijetlu budućnost.
Ona sada ne samo što nije svijetla, već je i potpuno mračna – pa ćemo, ukoliko se ubrzo nešto ne promijeni, svi skupa naslijepo lutati šumama i močvarama potpuno sluđene Europe. U nekadašnjem „rajskom vrtu“ – kako je to, ne tako davno rekao bivši prvi diplomat Europske unije Josep Borrell govoreći o „džungli“ koja se nalazi izvan Europe. O, kako li se samo prevario! Vjerojatno je i sretan što se povukao iz briselske neisušene močvare.
