Monopol na ugroženost
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 13 Rujan 2025 18:00
Goran Andrijanić, hrvatski novinar s poljskom adresom za portal Heretica napisao je osvrt o ”pojačanom modusu osobne viktimizacije” Miljenka Jergovića i diskriminaciji konzervativaca te poručio: ”Hrvatsko javno mnijenje, jednostavno, i dalje funkcionira po oligarhijskim pravilima iz bivšeg režima”. Njegov osvrt u nastavnu prenosimo u cijelosti.
Razjasnimo odmah na početku jednu stvar.
Onaj tko je napisao taj glupi, ružan grafit na zgradi gdje živi pisac i publicist Miljenko Jergović, ima u svakom smislu nedopustiv patološki odnos prema političkim neistomišljenicima. Ta osoba škodi stanju hrvatske demokracije i kontaminira javni prostor mržnjom i prijetnjama.
Kao i što škodi poziciji hrvatskog domoljubnog bloka koja je, kako dobro znamo, ojačala u nekoliko zadnjih mjeseci, što je uznemirilo mnoge. Možda je ta osoba, ne isključujem tu mogućnost, tu štetu nanijela svjesno.
Kada smo, dakle, to razjasnili, dobro je pozabaviti se nekim aspektima cijeloga slučaja koji, po meni, precizno otkrivaju diskriminatorski mehanizam funkcioniranja hrvatskog lijevo-liberalnog establishmenta. Onaj mehanizam koji promocijom društvene povlaštenosti i oligarhijskog mentaliteta smanjuje prostor istinskog egalitarizma u hrvatskoj demokraciji.
Modus žrtve
Od ispisivanja tih grafita i još nešto malo ranije, od momenta kada ga je neka starija gospođa uvrijedila na ulici, Jergović funkcionira u pojačanom modusu osobne viktimizacije.
Pri tome od samoga početka cijelog slučaja prikazuje sebe ne kao ono što doista jest – meta pojedinaca kojima nedostaje razuma ili kućnog odgoja – nego kao žrtvu cijelog jednog političkog sustava („hdzovskog režima“, kako piše) koji mu, eto, radi o glavi. Njegov istup odmah nakon otkrića prvog grafita, u kojem je ustvrdio da su prijetnju na zidu njegove zgrade zapravo ispisali premijer i ministar unutarnjih poslova, treba iščitavati ne samo kao nezgrapnu metaforu nego kao i početak upravo takve njegove strategije po kojoj bi uvrede i prijetnje na njegov račun trebale biti shvaćene kao ugroza demokracije i ljudskih prava u svom najčišćem obliku.
Koja je motivacija vođenja upravo takve strategije – teško je reći.
Može biti da je riječ o neograničenom egu koji na jednu doista psihički neugodnu situaciju ne umije reagirati drugačije.
A može biti i, ma kako to cinično zvučalo, da se sve savršeno poklopilo s promotivnim ciklusom nove Jergovićeve knjige te da on to obilato iskorištava, stvarajući žrtvoslovni marketing koji mu može dobro pomoći ne toliko u Hrvatskoj, koliko na zapadu gdje kulturno javno mnijenje i dalje umire za dobrim pričama o progonima „pomahnitalih nacionalističkih režima“ protiv neslomljivih kozmopolitskih umjetnika. Ponavljam, to zvuči jako cinično, ali nemoguće je prešutjeti i takvu mogućnost.
Isti „režim“ koji Jergovića navodno proganja, niz godina financijski pomaže objavljivanje njegovih knjiga u inozemstvu
Paradoksalna situacija u kojoj taj isti „režim“ koji Jergovića navodno proganja, zapravo već niz godina financijski pomaže objavljivanje njegovih knjiga u inozemstvu vjerojatno nikada neće doći do istančanih čula na nepravde osjetljivih inozemnih čitatelja.
Ali, to nije niti važno. Miljenko Jergović, uostalom, ima pravo sam odabrati kako će reagirati na prijetnje protiv sebe. Ima pravo, naravno, i odbiti tražiti policijsku zaštitu jer se ne uklapa u u njegovu strategiju beskompromisnog intelektualca da ga štite „režimski policajci“ (iako, s druge stranje, ta odluka dosta pokazuje koliko i on sam te prijetnje shvaća ozbiljno). Sve to govori, prije svega, o njemu.
Ali, moralna histerija koja se digla u jednom, vrlo određenom, dijelu kulturne javnosti zbog svega što mu se događa, ipak govori pomalo i o svima nama, zapravo, o društvu u kojemu živimo.
”Stvaraju karijere na narativu mržnje i pogrde prema svakome tko ne misli poput njih”
Jergović se ovih dana hvali kako su mu sve važnije strukovne institucije pružile potporu. Objavljuje na društvenim mrežama tekstove u kojima pojedinačni autori do zadnjeg detalja preuzimaju njegov narativ o „nacionalističkom režimu“ i umjetniku koji se buni protiv njega.
Pri tome u oči upada jedan doista groteskan detalj.
Naime, oni koji sada brane Jergovića od zastrašivanja uglavnom su isti oni koji već desetljećima svojim pisanjem stvaraju u hrvatskom javnom prostoru ozračje linča protiv svojih neistomišljenika. Svi ti korifeji lijevo-liberalnog establishmenta bez ikakvih smetnji i upozorenja stvaraju karijere na narativu mržnje i pogrde prema svakome tko ne misli poput njih.
Diskriminacija konzervativaca
Naravno, njihova su glavna meta mitološki „Rvati“, što će reći obični ljudi koji vole Boga, obitelj i domovinu. Nije tu riječ o pukoj simbolici publicističkih metafora koja postoji samo u svijetu ideja, nego o konkretnim stvarima.
Živimo u društvu gdje su ljudi s konzervativnim uvjerenjima diskriminirani u javnom prostoru.
Znam nekoliko takvih koji su, zajedno sa svojim obiteljima, prolazili kroz prave drame jer su se usudili javno izraziti svoja stajališta i angažirati se za njih, a neću ovdje spominjati njihova imena samo zato što nisam siguran da bi to oni željeli.
Nadalje, već više od godinu dana promatramo kampanju mržnje protiv ljudi koji mole na ulicama, zbog čega ih se pogrdno naziva „klečavcima“ i dehumanizira.
I sve to nastaje u upravo onim intelektualnim krugovima koji sada brane Jergovića (koji je, usput rečeno, u svojim polemikama, recimo, pozivao ljude da se ubiju), što njihovu naglo pronađenu osjetljivost na teške riječi i prijetnje čini jednostavno licemjernim i smiješnim.
Poskomunistička ”zlatna telad”
Po meni, riječ je o svojevrsnoj mentalnosti oligarhije koja smatra da oni koji pripadaju njezinu krugu imaju po definiciji veća prava, pa i pravo na to da se osjete ugroženima. Ideja postkomunističke „zlatne teladi“ dominira spomenutom mentalnošću, raširenoj strateški po hrvatskoj medijskoj sceni, pa se zato i može dogoditi da više pažnje izazove grafit usmjeren protiv jednoga čovjeka nego onaj ispisan na jednom nacionalnom simbolu – kipu bana Jelačića – kojim se prijeti cijelome jednom narodu.
Hrvatsko javno mnijenje, jednostavno, i dalje funkcionira po oligarhijskim pravilima iz bivšeg režima.
Smatram da Jergovićev odlazak predsjedniku Zoranu Milanoviću koji je uslijedio nakon pojave grafita treba iščitavati u ključu obdržavanja još jednoga pravila iz tih vremena – onoga po kojemu umjetniku nije dovoljna snaga njegove kreativnosti, nego mora imati i zaštitu političkog moćnika.
Taj Jergovićev čin podsjetio me jako na još jednog umjetnika kojeg je formiralo Sarajevo iz jugoslavenskih vremena – Emira Kusturicu. Slično tome kako je Kusturica išao moćnike prositi novac i potporu za svoje filmove, tako i ovdje sada Jergović, uvjeren da bez politike i njezine potpore ne može funkcionirati, odlazi pred moćnika koji mu pruža zaštitu.
Ključna je jedna stvar
U svemu tome, zapravo, ključna je samo jedna stvar.
U Hrvatskoj svi građani moraju biti jednako zaštićeni od prijetnji i verbalnog nasilja s bilo koje strane, bez obzira na svoje političke, svjetonazorske ili bilo koje druge preferencije.
Dok ne budemo živjeli u takvom društvu i imali javno mnijenje koje će nepristrano reagirati na svako nasilje, imat ćemo situaciju u kojoj će neki više od drugih imati pravo osjećati se ugroženima.
I koristit će to pravo dok ono ne bude potpuno banalizirano, a prijetnje, među njima i one vrlo stvarne, postanu općenito relativizirane.
Dok ne prijeđu u konkretno nasilje.
