Ostaci crvene buržoazije za državni novac proizvode lijevu i antifašističku kulturu
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 01 Rujan 2025 17:06
Ako Thompson može u Zagrebu, zašto mi ne možemo igrati u Benkovcu – pitanje je iz naslova jednog portala koje treba obrnuti: kako se dogodilo da je ljevica izgubila sve one milijune ljudi koji su prije stotinu godina stupali s crvenim zastavama, dizali barikade i davali živote za svijetlu budućnost, i svela se na predstavicu u provinciji za par poznanika, a ni to nije u stanju održati?
pita se Boris Beck u kolumni za Večernji list.
Odgovor nam nudi klasična marksistička teorija. Pošto je u Revoluciji srušena stara buržoazija, uspostavila se nova. Crvena buržoazija nije posjedovala sredstva za proizvodnju, ali je raspodjeljivala novac, a brinula se i za duhovnu nadgradnju, medijski i umjetnički sadržaj koji je stvarao ideologiju, kao iskrivljenu svijest, to jest opravdavao komunizam kao najbolji sustav.
Buržoazija nevladinih udruga
Nakon propasti socijalizma, ostala je samo ta medijska i umjetnička nadgradnja, koja i dalje proizvodi staru ideologiju. To su ostaci crvene buržoazije koja od Brijuna do Benkovca za državni novac proizvodi lijevu i antifašističku kulturu, a u Zagrebu i za gradski. Zbog gubitka vlasti, to je uglavnom sitna i srednja buržoazija, s tek ponekom međunarodnom korporacijom za lifranje obmana, poput Olivera Frljića.
To je buržoazija nevladinih udruga, političkih aktivista i agitirajućih umjetnika koji na tuđi račun stvaraju festivale, performanse, radionice i javna čitanja svinjama. Ti događaji nisu tržišno isplativi, jer nitko normalan za to ne bi platio ulaznicu, ali imaju važnu funkciju za izvođače: ideološki opravdavaju to da im se daje novac; u onom pitanju s početka teksta ignorira se da su za Thompsona ljudi plaćali ulaznice, a da je Benkovac dotiran. Antifašizam je tako perpetuum mobile za proizvodnju novca: važan sam jer mislim da sam važan, a to mi se mora platiti. Da nisu toga svjesni, vidi se iz toga što misle da su protesti zato da ih se zabrani, a nisu, nego zato da ih se skine s državne sise. Državni novac i sloboda iz te su vizure isto.
‘Komunizam je opijum za intelektualce koji izaziva najčudnije halucinacije’
Kao svaka buržoazija, o sebi imaju predodžbu da su bolji od drugih, odatle njihov nadmeni stav; istaknuti položaj zavređuju zbog svojeg deklarativnog stava da su svi jednaki, pri čemu su oni, dakako, manje jednaki od drugih, pa si dozvoljavaju moralizirati, a po potrebi i vrijeđati sve druge. U strahu za svoj opstanak, pokrenuli su kampanju ocrnjivanja političkih protivnika, a izvor je te mržnje dvostruk.
S jedne strane, kao i svaka buržoazija, ne vjeruju proleterima, a zapravo ih i boli da narod sluša Thompsona i Cecu umjesto da gledaju Kralja Ubua. S druge postoji stari komunistički refleks da se narod više-manje sastoji od lumpenproletera, a to je termin koji su Marx i Engels uveli 1845. u djelu Njemačka ideologija, prema njemačkoj riječi lumpe, što znači skitnica. Marksisti, kao elitisti, s dubokom su sumnjom promatrali skitnice, beskućnike, prosjake, sitne kriminalce i prostitutke, ljude bez zanimanja i životne svrhe, što životare od mrvica koje im padaju s kapitalističkog stola. Smatrali su, a smatraju i danas, da su samoživi i bezdušni, da su materijalisti nezainteresirani za revoluciju, da su obična rulja, i da su, kako je to formulirao Trocki, po naravi skloni fašizmu. Tome treba dodati i neprežaljeni Marxov stav da su Hrvati po prirodi kontrarevolucionarni.
Daleko od toga da u Hrvatskoj nema idiota koji vole hodati u crnom, vikati ZDS i mjeriti kukuruz desnicom. To je odvratno. Ali sasvim je druga stvar kad umjetnici i mediji povjeruju da su svuda oko njih oni davni lumpenproleteri, jer oni nisu ništa drugo nego izmišljotina komunističke propagande, agitatora koji jednostavno nisu razumjeli i poznavali ljude. Komunizam je opijum za intelektualce koji izaziva najčudnije halucinacije.
