Tuđman je naš, kvocaju crveni. Ostalo preskaču
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 17 Prosinac 2025 15:00
Dani sve kraći, ne zna se zašto. Sunce na visinama preko petsto metara, dolje sve u magli, ne zna se zašto. Ujutro oko nule, ponegdje i oko ništice, mačak Mak skratio šetnje na petnaest minuta, vraća se smrznut i zlovoljan. „U kakvom mi to svijetu živimo?“, pita me. „U najboljem od mogućih“, kažem, „eto se vraćaju Hrvati u Hrvatsku, njih gotovo dvije tisuće, a za božićne blagdane doći će i stotine tisuća.
Hrvatska se razvija neslućenom brzinom, najbrže u Europskoj uniji, što je već predvidio Einstein u teoriji relativnosti. Vrlo razvijene zapadne zemlje stagniraju ili zaostaju, uskoro će Nijemci tražiti poslove u Hrvatskoj, u turizmu i ugostiteljstvu kao kelneri, građevinarstvu i inače.“
Mačak ne vjeruje, misli da se šalim, a ja ozbiljan. Prelazimo na lakše teme, nogometne. Fifa ima suludi plan oko intervencije u napornih devedeset minuta, koliko traje utakmica. Pauza za poluvrijeme ostaje, ali bit će odmora i osvježenja kad god tko zatraži, time out takoreći. Nakon dvadeset minuta igre ide se na gablec, a oko sedamdesete na objed, manikuru i pedikuru. Zatim se igra do devedesete, slijedi odmor za produžetke od pola sata, izgubljenih u obrocima. Cinici kažu da je sve to poradi reklama u televizijskom prijenosu, ali nije. Uglavnom, u Fifi postoji zavjera protiv nogometa, komadanje igre, komasacija nogometa. Dobro, nije važno. Glavno je da se igra, makar tu i tamo.
A da je Hrvatska sjajna ne samo u nogometu, nego i sjajni kupac, dokazalo se u prošlom tjednu, kada smo što pokupovali, što ugovorili kupnju blistavoga oružja, leoparda i haubica, da ne moramo opet u rat lovačkim puškama. Populisti jamraju da se za jednoga leoparda moglo izgraditi toliko i toliko dječjih vrtića, a što ako na nas i na postojeće dječje vrtiće i dječje bolnice padnu s neba nevolje, a mi ih nemamo čime obraniti, je li brljavci? Znači, moramo se naoružati, možda ne do zuba, ali svakako ne možemo ostati na gebisu, kao što smo već jednom ostali glede vojske, recimo u vrijeme premijera Milanovića, kada se uvježbavalo skakanje s tenka, a ne na tenk. Sada Milanović jamra da će dio oružja stići tek za nekoliko godina. A da je on kupovao na vrijeme u svojoj premijerligi, odavno bi stiglo, i to po leopradpovoljnijim cijenama nego što su sada, kada svi kupuju kao mahniti i ne pitaju koliko košta. Jerbo se Europa priprema za rat, očito, rat koji će joj biti nametnut. Oh, kako ćemo žaliti za kulturnim ratovima, za ideološkim rodnim i nerodnim, antropološkim, i verbalnim uopće, za relativno mirnim vremenima, pojedinačnim ubojstvima i vršnjačkim nasiljem.
Jest, veliku su turneju obavili u prošlom tjednu Plenković i Anušić, oba na zubu raznih hajdaša, osobito Anušić koji je one crvene marširante nazvao pravim imenom, pa mu zamjerili.
Problema ima ne samo s crvenim projugoslavistima, ha, nego i novim starim bolestima. Ona narodna „Čuvaj nas, Bože, kuge, rata i gladi“ kao da se suptilno ponavlja, po ratu sve zaudara, a pojavila se i kuga, doduše na ovcama i kozama, pojavila se i guba, doduše za sada pojedinačan slučaj, ali da je tu, u Hrvatskoj, jest. Nadajmo se da ne će biti potrebni leprozoriji ni lazareti, dovoljni su antibiotici, valjda. Još kruže legende o mljetskim i lastovskim gubavcima, a ima zapisa i o gubavcima u ranijim vremenima, sve do biblijskih. Posebno biblijskih. Da su se i Hrvati suočili s gubom još u doba kneževina, dokaz možete naći u romanu Dux Chroatorum, to jest da je negdje između Zadra i Nina postojala kolonija gubavaca.
Nema panike. Opasniji su politički gubavci, koji na svim razinama nagrizaju hrvatsku državu i društvo, opasniji su crveni kulturtregeri, koji posebno u diletantsku književnu produkciju umataju slabo kamuflirane obračune s državom koju ne mogu smisliti, grizu ruku koja ih dobro hrani, za razliku od odurnih konzervativnih domoljuba – njima je hrvatska država više maćeha, ne iz loših namjera, nego iz idiotske premise koja kaže: Ma oni su ionako na našoj strani, kog vraga ćemo ih još i podupirati. Idemo mi davati lovu onima u kulturi koji su protiv nas, pa će možda biti malo manje protiv… A vraga hoće. Tako uglavnom i u filmskoj branši, pa imamo cijelu lepezu filmova, koji kao da su snimljeni u Beogradu. A Beograd radi, snima, snimio i film o Oluji. Pa ne će valjda Hrvati, oni bi naručili scenarij u kojemu Hrvatska vojska pobjeđuje, a krajinski vođe tjeraju krajiške Srbe u stampedo. I tako dalje. Hoću reći, hrvatska filmska industrija ne postoji, samo havcovska selekcija koja je u nekim razdobljima bila posve protuhrvatska, sve dok nije pretjerala s Dvorom na Uni. Pa kad sam pri filmu, jedno pitanje: jesmo li mi otkako je slobodne, samostalne i suverene Hrvatske, snimili božićni film? Nismo. Svake godine u ovo vrijeme gledamo strane božićne filmove, dobre i loše, ali hrvatski nemamo. Filmova iz Domovinskoga rata nešto imamo, ali – recite mi ako se ne varam – večer uoči Oluje nacionalna televizija emitira film Schindlerova lista. Ne varam se. Vrlo dobar film, samo za tu temu postoje neki drugi datumi. A filmografijaglede filmova iz Domovinskoga rata: malo je ili nimalo onih koji prikazuju pobjedničke akcije ili operacije, a bilo ih je mnogo i svaka zaslužuje film. Da ne plačem opet o igranim filmovima iz starije hrvatske povijesti, kojih nema pa nema. Jadna je hrvatska kinematografija, jadna. Eto, u zadnje sam vrijeme postao ovisnikom o – korejskoj kinematografiji. Južnokorejskoj, naravno. Bože moj veliki, što su oni sve snimili, o dugom razdoblju Joseona, o kraljevima, bitkama i dvorskim intrigama, ali ima i tema posve suvremenih, a glumci i glumice, Bože veliki, tako lijepe ljude nigdje nisam vidio. Za poludit.
Nije moje polje, premda sam u filmu koješta učinio, ne samo kao scenarist, ali su najbolji moji scenariji završili u havcovskim ladicama. Moje je polje ipak književnost, tvrdoukoričena. Pa se vraćam gubavcima. Prati narod, površno, i te književne nagrade današnje, i dobitnike. Jedna nagrada dodjeljuje se za knjige objavljene na „štokavskom području“, ne bi li se malo prikrilo o čemu je riječ, ali se odmah i otkriva u nabrajanju zemalja „zajedničkoga jezika“. Tu nagradu odurni konzervativni domoljubni pisci mogu zaboraviti. Ima i književnih nagrada takoreći europskih, koje se dodjeljuju „borcima protiv nacionalizama“ u svojim državama. Pa je tako stvorena stanovita antinacionalna književna internacionala sa svojim „nagradama“ za anacionalost, a kakva je vrijednost književnoga djela, nije važno. Glavno je da autor ima „imidž“, preporuku.
„Ma da, dosta o tim glupostima“, veli Tor, koji i dalje ima teškoća s koljenom, pa je mrzovoljan. „Ja sam vidio da u novinama pišu o Tuđmanu, valjda je neka obljetnica.“
Pa jest, 10. prosinca. Te se svi lumeni raspisali o Tuđmanu, s tezom da je zaboravljen. Teza ne drži vodu, nije zaboravljen niti može biti. Ali da bi ga neki rado zaboravili, točno je. U međuvremenu svatko uzima od Tuđmana ono što mu paše, kao da razbijaju broncu od koje je saliven, pa izlažu komadiće. Crvenim mamlazima odgovara drugosvjetska tuđmanfaza mladoga zagorskog partizana, koji je doduše samo jednu noć prespavao u šumi, za svaki slučaj. Pa onda još i general. Tuđman je naš, kvocaju crveni. Ostalo preskaču, kako se Franji zgadila jugovojska, pa ju napustio i prešao u civile, u znanost, zaronio u povijest i iz nje izašao mokar od prepasti, pitajući se kamo je to bio otišao i koji mu je vrag bio, stao udarati po velikosrpskoj komunističkoj Jugoslaviji i njezinim mitovima tako odlučno da je završio na robiji. Disident. Taj bi dio crvendaći rado zaboravili, velim. A oprostiti mu ne mogu ono najvažnije – da je, kao i Starčević, držao kako Hrvatska može biti za sebe i svoja, da su Hrvati državotvoran narod i stvorit će državu u bilo kojim okolnostima, ako se pruži prilika. Te nije prešutio ni da je NDH stvorena kao težnja hrvatskoga naroda za svojom državom. Svjestan da i nije bila najbolja prilika, a režim pogotovu. Ali se devedesete istoga stoljeća ukazala prilika koja se pruža samo jednom u stoljećima, i Tuđman ju je prepoznao, zajahao tigra, okružen u početku malobrojnima, a zatim… U duhu pomirbe (a ne pomirenja, jezična je razlika simptomatična), ostvario je samostalnu hrvatsku državu. Ta i takva država pokazala je dostojnu žilavost, ali je u novom stoljeću, bez Tuđmana, dopustila klateži da ju rastače na mnogo načina. Jer je klatež, uplašena i ona u ratnim zbivanjima, podmuklo šutjela i prividno pristala na „pomirenje“, ali se nikada nije pomirila s hrvatskom državom. Te na razne načine nastoji vratiti kotač povijesti unatrag, marširati na državu hrvatskoga naroda. Ma marš, budaletine. Srećom diletantske budaletine.
O Matošu i nadalje
Nije me umorila tema, i nadalje sam u njoj. Tema Kuće AGM-a. Matica hrvatska, odnosno njezina administracija, sačuvaj Bože (čast matičarima koji diljem Hrvatske održavaju pravi smisao Matice), nastavlja rat protiv Društva AGM, rat koji će u budućnosti biti nazvan slično kao i Tridesetgodišnji rat u 17. stoljeću. Ni saborski zastupnici Mišić i tvJurčević nisu pokolebali hrabru Matičinu administraciju, skraćeno MA, baš kao prva slova prezimena velikana hrvatske književnosti. Vidjevši da je u javnosti loše odjeknula činjenica o ovrsi koju MA provodi nad Matoševom rodnom kućom, sjajni dečki MA obavijestili su zainteresirane da ih više nema u sporu, da su čisti ko suze, i da je mjesto ovrhovoditelja preuzela Općina Tovarnik. Ne budi lijen, ja se primio telefona, pa saznao da je ta točka trebala biti na dnevnom redu sjednice općinara u Tovarniku, ali nije. Nije bilo dovoljno podataka, navodno, pa je sve odgođeno. Znači, i dalje MA provodi ovrhu nad Matošem. Poradi dvjesto tisuća kuna (da, kuna). Jadno. A sve skrivajući od javnosti da nije riječ samo u rodnoj kući Matoševoj, nego i o Kulturnom centru sagrađenom državnim novcem, ali i novcem Grada Zagreba. Štoviše, MA bi rado razvlastila Društvo AGM, jer joj ide na živce.
Prisjetio sam se slične situacije u – Dubrovniku. Ondje postoji, kao što znate, Društvo prijatelja dubrovačke starine. Radi dobro, sve u redu. Ali je u jednom trenutku nastala haranga protiv rečenoga Društva, završila neuspješno, jer su stručnjaci stali na njegovu stranu. Društvo AGM iz Tovarnika ima u stvari isti status kao dubrovačko, samo što nema zidine. I nema više puno onih koji čuvaju tovarnički Zid, to jest Matoša i uspomene na nj. Ali ima MA koja besmisleno ratuje s Tovarnikom. Umjesto da svi sjednu kao ljudi i dogovore se bez zle volje.
Kurilovec
Dobro je zakurio Kurilovec, nogometni klub koji se daleko probio u Kupu. Kurilovec je sada, valjda, dio Velike Gorice, a u prošlosti ladanje. U kuriji kurilovečkoj, vlasništvo majke bana Jelačića, ako se ne varam, često je boravio Jelačić kao dječak, ali i poslije. U romanu o Jelačiću i njegovu vremenu opisujem i zbivanja u Kurilovcu, posebno u vrijeme Jelačićeve bolesti.
Kurija o kojoj govorim više ne postoji. Prepuštena vremenu, narušena, srušena. Tako mi Hrvati, i kada je riječ o Jelačiću (bio je i pjesnik), i kada se radi o Matošu.
