Polšak Palatinuš: Hrvatski san djevojčice s petardama i medijska hipokrizija na 115 kvadrata
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 14 Siječanj 2026 19:09
Moram pohvaliti Sandru Benčić. Ona i suprug s ukupnim mjesečnim primanjima od oko 6500 eura kupili su stan u centru Zagreba od 115 kvadrata. Cijena sasvim dobra. Oko 2600 tisuća eura po kvadratu. Zašto je to vijest nije mi jasno. Osim ako se ne ukazuje na licemjerje. A to u medijskim izvještajima o ovoj nekretninskoj priči o kućenju obitelji Benčić nismo vidjeli.
Priča Sandre Benčić uistinu je poticajna. Od prodavanja petardi na glavnom kolodvoru do saborske zastupnice s premijerskim ambicijama i stanovlasnice na finoj lokaciji u gradu. Pravi hrvatski san i priča o uspjehu.
Djevojčica s petardama koja je studirala 18 godina jer nije imala imućne roditelje, nego je morala i raditi pa se studiranje otegnulo, napokon može reći da je uspjela.
Fenomenalna plaća, ogroman utjecaj, lijepi stan u centru Zagreba od 115 kvadrata što je izdašna kvadratura za njezinu četveročlanu obitelj.
To je to, hrvatski san po PS-u.
Sandra Benčić napokon je naučila što je tržište, privatno vlasništvo, što je dobra cijena kvadrata, što su ponuda i potražnja, profit, tržište nekretnina i lijepo je iskoristila činjenicu da su nakon potresa cijene stanova u centru grada vrlo konkurentne.
Više ćete platiti kvadrat novogradnje na rubu grada nego kvadrat kod Branimirovog placa u staroj zgradi u kakvoj je Benčić kupila stan.
Ovo je možda i najbolji i najrazumniji potez Sandre Benčić otkako je u politici i ja joj na tome čestitam.
Uz jedno veliko ALI.
Možemo na stanovanje gleda kao na pravo, a ne nešto što je omeđeno tržištem. S druge strane ne odriču se tržišnih pogodnosti, nego ih koriste – dok drugima objašnjavaju zašto su problematične.
Socijalistički impuls s marksističkim momentima provlači se kroz sve njihove poruke, a o priuštivom stanovanju usuglašeni su s europskim Zelenima.
Zalažu se za priuštivo stanovanje, društvenu i javnu stanogradnju, snažniju regulaciju tržišta i ograničavanje privatnog vlasništva nad nekretninama. Ne zaboravimo da im je u fokusu i državna porezna presija.
Privatno? Sasvim su im jasne sve tekovine slobodnog tržišta.
Momjanska vila s bazenom Ivane Kekin niti stan Sandre Benčić u centru Zagreba nikako se ne uklapaju u njihove javne politike, no uklapaju se u logične privatne poteze.
Ako radiš jedno, a zagovaraš drugo? Što si onda? Licemjer?
Isto kao i Mamdanijeva sekta u New Yorku.
Bili su jako sretni što je antikapitalistički musliman osvojio grad koji je simbol Amerike.
Iz Možemo su javno čestitali politički uspjeh Zohranu Mamdaniju, američkom demokratskom socijalistu koji otvoreno zagovara radikalna ograničenja privatnog vlasništva nad stanovima, strogu kontrolu najamnina i porezni pritisak na vlasnike nekretnina.
“Zamijenit ćemo grubi individualizam toplinom kolektivizma”, poručuje.
Pitanje je dana kada će se sjetiti sovjetskih kommunalki, zgrada u kojima su obitelji imale po sobu, a više njih dijelilo je kuhinju i kupaonicu. Možda i Benčić u novi stan primi kakvu mladu obitelj.
Čisti topli kolektivizam.
Mamdanijeva nova suradnica Cea Weaver, koja je zadužena za provođenje njegove kolektivističke stambene politike u New Yorku, nekidan je imala slom živaca kada su ju pitali je li licemjerno da vlasništvo nad domom smatra rasističkim, a mater joj živi u kući koja vrijedi 1,6 milijuna dolara.
Sandru Benčić nažalost prva mainstream novinarska pera to ne pitaju.
Ne pitaju niti Ivanu Kekin je li izgradnja vile za najam s bazenom usred malog istarskog mjesta ogledni primjer gentrifikacije.
A je.
Razina medijskog licemjerja je neprobavljiva
No zato novinarska pera koja pobiru sve strukovne nagrade, nemaju problema s propitivanjem legalnosti nekretnina običnih građana. Onih koji s politikom nemaju veze, koji ne dobivaju javni novac, niti lovu iz EU fondova te si čak i doprinose, za razliku od Mile Kekina, plaćaju sami.
Danka Derifaj izgradila je ime upravo na tome.
Upadati u dom ne smiješ niti političaru koji ima javnu odgovornost i kojem je država poslodavac. Ona je upala privatnoj osobi. U dom. U kojem su bila djeca.
Njihove traume nisu bitne, no bitne su traume djece političara kojima nezadovoljni građani prosvjeduju pred stanom. Na javnoj površini.
Razina medijskog licemjerja doista je postala neprobavljiva, a okvir koji mainstream mediji daju našoj političkoj svakodnevici oblikuju javno mnijenje i u konačnici izborni rezultat pojedinih stranaka.
Prosječni glasač, ako ne konzumira Narod.hr i druge ‘rubne portale’ i ako na mrežama ne prati drugu stranu, a to je zbog algoritama koji ‘frejmaju’ pojedinom korisniku sadržaj koji mu paše, gotovo nemoguće, ne znaju ništa.
Licemjerje Sandre Benčić i Ivane Kekin ne dopire do konzumenta mainstream medija.
Nitko, ama baš nitko osim ‘rubnih’, a mi prvi, nije se pitao niti kako državni vrh uključujući i ministre koji su na čelu represivnog aparata, pravosuđa i policije, te glavni državni odvjetnik, dolazi na domjenak uskokovom optuženiku, predsjedniku Srpskog narodnog vijeća.
Zamislite da je Vili Beroš postao predsjednikom Hrvatskog liječničkog zbora. Optužnica protiv njega postoji.
I sad Beroš kao predsjednik Hrvatskog liječničkog zbora ima božićni domjenak.
Na domjenku je i pokoji biskup te vrhuška represivnog aparata koji istog tog Beroša proganja zbog ozbiljnih optužbi.
Koliko bi naslovnica zaslužilo takvu vijest? Bezbroj. Barem jedno ‘Otvoreno’ bi tematiziralo priču.
Kada je Boris Milošević, predsjednik SNV-a kojem se sudi za namještanje poticaja, domaćin najvažnijeg božićnog domjenka u Hrvatskoj, u goste mu dođu ministri pravosuđa, MUP-a, a pojavi se i glavni državni odvjetnik te pravoslavni svećenici i velikodostojnici, nitko ni ne zine. Nema provokativnih pitanja, analiza niti novinarskog moraliziranja.
Isto kao što se nitko ne pita kako je moguće da političari, država i novinari proganjaju Thompsona, a četničke pevaljke su im sasvim dobrodošle.
Isto kao što nitko ne pita kako su to Novostima navodno srezana sredstva, kada su njihovim medijskim filijalama i podliscima drastično narasla. SNV-u ukupno pet milijuna eura više u 2025. nego u 2024. godini. U navodno, fašističkoj Hrvatskoj.
Ne pitaju se niti kako je moguće da samo SNV-ova video produkcija dobiva više negoli cijela Matica hrvatska.
Odgovore na koja nema pitanja možemo nabrajati do sutra.
