Današnji pojam slobode vodi u anarhiju
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 14 Listopad 2025 16:07
U današnjim liberalnim društvima svima su puna usta sintagme „sloboda govora“. Od političkih i medijskih debata, pa sve do društvenih mreža, sloboda izražavanja postala je svojevrsna svetinja modernoga čovjeka. No koliko zapravo poznajemo povijest toga pojma i razumijemo njegovu pravu bit?
Razvoj slobode govora neraskidivo je povezan s razvojem liberalizma. Još od prosvjetiteljstva u 18. stoljeću, kada se po prvi put sustavno dovodio u pitanje autoritet Crkve i tradicije, preko Francuske revolucije koja je slobodu postavila rame uz rame s jednakosti i bratstvom, pa sve do američke Deklaracije o nezavisnosti i europskih demokratskih ustava – sloboda govora postala je simbol modernoga političkog i društvenoga poretka.
Ipak, upravo u tim povijesnim preokretima često se zaboravljalo ono ključno: sloboda – pa i ona govora – bez istine i odgovornosti ne vodi naprijed, nego u kaos. Tamo gdje nema reda, nastupaju laži i razdor. Danas, međutim, već sama pomisao na bilo kakvo ograničenje slobode doživljava se gotovo automatski kao prijetnja, kao da je riječ „ograničenje“ sama po sebi sinonim za nepravdu.
Što je, dakle, sloboda? Je li to pravo da svatko može govoriti ili činiti što želi, bez ikakvih granica? Ili je sloboda duboko vezana uz istinu, dobro i odgovornost – pred Bogom i pred čovjekom? Nama Hrvatima, katolicima, jedan od najboljih odgovora na to pitanje nudi enciklika Libertas praestantissimum pape Lava XIII., napisana još 1888. godine, a koja je u svojoj mudrosti aktualnija nego ikada, osobito u vremenu kada se pojam slobode neprestano spominje, često bez pravoga razumijevanja njegove dubine i odgovornosti koju nosi.
Iluzija apsolutne slobode
Enciklika pape Lava XIII. u svojoj biti bavi se upravo pitanjem slobode, a njezina središnja misao mogla bi se sažeti Libertas lavovako: apsolutna, neograničena sloboda je iluzija. Papa podsjeća da prava ljudska sloboda nije sposobnost činjenja svega što nam padne na pamet, što se u današnjem društvu često pogrješno smatra slobodom, već dar razuma i volje usmjerenih prema istinskome dobru.
Sloboda se očituje u sposobnosti čovjeka da bira između različitih sredstava za postizanje cilja, ali izbor sam po sebi mora biti utemeljen na istini i razumu; bez toga sloboda postaje samo ropstvo sebičnim strastima i pogrješnim prosudbama. Lav XIII. dalje razrađuje da je ljudska sloboda uvijek ograničena zakonima – prirodnim, vječnim i božanskim – jer su oni svjetlo i snaga koja usmjerava volju prema dobru i odvraća od zla.
Prirodni zakon, utemeljen u razumu, zapis je Božje vječne pravde u ljudskome umu, a civilni zakoni imaju zadatak tu univerzalnu pravdu primijeniti u društvu. Bez te moralne i racionalne osnove sloboda postaje kaotična i destruktivna.
Dakle, filozofski dubok uvid Lava XIII. leži u spoznaji da prava sloboda nije činjenje svega što nam padne na pamet, nego uvijek svjestan izbor dobra, u skladu s razumnim i moralnim zakonima. Međutim, kroz povijest različiti teoretičari oblikovali su svoja viđenja slobode: John Locke naglašavao je prirodna prava pojedinca, Voltaire je isticao važnost tolerancije i kritike autoriteta, dok je Rousseau slobodu promatrao u kontekstu zajednice i društvene odgovornosti. Činjenica jest kako je većina tih liberalnih teoretičara slobodu promatrala bitno drugačije od onoga što je naučavala Katolička crkva, koja je između ostaloga, kroz učenje Lava XIII., naglasila da prava sloboda uvijek podrazumijeva odgovornost i moralni okvir.
Granice slobode i put u anarhiju
Za današnje vrijeme posebno je aktualno osvrnuti se na Johna Stuarta Milla, istaknutoga predstavnika liberalne misli 19. stoljeća, koji je zagovarao individualnu autonomiju i slobodu djelovanja sve dok se time ne nanosi šteta drugima. U svojoj knjizi O slobodi Mill iznosi tzv. načelo štete, kojim jasno definira granice slobode. Promatrajući današnje društvo, moglo bi se zaključiti da moderni čovjek uvelike živi po tome Millovome načelu, što se najbolje ogleda u često upotrebljavanoj izreci: „Neka svatko radi u svoja četiri zida što god hoće.“
Naime, prema Millu, pojedinac je slobodan činiti što želi, sve dok njegovo djelovanje ne ugrožava prava, sigurnost ili dobrobit drugih. Sloboda, dakle, ni za jednoga od teoretičara liberalizma nije apsolutna – završava tamo gdje bi kirkpostupak jedne osobe ozbiljno narušio dobrobit drugih. Država i društvo imaju pravo intervenirati samo kada ta granica bude prijeđena, dok se ponašanja koja štete isključivo osobi koja ih čini ne smiju regulirati.
Međutim, nedavna događanja u SAD-u – konkretno brutalno ubojstvo konzervativnoga kršćanskog aktivista Charlieja Kirka – pokazuju da je danas prijeđena granica razumijevanja slobode kakvu su zastupali i sami teoretičari liberalne misli. Takvo nasilje nad političkim protivnicima nije samo kršenje zakona, nego i radikalno ignoriranje etičke granice slobode koju je John Stuart Mill jasno definirao kroz svoje načelo štete. Takvo ignoriranje granica slobode ne vodi samo kršenju zakona, nego i postupnom raspadu civiliziranih odnosa, otvarajući put ka anarhiji u društvu.
Gotovo je ironično kako upravo tzv. rodne manjine i druge samoproklamirane „ugrožene“ skupine često na sebe primjenjuju Millovo načelo štete, a isto su postupale i u slučaju Kirka, tvrdeći da ih njegove riječi izravno ugrožavaju – vjerojatno zato što nije odobravao niti podržavao njihov životni stil, koji za svakoga kršćanina predstavlja inverziju same Knjige Postanka. Još je veća ironija da se upravo takvi pojedinci kite nekakvim slobodarstvom, dok istodobno nameću jednoumlje i guše svaku drukčiju misao.
Kirk je iznosio stavove koji su u velikoj mjeri, premda ne u potpunosti, ukorijenjeni u onome što je papa Lav XIII. smatrao pravom slobodom – slobodom koja koristi razum i usmjerava volju prema istinskome dobru, što se posebno očituje u njegovome zagovaranju prava na život nerođenih. Međutim, treba imati na umu kako Kirk nije bio katolik, nego protestantski evangelik, stoga njegovo moralno djelovanje i stavovi, premda u nekim aspektima bliski katoličkoj tradiciji, proizlaze iz drukčijega teološkog okvira. Stoga ih je s katoličke perspektive potrebno kritički promatrati i vrjednovati u svjetlu doktrine Crkve.
No, ono što se Charlieju Kirku, uz sve zdravorazumske stavove koje je dosljedno zastupao, nipošto ne može osporiti jest zrelost i izvanredno strpljenje u dijalozima. Njegova smirenost u raspravama – kojoj se, priznajmo, mnogi mogu samo diviti, uključujući i autoricu ovih redaka – pokazuje da optužbe o „šteti“ ili „ugrozi“, na koje su se često pozivali njegovi oponenti, jednostavno ne stoje. Naprotiv, upravo njegove debate s neistomišljenicima najbolje svjedoče o njegovoj sposobnosti da pozorno sluša, a pritom nikada ne sklizne u relativiziranje temeljnih postavki kršćanske antropologije
Svijet na prekretnici
U današnjem društvu, gdje se često idealizira apsolutna sloboda i zanemaruje moralni okvir, enciklika Libertas nudi jasno usmjerenje: sloboda bez istine, odgovornosti i poštivanja prirodnoga zakona vodi u propast. Tamo gdje nestaje civilizirani razgovor, nestaje i prava sloboda, jer ona ne može postojati bez poštivanja drugih i dijaloga utemeljenoga na razumu i moralnim principima. Lav XIII. izričito odbacuje liberalno shvaćanje apsolutne slobode govora, koje dopušta da tpse iznosi bilo što, bez obzira na istinu ili posljedice. Takvo je shvaćanje, upozorava veliki Papa, opasna zabluda koja razara društvo.
U tomu kontekstu, neka svaki razuman čovjek pažljivo promotri rasprave Charlieja Kirka i promisli za što se on zalagao, a zatim neka to usporedi s onim što njegovi neistomišljenici smatraju „ispravnim“, ali i s njihovim gotovo histeričnim, agresivnim reakcijama na njegove stavove. Kao što Evanđelje upozorava: „Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati“ (Mt 7,16). Jasno je vidljivo koliko se njihove interpretacije udaljavaju od istine i moralnoga dobra, dok Kirk ostaje ukorijenjen u načelima razuma i etike.
Papa Lav XIII. u svojoj enciklici dao je sveobuhvatnu osudu svih zabluda klasičnoga liberalizma, a danas ona može poslužiti kao moralni kompas za sve katoličke zemlje, pa tako i za Hrvatsku. Enciklika pruža jasne smjernice o korištenju slobode u skladu s istinom i moralnim zakonima, čineći je relevantnom i za kritiku suvremene ljevice, koja često razvija koncept neograničene slobode – koncept u potpunoj suprotnosti s katoličkim učenjem, ali i temeljnim principima klasičnih liberalnih teoretičara. Tragedija poput Kirkova ubojstva najbolje ilustrira strašne posljedice takve neograničene i neodgovorne slobode.
Današnje stanje u Americi i širemu zapadnom svijetu pokazuje kako se nalazimo na svojevrsnoj točki preokreta. Nije slučajno da upravo tako glasi i naziv organizacije koju je Kirk vodio – Turning Point. Ono što promatramo nisu tek sitne društvene promjene, nego trenutak u kojem se odlučuje buduće uređenje našega društva: red ili anarhija.
Barbara Dijanović
