Zaštita gotovinskog plaćanje pitanje je elementarne političke odgovornosti
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 25 Siječanj 2026 19:04
Najava da Most pokreće inicijativu za ustavnu zaštitu gotovinskog plaćanja nedvojbeno predstavlja snažan i odlučan potez u obrani financijskih sloboda građana. Poruka je jasna: gotovina se želi zaštititi kao temeljno pravo, osobito u kontekstu digitalizacije novca i najava uvođenja digitalnog eura.
Time Most odgovara na rašireni strah da bi društvo moglo skliznuti prema potpunoj bezgotovinskoj ekonomiji u kojoj su privatnost i autonomija pojedinca ugrožene.
Međutim, kako upozorava Andrija Klarić, problem nije samo u tome hoće li gotovina formalno biti dopuštena, nego hoće li u praksi uopće biti moguća. Ustavna odredba sama po sebi ne jamči da će građanin moći platiti gotovinom u trgovini, koristiti bankarske usluge bez dodatnih troškova ili jednostavno doći do fizičkog novca bez prepreka. Gotovina, ističe Klarić, može nestati „tiho“ – ne zabranom, nego kroz infrastrukturu, pravila i tržišne pritiske.
Ako trgovci nisu obvezni prihvaćati gotovinu, ako banke postupno ukidaju poslovnice i bankomate ili naplaćuju rukovanje gotovinom, te ako se javne usluge prebacuju isključivo na digitalne kanale, tada ustavno pravo ostaje mrtvo slovo na papiru. U takvom scenariju građanin formalno ima pravo na gotovinu, ali je u svakodnevnom životu potaknut – ili prisiljen – koristiti digitalne oblike plaćanja.
Klarićeva kritika ne osporava namjeru Mosta, nego upozorava na njezina ograničenja. Bez preciznih zakonskih obveza koje bi jamčile obavezno prihvaćanje gotovine, dostupnost bankomata i poslovnica, te ravnopravan tretman gotovinskih korisnika, ustavna zaštita može postati samo politička gesta. U konačnici, pitanje nije hoće li gotovina pisati u Ustavu, nego hoće li građani sutra moći normalno živjeti koristeći je.
Drugim riječima: Most nudi odgovor na razini načela, dok Klarić podsjeća da se bitka za gotovinu dobiva ili gubi u svakodnevnoj praksi. Ako se te dvije razine ne spoje, postoji realna opasnost da gotovina ostane ustavno zajamčena, ali društveno marginalizirana.
Razlika između „teorije zavjere“ i stvarnosti često je samo pitanje vremena. Najprije se određena upozorenja proglašavaju suludim fantazijama pomahnitalih pojedinaca, a kada se pokaže da neke „teorije“ uopće nisu teorije – eurinego planovi koji se postupno provode – u javnom prostoru izostaje svaka potreba da se prizna kako prvi glasnici nisu bili ni luđaci ni čudaci. Nakon svega što se događalo tijekom korona-krize, unatoč očitim presedanima, i dalje postoje ljudi – uključujući i neke visoko obrazovane – koji olako posežu za etiketom „teorija zavjere“, ne bi li demonstrirali vlastitu lojalnost medijsko-političkom establishmentu.
U tom se obrascu već desetljećima nalazi i tema ukidanja gotovog novca. Oni koji na to upozoravaju redovito se svrstavaju među konspirologe, iako se ciljevi i mehanizmi danas sve jasnije ocrtavaju. Ukidanje gotovine ne najavljuje se otvoreno, nego se opravdava prividno dobrim namjerama: borbom protiv pranja novca, utaje poreza i kriminala, smanjenjem transakcijskih troškova, poticanjem „zdravijih potrošačkih navika“ i štednje. U tom je duhu Europska središnja banka još 2016. ukinula novčanicu od 500 eura, a iste se godine ubrzano provode globalne politike koje obeshrabruju korištenje gotovine u korist digitalnih transakcija. U Sjedinjenim Američkim Državama, primjerice, svaki gotovinski polog veći od 10 000 mora se prijaviti poreznim tijelima.
Kuhanje žabe
Sve su to, na prvi pogled, „razumne“ mjere, no riječ je o klasičnom obrascu podvale: kao što se korona-agenda provodila pod krinkom brige za zdravlje, a radikalne zelene politike pod izlikom zaštite okoliša, tako se i ovdje iza plemenite retorike krije jačanje kontrole i nadzora nad ljudima. U tom kontekstu valja spomenuti i projekte poput FASTT-a („simple, accessible, secure and timely transactions“), u koje je uključen i Bill Gates, a koje provodi razvojna digitalno plaćanjeskupina Svjetska banka. Takvi se projekti odvijaju polutajno, ali predstavljaju temelj za uvođenje centralizirane globalne digitalne valute, digitalnog identiteta i, dugoročno, sustava društvenog kreditiranja kakav već postoji u Kini.
Digitalni ID za sve, pametni gradovi koji prate kretanja, ukidanje gotovine, jedna globalna digitalna valuta središnje banke – sve to nekima još uvijek zvuči kao pretjerivanje. No praksa pokazuje suprotno. Od Nigerije, gdje se eksperimentira s globalnim identifikacijskim sustavima, do Australije, koja je već tijekom pandemije bila laboratorij restriktivnih mjera, proces je itekako opipljiv. U Australiji banke zatvaraju poslovnice i bankomate, ograničavaju podizanje gotovine i najavljuju njezino potpuno ukidanje. Ekonomist Richard Holden otvoreno predviđa da bi ta zemlja već do sredine desetljeća mogla postati funkcionalno bezgotovinska, dok analitičari upozoravaju da će vlade postupno ograničavati koliko i gdje se gotovina uopće može podići.
Slični se procesi odvijaju i u Europi, osobito u Švedska, gdje većina stanovništva plaća isključivo bezgotovinski. U mnogim gradovima gotovina je izbačena iz javnog prijevoza, brojnih restorana, benzinskih postaja, pa čak i iz pojedinih crkava. Iako se na razini Europske unije formalno još ne govori o zabrani gotovine, najava digitalnog eura jasno pokazuje smjer kretanja – korak po korak, bez velikih rezova, ali s vrlo jasnim ciljem.
Riječ je o klasičnoj primjeni doktrine „kuhanja žabe“: ograničenja se uvode postupno, pod izlikom sigurnosti i općeg dobra, dok se istodobno prešućuje da potpuna digitalizacija novca omogućuje potpun nadzor nad svakom transakcijom – i potencijalno isključivanje politički ili društveno „nepoćudnih“ iz ekonomskog života. U tom smislu, orkako je precizno sažeo Domagoj Sajter, gotovinski je novac najsnažnije oruđe osobne slobode: novac u ruci jamči vlasništvo, privatnost i autonomiju na način koji nijedan digitalni sustav ne može.
Upravo zato Klarićevo upozorenje dobiva punu težinu. Ako se gotovina štiti samo načelno, ali ne i praktično – obvezom prihvaćanja, dostupnom infrastrukturom i jasnim ograničenjem digitalnog nadzora – tada ustavna zaštita ostaje prazna forma. Ukidanje gotovine tako postaje tek jedan segment šireg projekta koji se danas naziva „Veliki reset“, a koji u svojoj krajnjoj točki ne vodi u napredak, nego u tehnokratski, posthumanistički totalitarizam – gori od svega što je Europa iskusila u 20. stoljeću.
U tom smislu, rasprava o gotovini nije marginalna tema, nego jedno od ključnih političkih pitanja nadolazećeg razdoblja. Nažalost, većina političkih aktera toga još uvijek nije svjesna – ili se pravi da nije. Upravo zato je važno da se ova tema izvuče iz etikete „teorije zavjere“ i postavi tamo gdje joj je mjesto: u središte rasprave o slobodi, moći i budućnosti društva.
U tom svjetlu, Mostovu inicijativu za ustavnu zaštitu gotovine treba jasno i bez zadrške pozdraviti. Ne zato što je sama po sebi dovoljna ili konačna, nego zato što predstavlja nužan prvi politički korak u smjeru očuvanja financijske slobode građana. U vremenu u kojem se ključne promjene provode tehnokratski, iza zatvorenih vrata i pod krinkom „neizbježnog napretka“, svako inzistiranje na javnoj raspravi i ustavnoj razini zaštite temeljnih sloboda ima iznimnu vrijednost. Ustav nije čarobni štapić, ali jest najviša brana protiv samovolje trenutnih političkih većina i globalnih pritisaka.
Argument da je takva inicijativa „suvišna“ ili „populistička“ otkriva ili duboko nerazumijevanje problema ili svjesno ignoriranje stvarnih procesa koji se odvijaju pred našim očima. Ako je točno – a praksa to potvrđuje – da se gotovina može ukloniti iz svakodnevice bez formalne zabrane, onda je upravo ustavna razina jedino mjesto s kojeg se uopće usmože započeti ozbiljna obrana. Sve drugo svodi se na naknadno kukanje kada bankomati nestanu, kada trgovci prestanu primati gotovinu i kada se digitalni sustavi počnu uvjetovati političkom, socijalnom ili „zdravstvenom“ podobnošću.
Stoga će se u Hrvatskom saboru vrlo jasno razlučiti tko ovu temu shvaća ozbiljno, a tko ne. Samo politički diletanti, koji ne razumiju dugoročne posljedice bezgotovinskog društva, ili globalistički najamnici, koji svjesno rade u interesu nadnacionalnih struktura moći, mogu odbiti podržati ovakvu inicijativu. Za sve ostale, bez obzira na ideološke razlike, ovo bi moralo biti pitanje elementarne političke odgovornosti. Obrana gotovine nije ni lijeva ni desna tema, nego je pitanje slobode, suvereniteta i dostojanstva građana.
Ako se Mostova inicijativa odbaci ili ismije, tada će se potvrditi najgora pretpostavka: da velik dio političke klase nije dorastao vremenu u kojem živi ili je, još gore, spreman bez otpora sudjelovati u procesu pretvaranja građana u potpuno nadzirane digitalne subjekte. Ako se, pak, inicijativa prihvati i nadogradi konkretnim zakonodavnim rješenjima, Hrvatska može postati rijedak primjer zemlje koja je na vrijeme prepoznala (kao i Sloveniji!) da se sloboda najčešće ne gubi dekretom, nego šutnjom i pasivnošću.
Upravo zato rasprava o gotovini nije rubna tema, nego test političke zrelosti. A taj će test, prije ili kasnije, morati položiti svi na političkoj sceni.
Davor Dijanović
