Ulazak u fazu otvorenog sukoba dobra i zla
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 24 Rujan 2025 19:08
U Americi je ovih dana na zvjerski način ubijena mlada Ukrajinka Iryna Zarutska, dvadesettrogodišnja izbjeglica koja je od ruske agresije spas tražila u zemlji koja se voli nazivati „vođom slobodnog svijeta“. Mlada djevojka, koja je željela graditi novi život u slobodi, skončala je na sjedalima vlaka u Charlotteu, u napadu beskućnika s kriminalnom i psihijatrijskom prošlošću.
Posebno je porazna činjenica da se nitko od prisutnih u vagonu nije odlučio ozbiljnije intervenirati kako bi spriječio krvavi čin. Tek naknadno, kad je bilo prekasno, bilo je pokušaja reanimacije. Taj prizor – kamera koja bilježi šokirane, paralizirane i pasivne ljude – zapravo je istinsko lice zapadne civilizacije 2025. godine. Društvo u kojem je atomizirani pojedinac zatvoren u svoj ekran, u svoj mali svijet, nesposoban je za zajedničku akciju i hrabru obranu nevinog života. To je bystander-efekt u svojoj krajnjoj, tragičnoj formi.
Ali još je jezivije što u javnost izlaze tvrdnje da je ubojica nakon zločina s ponosom izjavio: „Uzeo sam bijelu djevojku.“ U tom jezivom uskliku otkriva se prava dimenzija tragedije: riječ nije bila samo o „slučajnom napadu“ nego o kombinaciji patološke mržnje, rasne ideologije i dehumanizacije. Paradoksalno, oni koji svakodnevno propovijedaju „antirasizam“ i „inkluzivnost“ uporno prešućuju kada su žrtve pripadnici bijelih naroda.
U toj šutnji skriva se dvostruki standard suvremenog Zapada. Da je situacija bila obratna, imali bismo danonoćne udarne vijesti, političke proglase i globalne kampanje protiv „bijelog rasizma“. No kada je riječ o ubijenoj bijelkinji iz ratom razorene Ukrajine, vlada muk. Time se potvrđuje da ideologija koja vlada zapadnim društvima ne poznaje univerzalnu pravdu, nego samo ideološku selekciju žrtava.
Ubojstvo Iryne Zarutske, djevojke koja je bježala od rata, a stradala u mirnoj Americi, ubod je nožem i u tkivo zapadne crnocivilizacije. Ona je nekoć bila simbol zaštite slabih, a danas se pretvara u prostor u kojemu slabiji stradaju na očigled drugih. To je civilizacija koja se odrekla Boga, zamijenila ga kultom sigurnih prostora i praznih parola, i u kojoj ni mladi život više ne znači ništa.
Iryna je, dakle, dvostruka žrtva: žrtva zločinca koji ju je fizički usmrtio, ali i žrtva sustava koji je dopustio da psihijatrijski slučajevi slobodno hodaju ulicama i da se zločin prekriva ideološkim velom šutnje.
Ako Zapad nastavi ovim putem, više se ne će trebati pitati tko ga ugrožava izvana – dovoljno je pogledati vlastite vlakove, u kojima nevine djevojke krvare dok ostali zure u pod i prave se da se ništa ne događa.
No tragedija Iryne Zarutske nije jedini slučaj koji posljednjih dana svjedoči o moralnoj dekadenciji Zapada.
Charlie Kirk: od argumenta do metka
U Americi je ubijen i Charlie Kirk, mladi konzervativni komentator i čelnik organizacije Turning Point USA. Kirk je bio oštar protivnik pobačaja i rodne ideologije, neumorni borac za očuvanje kršćanskih vrijednosti. Sudjelovao je u brojnim javnim debatama u kojima je progresivce redovito pobjeđivao argumentima, no nikada ih nije dehumanizirao: postupao je kršćanski, vjerujući da se istina brani jasnoćom i poštenim sučeljavanjem. Osim toga, bio je muž i otac dvoje male djece.
Inteligentan, elokventan, produhovljen, a zdravorazumski čvrsto utemeljen u argumentima, doslovce je razarao oponente kirki ostavljao ih bez stvarnih odgovora. Njegova je snaga bila u jednostavnosti i jasnoći, a ne u ideološkim frazama – upravo ono čega se suvremena ljevica najviše boji.
I to je možda razlog zašto su ga najviše mrzili: jer im je ogledalo vraćao u lice, jer ih je pobjeđivao argumentom, jer je demaskirao jalove konstrukte ideologije. A kada „woke“ agenda ostane bez argumenata – onda poteže metak.
Kako su reagirali mediji? Umjesto izražavanja sućuti, domaći i strani mainstream portali odmah su požurili naglasiti da je riječ o „ekstremnom desničaru“ i „Trumpovu savezniku“. Kao da je to valjda opravdanje za njegovo ubojstvo. Nije njima važno što je riječ o ocu i suprugu – važno je da pripada „krivom“ svjetonazorskom taboru.
Još gore, društvene mreže preplavili su podsmijeh i cinizam: na vijest o njegovoj smrti mogle su se vidjeti stotine i stotine „ha-ha“ reakcija. Ljudi su se smijali smrti oca dvoje male djece. Ako je nešto dokaz da živimo u civilizaciji koja je bolesna do srži, onda je to ta perverzna radost nad tuđom tragedijom.
Sjetimo se: za Georgea Floyda – čovjeka s kriminalnom prošlošću – klečali su političari, nogometaši, glumci i pjevači diljem svijeta. Pitanje je: hoće li klečati i za Charlieja Kirka? Odgovor je jasan: ne će. Zašto? Zato što nije pripadao „prihvatljivoj“ skupini žrtava. Bio je konzervativac, kršćanin, borac za život nerođenih. U današnjem svijetu to znači da vaše ubojstvo ne izaziva suosjećanje, nego šutnju, ili još gore – podrugljivost.
Dvostruki standard kao norma
Ovdje se radi o istome obrascu. Kad je žrtva „njihova“ – slijede globalne kampanje, ulice gore, političke elite izražavaju sućut. Kad je žrtva netko iz „desnog“ tabora ili bijelac – vlada muk ili se smrt relativizira. U slučaju Iryne Zarutske, bijela boja kože žrtve bila je povod monstruoznoj izjavi ubojice, ali i razlog da mediji cijeli slučaj guraju u zapećak. U slučaju Charlieja Kirka, etikete o „ekstremizmu“ poslužile su kao opravdanje da se žrtvu dehumanizira čak i nakon smrti.
Hrvatski nazovi pjevač i LGBT aktivist Marko Bošnjak objavio je niz statusa kojima na način koji se može opisati jedino emojikao psihopatski glorificira smrt Charlieja Kirka. Bošnjak je, među ostalim, podijelio Kirkove izjave o oružju, zatim objavu koja glasi da nitko ne bi trebao poginuti zbog svojih političkih stavova, a ispod te objave napisao: „Nitko, osim Charlieja Kirka“.
Ova vrsta reakcije – kada netko javno veliča ili očekuje da će netko umrijeti „jer je to zaslužio prema svojim stavovima“ – prelazi granicu obične polemike. To nije kritika, nije dijalog – to je dehumanizacija, psihopatska hladnoća prema ljudskoj smrti. Ali to je, na žalost, slika mnogih pripadnika tzv. progresivnih krugova. Oni promiču kulturu smrti i slave smrt kao takvu.
Ne radi se samo o individualnim reakcijama na Kirka. Postoje primjeri akademskog cinizma koji potvrđuju da je relativizacija nasilja postala normalizirana. Profesorica ustavnog prava Ana Horvat Vuković nakon pokušaja atentata na Donald Trumpa objavila je status: „Umalo. Više sreće drugi put!“ U slučaju Kirka, takav „drugi put“ nije bio potreban jer je odmah ubijen. Ovakve psihopatske reakcije pokazuju mentalitet koji ne mari za život drugog ako je ideološki neprijatelj.
Ono što povezuje oba slučaja jest činjenica da Zapad selektivno tuguje. Tuga i suosjećanje postali su pitanje ideološke pripadnosti, a ne ljudskosti. To je suprotno samoj biti civilizacije koja se jednom ponosila univerzalnim ljudskim pravima i kršćanskom etikom.
Ljevica raskrinkana
Ubojstvo Iryne Zarutske i ubojstvo Charlieja Kirka, iako različita po okolnostima, povezuje isti simptom: gubitak elementarne ljudskosti na Zapadu. Ljevica, koja neprestano propovijeda o „ljudskim pravima“, „toleranciji“ i „inkluzivnosti“, još se jednom raskrinkala. Kad je žrtva pripadnik njihove ideološke obitelji, dižu se globalne kampanje. Kad je žrtva netko tko brani život, kršćanstvo i tradicionalne vrijednosti – tada vrijedi šutnja ili čak podsmijeh. Iza njihovih fraza o toleranciji krije se mentalitet nasilja.
Zapad je, dakle, ušao u fazu u kojoj više ne štiti život, nego ga selektivno vrednuje prema ideološkoj podobnosti. A to je siguran znak civilizacije koja propada.
Charlie Kirk nije bio samo politički aktivist i konzervativni komentator. Bio je čovjek koji se – svjestan svojih ograničenja – hrabro stavljao na stranu života, obitelji i kršćanskih vrijednosti. U vremenu kada se normalnost prikazuje kao ludilo, a kirkludilo kao napredak (tzv. novo normalno), Kirk je zastupao ono što je stoljećima činilo samu bit zapadne civilizacije: vjeru u Boga, svetost života i važnost obitelji.
Njegovo ubojstvo ne može se promatrati samo kao izolirani čin nasilja. Ono je refleksija dublje borbe: borbe dobra i zla. Jer nije slučajno da su baš oni koji brane život, koji stoje na strani nerođenih, koji upozoravaju na opasnosti rodne ideologije, koji ističu važnost obitelji – danas postali mete. Zlo uvijek najžešće udara upravo na one koji predstavljaju prepreku njegovu širenju.
Upravo zato reakcije na Kirka nisu samo političke, nego i duhovne prirode. Dok jedni vide tragediju, drugi u njoj nalaze izvor ruganja. Taj podsmijeh smrti, te „ha-ha“ reakcije, ta psihopatska hladnoća koju smo vidjeli kod pojedinaca poput pjevača Marka Bošnjaka – sve to pokazuje da se ne radi samo o političkom prijeporu, nego o stanju ljudske duše. Zlo je uvijek likovalo nad patnjom pravednika.
Kirkova smrt podsjeća na to da smo ušli u razdoblje u kojemu se civilizacijska bitka više ne vodi samo na političkim skupovima ili u parlamentima, nego i na ulici, na društvenim mrežama – i, nažalost, sve češće oružjem.
Ono što ubojstvo Kirka raskrinkava jest činjenica da „woke“ ideologija, kad ostane bez argumenata, poseže za nasiljem. To je stari obrazac: tamo gdje nema istine, gdje nema snage razuma, tamo se javlja sila. Time je Kirkovo ubojstvo još jedna potvrda da je Zapad ušao u fazu otvorenog sukoba dobra i zla.
I dok latentni građanski rat već godinama tinja u Americi, ovakvi zločini prijete da se to tinjanje pretvori u plamen. Jer kad jedan tabor prestane vjerovati u zajedničke vrijednosti i počne opravdavati smrt političkog protivnika, tada više nema društvenog konsenzusa, nema zajedničke države – ostaje samo sukob.
Davor Dijanović
