Odlazak ‘svetog Marina’
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 12 Veljača 2026 15:02
Ministri “na traci”
Odlasci ministara kod nas su postali radnja na koju se više gotovo i ne obaziremo. Nešto poput putovanja slatkiša po tvorničkog traci. Doduše, u ovom slučaju slatkiša s izrazitim okusom pelina.
“Tko živ – tko mrtav.” Kazao je to sredinom siječnja predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković odgovarajući na pitanje o smjeni, sada već bivšeg, ministra Marina Piletića. Ne zaboravimo naziv ministarstva kojemu je Marin Piletić, uglađeni činovnik koji je prisegnuo na funkciju uz spomen svetog Josipa Radnika, bio na čelu: Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Ni pretjeranog rada, ni posebne brige za obitelji, a ni neke socijalne osjetljivosti ne vidjeh kod “svetog Marina” koji nam je pri prvom koraku mandata “prodao priču” o svom uzoru. Ali, reklo bi se u otrcanim američkim filmovima: It’s not you. It’s me. Hvalospjevi o minule mu četiri godine ostavljaju bez teksta.
Ministri “na traci”
Odlasci ministara kod nas su postali radnja na koju se više gotovo i ne obaziremo. Nešto poput putovanja slatkiša po tvorničkog traci. Doduše, u ovom slučaju slatkiša s izrazitim okusom pelina.
Andrej Plenković je konstanta koja ih na toj traci prati. Nadzornik. One “s greškom” smješta izvan trake. “Prodat” će se već negdje, kao okrhnuti keksi, bez punjenja, u rinfuzi. Svaka roba ima kupca. A nadzornik nema vremena plakati nad svakim keksom. Sve i da cijela kutija ne valja, doći će i kakav “ispravan”. Nema veze i ako bude bljutavog okusa. Važno je da lijepo izgleda i da se svako dijete zbog želje za njim tantrumski baca po podu sve dok ga ne dobije.
I dok se još stolac u Ministarstvu financija nije ohladio od Primorčeva sjedenja u njemu, pa u njega zasjeo “stari”/novi ministar, a izgleda i svemogući i sveznajući, Tomislav Ćorić, u ministarstvu koje bi se trebalo baviti socijalno osjetljivim pitanjima maše se bijelim maramicama zbog odlaska ministra Marina.
Odlazak Marina Piletića
Odlazak Marina Piletića ne bi trebao izazivati suze, osim ako nisu radosnice. Njegov odlazak trebao bi proizvesti uzdah olakšanja kod desetaka tisuća obitelji koje su pokopale svoje najmilije prije nego su ugledale inkluzivni dodatak.
Ali, kako ljudima koji ponekad odsutno žive u nekom paralelnom svemiru, objasniti što jedan inkluzivni dodatak znači onima koji su žrtvom podredili vlastite živote članovima obitelji?
Ili, kako nekome iz nekog tamo ureda u nekom tamo ministarstvu objasniti što u realnom životu znači osobna asistencija, za čiji je zakon ministar na odlasku pokazao popriličnu razinu nepoznavanja prakse?
Ili, kako nekome iz nekog tamo ureda u nekom tamo ministarstvu objasniti kako izgleda 24 sata neprekidne brige za drugoga, i to po 20, 30, 40 i više godina?
I kako nekome iz nekog tamo ureda u nekom tamo ministarstvu objasniti da su mu na brigu i savjest povjereni ljudi čiji životi (doslovno) vise “o koncu” ili o cjevčici?
(Ne)dočekani inkluzivni dodatak
“Tko živ, tko mrtav”, kazao je (nenamjerno proročanski) Andrej Plenković. Jer, mnogi ljudi koji su čekali inkluzivni dodatak od ministra na odlasku, nažalost, nisu ga dočekali. Više nisu među živima. Oni koji su ostali iza njih, pravdu su dočekali tek nakon sudske odluke da im se on isplati.
Naravno, mnogi od članova tih obitelji dali bi vlastiti život da su mogli spasiti svoje kojih više nema. Ipak, dobit će inkluzivni dodatak koji im pripada.
Način na koji će taj novac jedna majka potrošiti, nakon što je pokopala kćer, stisnuo mi je srce. Bit će to, kaže, za spomen-ploču iznad kćerina groba i zamjenu jednog prozora da joj (majci) bude manje hladno u kući.
Nakon ovakvih riječi, čovjek se uistinu zapita čemu uopće pojedina ministarstva postoje.
Očekivanja od novog ministra
Ne znam ima li tko ikakva očekivanja od novog kandidata za ministra, ako dobije (a, po svemu sudeći – hoće) “zeleno svjetlo” u Saboru.
Moja očekivanja su vrlo skromna, no istovremeno i ogromna, a stanu u samo četiri riječi: manje birokracije, više empatije.
Ako se ispuni i pola od navedenoga, postoji i tračak nade da ćemo dobiti barem mrvicu socijalno osjetljivije društvo.
