H. Hitrec: A glede NDH, i na mene će se obrušiti, rođen sam u NDH
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 23 Listopad 2025 17:08
Hladna jutra, životinje ambiciozno izjure u dvorište, vraćaju se žurno nakon pet minuta. Šalju me po novine i hranu, gladne informacija, i inače. Osobito ih u zadnje vrijeme zanimaju dronovi i kako ih srušiti. Kažem da možemo uštedjeti, imamo odličnog, svjetskoga Glasnovića u trapu, taj može sam pogoditi cijelu eskadrilu. Trapist.
Kada pročitamo dnevne listove Mak i Tor drijemaju, a ja pišem. Upravo pišem zagrebačkom povjerenstvu za imenovanje ulica, trgova i ćorsokaka, lumenima. Pišem im da tražim ne samo preimenovanje ulica, nego i Zagreba, to jest grada. Naime, naišao sam negdje na podatak da se taj grad u vrijeme NDH zvao Zagreb, pa ga sada treba preimenovati, recimo u Crogujevac. Mak i Tor ustaše i počeše prosvjedovati, vele da je prijedlog glup. Pa što, branim se, kao da njihovi prijedlozi, štoviše prihvaćeni na plenumu CK Gradske skupštine, nisu pribedasti. Ali ipak, kako je gospođa možemovka s velikim žarom recitirala pjesmu Anti Paveliću, sva ozarena, što je Maka i Tora posve zbunilo. „Je, tak je to“, velim, „spavači su to“. Sada očekujem da maknu ulicu nazvanu po Vladimiru Nazoru. Taj je hrvatski pjesnik pjevao zanosne pjesme o drugu Titu, komunističkom zločincu, doduše ne u sklopu ciklusa o hrvatskim kraljevima. Nismo mu zamjerili, takva su bila vremena. „Teško te pratim“, reče Mak. „Znam“, velim, „nisi jedini“. A glede NDH, i na mene će se obrušiti, prije ili kasnije, jer će netko naći podatak da sam rođen u NDH, i to u Petrovoj bolnici, znači ustaša i klerikalac. Uostalom već je zbog mene stradala i moja majka, izbačena iz stana 1945., a i ja s njom. Drugovi bijahu dalekovidni. A i tada je bila kriza priuštivog stanovanja, ali se rješavala brzo i efikasno. Nije bilo ono s fakulteta na posao, nego iz šume u stan, naravno tuđi. „I tako, kažem ja životinjama“, plenum CK nazvan sjednicom Gradske skupštine, potvrdio je de facto presude prijekih sudova, a tko prigovori gleda ga se prijekim okom. Nije potvrdio de jure, zaboravio recimo u slučaju Filipa Lukasa, da je dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske rehabilitiran rješenjem Županijskoga suda u samostalnoj nam državi Hrvatskoj. Ali se revolucionarna sekta ne osvrće na takve trice, na hrvatsko pravosuđe i slično, radi ono što joj govore klasići i goldsteini, ne provjerava. Jer članovi toga mizernog sadanjega povjerenstva za preimenovanje sami od sebe ne znaju ništa, moraju se konzultirati, a nego. Vidite, životinje, kada sam ja vodio to povjerenstvo, nikoga nismo morali konzultirati, jer su za stolom bili vrhunski stručnjaci. Spomenuo sam ih u zadnje vrijeme nekoliko puta, osobito Lelju Dobronić, povjesničarku koja je znala svaki kamen (i ciglu) u Zagrebu, napisala monumentalne knjige Slobodni kraljevski grad Zagreb i Biskupski i kaptolski Zagreb. I još trg jjmnoge druge. Pokoj joj duši. A sada su, kažem, za stolom mediokriteti, blago rečeno. Vuku nas natrag. Vuku nas u četrdeset petu, a dvadeset godina bit će stota obljetnica četrdeset pete, ako slični i tada budu na vlasti u Zagrebu, bit će to velika fešta.
„Dobro“, reče Tor, „ovo sa Zagrebom ti je fora, ali i Hrvatska se u NDH zvala Hrvatska. I nju treba preimenovati. Recimo Croatia.“ „Nemoj, molim te, to je isprobano na Dinamu, pa nije upalilo“, velim, pobunili se dečki BBB. „A zašto su oni uzeli inicijale Beča, Budimpešte i Beograda“, javi se neupućeni i neuki Mak. Izbacio sam ga na dvorište, ne će on meni tako. Pojma nema, mogao bi postati članom povjerenstva za imenovanje ulica. „A zašto Zlatko nije član?“ upita Tor. „Dobro pitanje. Pa ne će koalicija možemo i esdepovi valjda učlaniti Hasanbegovića. On je povjesničar, znaš, zna znanje, a takve izbjegavaju. Zato je održao sjajan govor na skupštini. Dobro pripremljen, argumentiran, sve je rečeno što reći treba, o odrastima i nerastima, poglavito o aristocidu. Tu riječ već dugo nisam čuo, a tako je točna: nisu komunisti bili navrli samo na one koji su imali nešto materijalno, tvornicu ili seosko imanje, nego na pokvarenu inteligenciju, koju su postrijeljali i zamijenili poštenom inteligencijom. A budući da je poštena bila slabo obrazovana, pa obrazovala sljedeću poštenu generaciju, onda je Hrvatska u sklopu neprežaljene nam naddržave duhovno propadala. Ali se već i druga, a posebno treća sama školovala, pridignula, pobunila… Eh, i ja sam sada otišao malo dalje od Zagreba, ne samo u kilometrima. Jadni moj Zagreb, corona, pa potres, pa koalicija Nemremoesdepe. Jadni moji Zagrepčani, politički nepismeni. A onda se hvataju za glavu. I to dvaput. Jer dvaput je dvaput.
„Pusti to, idemo nešto pojesti“, reče Tor, s kojim ujutro dijelim jedan kroasan, i to prazni. „To s Arkom i Lukasom je objašnjeno, ali što je s Bonifačićem?“ „On je bio za kulturne veze, prije svega pjesnik, objavljivao svojedobno u Jugoslavenskoj reviji. Nisu ga dohvatili komunisti, zbrisao preko bare. A da je saznao za one koje su dohvatili, jest bonifačićnaravno. I nitko kao on nije, makar iz daljine, pisao tako dramatične stihove o onima koje su dohvatili i zaklali. Citiram: „Njihova trupla su sada grmlje i cvijeće/ srcem su zalili sjeme, korijenje i žile… Postaju hrast i bukva, jasen i breza/ brate se s gromom, dave, kidaju, lome, / mračne hrvatske šume prožimlje svijetla jeza…“ Tako Bonifačić, a prvi stih glasi: „Mrtvi putuju s nama u Argentinu.“
Nestala magla, javilo se sunce, a mi nastavili pretresati kulturna zbivanja. Recimo, velika izložba u Zagrebu, u povodu već odmakle 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, pod nazivom U početku bijaše Kraljevstvo. Nije baš točno, ali neka se nađe. Naime, u početku bijaše Kneževina, međunarodno priznata, što bismo sada kazali, a Kraljevstvo se samo nadovezalo u pravom trenutku, jer bi doista bilo blesavo da se velika zemlja od Raše do Drine i od mora do Drave ne proglasi kraljevstvom. Pa je tako i bilo. Znači, samo potvrda situacije na terenu, takoreći. Nego, i dalje u novinama i drugdje nazivaju Tomislava mitskom osobom. Ma koji mit, neuki, mit je kralj Artur, a Tomislav povijesna osoba. Za neuke je i Hrvatska mit, valjda su stari i novi hrvatski povjesnici podmićeni. Korpucija! Podmitili ih Srbi, kojima je hrvatska država na srcu, ne daju. (Uzgred: ni Artur nije baš mit, sve govori da je rođen u Podstrani, južno od Splita. Legionar, kao Gotovina i Roso.)
Usporednica sa sadanjosti i nedavnom prošlosti, vjerovali ili ne, u 10. je stoljeću Hrvatska slovila za najsigurniju zemlju u Europi. I kneževina na jugu, potom kraljevstvo. Dotrčali bi u tu sigurnost izbjeglice sa zapada i istoka, pa i Rašani u većim količinama, spasite nas, braćo Hrvati. I jesu. Sada je Hrvatska i opet prilično sigurna zemlja, dolaze izbjeglice iz stepinacnesigurnih, a mi opet filantropi, premda ih se nafilalo previše. A jesmo li, idemo malo dublje, primali muslimane iz Bosne, pa i u onim mjesecima kada su u Bosni (Herceg Bosni) ratovali protiv Hrvata… Nema takve zemlje na svijetu. Jesmo mi kvasac, dobro veli papa Lav, ali se sada diže tijesto globalne panike, pa treba pripaziti. I naoružati se. Kao što je Tomislav udvostručio ili ustrostručio vojsku, čim je došao na vlast… A glede Lava, novi Papa ubrzano kanonizira, ne prođe tjedan da ne bude nekoliko novih svetaca. Ni jedan od njih ne zove se Alojzije, niti preziva Stepinac. Što se može, moj Porfirije, tako je kako je.
Spomenuo sam naoružanje. Cijela se Europa mora naoružati, ako želi preživjeti. Ne učini li to, bit će ravno EUtanaziji. Srećom je Putin ovih dana posvećen primirju između Trumpa i people of America. Ako mu uspije, dobit će Nobela. A onda dalje, po Europi.
