Sloboda govora u Hrvatskoj - granice dopuštenoga i granice pomišljivoga mišljenja
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 03 Prosinac 2025 18:15
Kada društvo uistinu živi slobodu govora, ta se sloboda ne problematizira – ona se podrazumijeva. Ako danas u Hrvatskoj sve češće otvaramo pitanje slobode izražavanja, to samo po sebi pokazuje da je su vezi te slobode nešto dubinski narušeno. Sloboda govora u Hrvatskoj formalno postoji, ali materijalno – u svojoj stvarnoj manifestaciji – sve više sliči uvjetnoj povlastici koju dijeli politički i medijski nadzorni sloj, a ne nepovredivom temeljnom pravu
U srijedu 26. studenoga u Hrvatskom je saboru u organizaciji stranka Domino i Hrvatski suverenisti održana tribina o slobodi govora na kojoj su govorili Matija Štahan, Davor Dijanović, Slobodan Prosperov Novak i Ivica Šola. U nastavku donosimo izlaganje Davora Dijanovića. (hkv)
Izlaganje Davora Dijanovića na tribini o slobodi govora u Hrvatskom saboru
1. Uvod: da sloboda govora postoji, o njoj ne bismo raspravljali
Kada društvo uistinu živi slobodu govora, ta se sloboda ne problematizira – ona se podrazumijeva. Ako danas u Hrvatskoj sve češće otvaramo pitanje slobode izražavanja, to samo po sebi pokazuje da je su vezi te slobode nešto dubinski narušeno. Sloboda govora u Hrvatskoj formalno postoji, ali materijalno – u svojoj stvarnoj manifestaciji – sve više sliči uvjetnoj povlastici koju dijeli politički i medijski nadzorni sloj, a ne nepovredivom temeljnom pravu.
2. Tribina o Jasenovcu kao paradigmatski primjer granica „dopuštenog mišljenja”
Nedavna tribina o Jasenovcu jasno je oslikala tu realnost. Reakcije koje je izazvala nisu bile reakcije demokratskog društva sigurnog u sebe i vlastitu povijesnu zrelost, nego refleks države i društva u kojima su granice dopuštenog mišljenja čvrsto postavljene. Umjesto otvorenog dijaloga, pokazalo se kako svaka tema koja izlazi izvan unaprijed definiranih okvira biva proglašena opasnom, revizionističkom, štetnom ili „govorom mržnje”. U Hrvatskoj se tako ne napadaju argumenti, nego se brani granica „pomišljivog mišljenja”. Sve izvan nje predstavlja se kao prijetnja.
Ta tribina nije bila samo povijesni ili znanstveni događaj – ona je bila politički test. Pokazala je tko smije govoriti, a tko ne, tko smije propitivati, a tko je unaprijed prokazan. A to nas dovodi do sljedeće točke.
3. Relikti bivšega sustava i dalje određuju što je dopušteno
Hrvatska 2025. nije izoliran slučaj: mnoge tranzicijske države dijele slične obrasce postkomunističke društvene strukture. No u Hrvatskoj se nasljeđe bivšega sustava pokazalo osobito otpornim. Oni koji baštine kulturni, medijski i institucionalni kapital bivše države i dalje zadržavaju stvarnu moć. A moć u društvu ima – kako je davno rečeno – ona struktura koju se ne smije kritizirati. Reakcije na tribinu o Jasenovcu upravo su to potvrdile: postoje teme i postoje narativi koji se ne smiju dirati.
Demokracija u kojoj se neke teme tretiraju kao „svetinja”, u kojoj se pojedini politički i ideološki čuvari predstavljaju kao nedodirljivi arbitri prošlosti, teško se može nazvati zrelom.
4. „Nema tolerancije za netolerantne”: operativna logika suvremene ljevice
Danas hrvatska ljevica – kao i njezine ideološke srodnice na Zapadu – djeluje prema principu: „nema tolerancije za netolerantne, a mi ćemo odrediti tko je netolerantan“.
To je logički začarani krug kojim se opravdava svaka vrsta isključivanja. Kada sami sebe postavite za mjeru svih vrijednosti, svako neslaganje postaje prijetnja, a svaka kritika – neprijateljski čin.
U Hrvatskoj ta logika djeluje usporedno s još jednim načelom, pripisanim Idi Aminu: „Jamči se sloboda govora, ali ne i sloboda poslije govora”.
Koliko god takva izjava izgledala tragikomično i karikaturalno, ona se može primijeniti na stanje slobode govora na današnjem Zapadu pa i u Republici Hrvatskoj. Aktivisti kulture otkazivanja djeluju upravo prema obrascu ovoga bivšeg diktatora. Oni koji daju tobože politički nekorektne izjave nakon izgovorenih riječi bivaju optuženi za govor mržnje.
U knjizi „Konsenzus bez pokrića“ filozof Neven Sesardić primjećuje: „Zanimljivo je da zakon uopće ne precizira ni što se podrazumijeva pod 'mržnjom' niti što znači 'poticati na mržnju'. I upravo je rastezljivost i nedefiniranost tih ključnih pojmova ono što će neizbježno stvoriti pravnu nesigurnost i na taj način postići veliki učinak zastrašivanja građana. Naime, ako su svjesni da zbog 'govora mržnje' mogu dobiti tri godine zatvora, a ne znaju točno što se sve može podvesti pod taj 'zločin', mnogi će ljudi odlučiti da je bolje ne izlagati se riziku te će izbjegavati svaki govor koji dolazi u konflikt s javnom dominirajućom ideologijom…“.
I upravo je tu poanta: Kada zakonodavac ne definira što točno znači „mržnja“ niti što bi konkretno bilo „poticanje na mržnju“, time ostavlja ogroman prostor za arbitrarnu primjenu. U praksi to znači da se svaki neželjeni ili politički nekorektni iskaz može interpretirati kao govor mržnje, ako tako procijeni onaj tko ima moć tumačenja.
Represija se tako ne postiže nužno izravnim kažnjavanjem, nego stvaranjem osjećaja nesigurnosti. Ako građani znaju da za „govor mržnje“ mogu dobiti tri godine zatvora, ali nemaju jasnu predodžbu što sve spada u tu kategoriju, tada će blokse većina, iz puke samoodrživosti, autocenzurirati. Izbjegavat će iznošenje mišljenja koja odstupaju od vladajućeg ideološkog okvira, čak i kada su ta mišljenja argumentirana i legitimna.
Takav mehanizam – nejasan zakon + visoke kazne + ideološki nabijen kontekst – u konačnici služi kao moćno oružje za gušenje slobode govora. Građani se ne kažnjavaju samo zato što su učinili nešto zabranjeno, nego zato što bi, potencijalno, mogli reći nešto „neprihvatljivo“. Time se, gotovo neprimjetno, uvodi model kontrole misli, a pluralizam se sužava na one iskaze koji se uklapaju u „javnu dominirajuću ideologiju“.
Izreka „tko će čuvati čuvare“ pripisuje se rimskom pjesniku Juvenalu. I upravo je u njoj sadržan glavni problem koji postoji s „govorom mržnje“. Tko je taj koji će određivati što je govor mržnje? Kad je u pitanju sloboda govora postoje dva modela: ili sve dopustiti ili sve zabraniti. Situacija u kojoj jedna strana smije vrijeđati pa i pozivati na nasilje, a drugu se ostracira zbog zastupanja vlastitih vrijednosti, jednostavno nije normalna i stvara pretpostavke za velike društvene polarizacije.
Svojedobna presuda protiv Marka Juriča pokazala je da je Hrvatskoj postalo kažnjivo upozoravati na pjevanje četničkih pjesama, ali nije bilo kažnjivo postojanje četničkih spomenika u Borovu Selu. Takva situacija je duboko politički perverzna.
5. Kultura otkazivanja i demonizacija protivnika: Girardovo upozorenje
Ljevica najčešće koristi dva instrumenta kako bi slobodu kalibrirala unutar okvira „pomišljivog mišljenja“: kulturu otkazivanja i demoniziranje političkog protivnika. Kulturom otkazivanja iz javnog se prostora isključuju oni koji odstupaju od dopuštenog diskursa. Ta praksa ne uništava samo reputacije, nego i egzistencije.
René Girard je u djelu „Promatrah Sotonu kako poput munje pade“ napisao: „Da bi nasilje bilo moguće, potrebno je crnodemonizirati onoga koga želimo pretvoriti u žrtvu“.
Upravo se u toj demonizaciji rađa opravdanje za represiju.
Primjeri u Hrvatskoj su jasni: od Stazićevih aluzija na nedovršeni posao iz 1945., preko zazivanja djelotvornijeg rada Udbe do Jergovićeva poziva Draženu Katunariću, koga je označio fašistom, „da se ubije“.
Slično u SAD-u vidimo likovanje nad ubojstvom Charlieja Kirka.
To je pokazatelj kamo vodi demonizacija: najprije dehumanizacija, zatim opravdana eliminacija. Najprije verbalna, a sutra možda i fizička.
Nisam pronašao primjer da su političari ili novinari iz konzervativnog spektra davali takve izjave iako se upravo ovu stranu nastoji prikazati kao netolerantnu.
Navikla tijekom 45 godina Jugoslavije određivati što je istina, a što laž i što se smije, a što ne smije govoriti, ljevicu u Hrvatskoj, iako toga manjim dijelom nije pošteđen niti suprotni politički spektar, karakterizira prijezir prema drugačijem mišljenju. Kontrolirajući većinu tzv. mainstream medija oni su spremni na beskrupulozni obračun sa svakim tko misli drugačije i drzne se nešto reći što im ne dogovara. To je logika totalitarnih sustava.
6. Granica: pozivanje na nasilje
Ako se uopće želi očuvati javni prostor i demokraciju, samo jedna granica, po mome dubokom uvjerenju, mora biti apsolutna: zabrana pozivanja na nasilje.
Sve ostalo, koliko god nekome bilo neugodno ili provokativno, mora ostati u okvirima slobode govora. U suprotnom prelazimo u sustav u kojem jedna strana smije sve, a druga gotovo ništa.
7. Poziv na dijalog
Unatoč rastućoj agresivnosti lijeve i tzv. progresivne scene i kulturi otkazivanja, i dalje smatram je nužno nastojati voditi dijalog, čak i kada unaprijed znamo da se oko mnogih pitanja ne ćemo složiti. To nije znak slabosti, nego civilizacijske zrelosti. Dijalog je temelj svake humane zajednice: društvo ne opstaje zato što se svi slažemo, nego zato što smo sloboda govorasposobni živjeti s neslaganjem bez potrebe da protivnika poništimo ili delegitimiramo. Ako odustanemo od razgovora, jedina dugoročna alternative je nasilje.
Otvoreni razgovor, čak i s najžešćim neistomišljenicima, ima važnu funkciju: podsjeća nas da suprotna strana nije demon nego čovjek. Onaj tko to zaboravi lako upada u logiku dehumanizacije, a povijest XX. stoljeća jasno pokazuje kamo takve logike vode.
Razgovor nas čuva i od vlastite zatvorenosti i života u eho komorama.
Svaki razuman čovjek želi živjeti u društvu u kojemu se ne će bojati izreći mišljenje. Onoga trenutka kada se počnemo bojati izreći mišljenje, postaje očito da je sloboda već ozbiljno nagrižena. Strah od govora najveće je oružje svake ideologije koja želi kontrolirati društvo. Kada ljudi šute ne zato što nemaju što reći, nego zato što se boje posljedica, tada se rađa autocenzura – najopasniji oblik cenzure, jer se odvija unutar čovjeka i razara samu srž slobode.
Naravno, govor mora biti razuman, argumentiran i pristojan, ali ideja da postoje teme o kojima se ne smije govoriti – bilo da su to teme iz Drugoga svjetskog rata, migracije, rodna pitanja, demografija, religija, pandemijske mjere ili bilo koja druga tema – znak je da društvom upravlja mentalitet zabrane, a ne kultura slobode. Šutnja nikada nije zaštita, nego prečica prema jednoumlju.
Zaključak
Hrvatska je danas u stanju „uvjetne slobode govora”: govoriti se smije, ali samo unutar granica koje određuju politički i medijski arbitri. Ako dopuštamo da o „govoru mržnje“ presuđuju ideološki aktivisti, a ne jasne i objektivne norme, završit ćemo u društvu u kojem je svaka kritika potencijalni zločin.
A društvo koje se boji riječi, na kraju se boji i istine.
Sloboda govora postoji samo onda kada postoji za sve.
Sve je drugo put u totalitarizam i diktaturu.
