Svijet protudekaloga želi kršćane ušutkati
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 30 Rujan 2025 19:04
Današnje zapadno društvo prožeto je ideologijom koja sebe naziva progresivnom, a u javnosti se predstavlja kao borba za prava ugroženih i marginaliziranih. Woke ideologija stalno govori o zaštiti manjina, ravnopravnosti i inkluziji. No, ta se „zaštita“ u praksi primjenjuje vrlo selektivno.
Stvorena je svojevrsna hijerarhija žrtava: određene skupine – primjerice one koje zastupaju rodne i seksualne ideologije – uživaju potpunu političku i medijsku zaštitu, dok druge – poput kršćana – bivaju ignorirane ili čak proglašene opasnima.
U suvremenom diskursu stvorena je cijela industrija viktimologije. O ugroženosti pojedinih skupina pišu se projekti, organiziraju konferencije, financiraju udruge i pokreću kampanje. Biti žrtva postalo je, paradoksalno, unosno i politički isplativo – osim ako ste kršćanin. O kršćanskim žrtvama se šuti jer one ne donose ni prestiž ni sredstva, nego izazivaju nelagodu u globalističkom narativu. A upravo su kršćani najprogonjenija skupina na svijetu.
U današnjoj dominantnoj medijsko-kulturnoj matrici narativ o kršćanstvu nastoji se svesti na klišeje o inkviziciji, Isuskrižarskim ratovima, navodnoj netoleranciji ili skandalima poput pedofilije. Time se brišu stoljeća stvarne, pozitivne uloge kršćanstva u oblikovanju europske civilizacije – od obrazovanja i znanosti do umjetnosti, prava i socijalne skrbi.
Nije slučajno da je židovski intelektualac Michael Horowitz još prije više desetljeća upozorio na tu jednostranu perspektivu: „Naoružani sviješću isključivo o grijesima počinjenim u ime kršćanstva te strahovito nesvjesni temeljne uloge kršćanstva u povijesti Zapada, elite naših dana već su navikle razmišljati o kršćanima kao onima koji vazda progone, a ne kao o žrtvama“.
Upravo je to mentalni okvir u kojem današnji svijet može šutjeti o milijunima progonjenih vjernika, jer je već usađeno uvjerenje da kršćani nisu žrtve, nego isključivo tlačitelji.
Antonio Socci i „novi mučenici“
Na to upozorava i talijanski novinar i publicist Antonio Socci u knjizi Novoprogonjeni: Istraživanja o protukršćanskoj netrpeljivosti u novom stoljeću mučenika. On iznosi potresnu kroniku jednog od najdramatičnijih fenomena suvremenog doba – progona kršćana. Njegovo polazište je jednostavno, ali snažno: iako se u zapadnim medijimaneprestano govori o ljudskim pravima, slobodi, toleranciji i manjinama, gotovo se posve prešućuje činjenica da su upravo kršćani najprogonjenija vjerska zajednica današnjice.
Socci svoje teze potkrepljuje statistikom i svjedočanstvima. Pozivajući se na istraživanja iz World Christian Encyclopedia, tvrdi da je tijekom dvije tisuće godina povijesti ubijeno oko 70 milijuna kršćana, od čega čak 45 ddmilijuna u 20. stoljeću. Drugim riječima, stoljeće koje se voli nazivati „naprednim“ i „modernim“ bilo je ujedno i stoljeće najkrvavijih progona vjernika. Posebno naglašava da je od 1990-ih prosječan broj ubijenih kršćana godišnje oko 160 tisuća, što pokazuje da problem nije nestao padom komunizma, nego se nastavio u novim oblicima.
Autor analizira glavne izvore progona. Prvi je totalitarni komunizam, koji je u Sovjetskom Savezu i satelitskim državama brutalno uništavao crkve, svećenike i laike.
Drugi je islamski fundamentalizam, koji u različitim dijelovima svijeta – od Sudana i Nigerije, do Pakistana i Indonezije – dovodi do masovnih stradanja vjernika, napada na crkve i diskriminacije u svakodnevnom životu. Socci navodi i konkretne slučajeve: mučeništvo u Sudanu, palež crkava u Indoneziji, atentate u Pakistanu, zatvaranja i poniženja kršćana u bivšem SSSR-u.
Knjiga nije samo statistički prikaz, nego i moralni apel. Socci upozorava na šutnju Zapada – vlada, kulturnih elita i medija – koji rijetko izvještavaju o ovom globalnom fenomenu. Kršćanske žrtve ne uklapaju se u dominantni diskurs „političke korektnosti“, pa se o njima šuti. Dok je svaka druga viktimologija poželjna i nagrađivana, kršćanska se sustavno prešućuje. Umjesto empatije, nailazi na zid šutnje i stigmatizacije.
Globalna statistika suvremenog progona
Podaci suvremenih organizacija potvrđuju Soccijeve nalaze. Prema izvješćima, više od 365 milijuna kršćana u svijetu danas je izloženo ozbiljnom progonu ili diskriminaciji. Svaki sedmi kršćanin na planetu trpi zbog svoje vjere. Samo u jednoj godini ubijeno je gotovo 5 tisuća kršćana, a više od 14 tisuća crkava zatvoreno ili srušeno. Gotovo 300 tisuća vjernika protjerano je iz svojih domova. U Nigeriji je, primjerice, ubijeno više od 4 tisuće vjernika u jednoj godini.
Iz novijeg izvješća Progonjeni i zaboravljeni? Izvješće o kršćanima zarobljenima zbog svoje vjere 2022.–24.”, koje je krizpredstavila papinska udruga Pomoć Crkvi u nevolji, navodi se da je u razdoblju od kolovoza 2022. do lipnja 2024. progon diljem svijeta znatno porastao.
U istraživanju su pokrivene 18 ključnih zemalja, od Latinske Amerike do Dalekog istoka, pri čemu su dokumentirani novi slučajevi vjerskih napada, uhićenja, devastacija crkava, prisilnih obraćenja i deportacija. Broj država u kojima je progon velik ili vrlo velik dosegao je rekordnih 78. Riječ je o eksploziji nasilja, ali i o širenju progona na nove geografske zone, uključujući i zemlje koje se inače vole predstavljati kao tolerantne.
No progon se ne odvija samo na područjima s islamističkim ili komunističkim režimima. Na Zapadu on poprima drugačije, suptilnije, ali ništa manje opasne oblike. Kršćane se proglašava „netolerantnima“ ako javno svjedoče vjeru. Molitva ispred klinika za pobačaje kriminalizira se kao „govor mržnje“. U nekim se državama ljudi uhićuju zbog „tihe molitve“. Časopisi i mediji katoličke simbole poput krunice proglašavaju „ekstremističkim znakovljem“. Pro-life aktiviste se progoni, a političare koji brane kršćanski moral vuče se po sudovima. U Hrvatskoj ih se naziva klečavcima.
Riječ je o mekšem obliku progona – progonu jezika, simbola i kulturne prisutnosti. Njegova je svrha stvoriti društvo u kojemu će kršćani biti gurnuti na margine, ridikulizirani, posramljeni i utišani.
Paradoks „zaštite manjina“
Najveći paradoks jest to što današnje ideologije stalno naglašavaju „zaštitu manjina“. No ta zaštita vrijedi samo za ddprivilegirane skupine koje se uklapaju u globalističke narative. Kršćani, premda su u mnogim državama stvarna manjina i žrtva nasilja, ne uživaju nikakvu medijsku ni političku zaštitu. Njihove se patnje prešućuju. I dok se o svakoj drugoj povijesnoj ili aktualnoj viktimizaciji pišu studije, grade karijere i pune projektni računi, kršćanska viktimologija ostaje tabu tema. O tim žrtvama se ne smije govoriti, jer bi se time razbila slika o kršćanima arhetipskim tlačiteljima.
Progoni kršćana u 21. stoljeću stvarnost su koja ne smije ostati skrivena. Oni se očituju u rušenju crkava, ubojstvima i progonima u Africi i Aziji, ali i u zakonskim pritiscima, kulturnoj stigmatizaciji i medijskim hajkama na Zapadu.
Svijet protudekaloga želi kršćane ušutkati, ukloniti i pretvoriti ih u nevidljive ljude. Ako kršćani na to pristanu, ako se povuku u privatnu sferu i dopuste da ih se gura na margine, onda će prostor javnoga života u potpunosti zauzeti ideologije smrti.
Zato je danas nužno ponovno otkriti snagu svjedočanstva: molitva na trgovima, odvažna riječ u javnosti, zaštita obitelji i života, obrana svetinja. Povijest nas uči: tamo gdje se Krist izbacuje iz društva, tamo dolazi kaos, nasilje i propast. A tamo gdje se Krist ispovijeda, i usred progona, rađa se novi život i nova nada.
