Jergovićevo trpanje sviju u istu mračnu „jugoslavensku vreću“ uvrjedljivo je klevetanje dostojno općeg prijezira!
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 18 Ožujak 2026 19:02
Svoditi na ništicu sve razlike među narodima koje vanjske i unutarnje sile bijahu u prošlom stoljeću dvaput svezale u dvaput raspadnutu jugoslavensku tvorevinu („tamnicu narodā“); ništiti sve razlike među njihovim posebnostima i izvrsnostima, prošlostima i sadašnjostima, među zemljama i današnjim državama, među različitim tradicijama i običajima, mentalitetima i kodeksima, kulturama i antikulturama;
poravnavati agresore s osloboditeljima, zločince sa žrtvama, nasilne s pravdoljubivima, tamu sa svjetlom, opačinu s vrlinom; prikazivati sve aktere kao da su u biti jedno te isto, i samo to; provoditi dakle (nekoć titoističku) „uravnilovku“ (poravnavanje), te tako obezvrijeđene narode i današnja im društva obuimati pogrdnom obuhvatnicom „jugoslavenska vreća“, – to je ne samo netočno i neistinito. To bezobzirno ocrnjivanje Hrvatske i hrvatskog naroda te ostalih naroda kao manje vrijednih, sirovih, kao tobože jednako opsjednutih „nacionalizmom“ ili podčinjenih nacionalističkim vlastima, to optuživanje pred tobože uzvišeno-plemenitim inozemnim „sudištima“ – zapravo je uvrjedljivo klevetanje koje zaslužuje opći prijezir i osudu. Jergović time i bogatstvo sveukupne ljudske, nacionalne, stvaralačke, kulturne, umjetničke i druge pozitive u današnjoj Hrvatskoj i ostalim republikama bivše zajedničke države ignorira i prezire. Prezire dakle i svoje pobratime i posestrime s kojima zastupa slična otrovna prikazivanja i tumačenja onoga što je bilo i što jest: kao da ni oni/one ne postoje.
Miljenko Jergović dobio je u Njemačkoj Leipzišku književnu nagradu za europsko razumijevanje za knjigu objavljenu na njemačkom pod naslovom „Das verrückte Herz. Sarajevo Marlboro remastered“, zbirku priča izvorno naslovljenu „Trojica za Kartal. Sarajevski Marlboro remastered“, koja se tematikom vraća na njegovu zbirku priča „Sarajevski Marlboro“ iz g. 1994. Novčani je iznos nagrade 20.000 eura. Tim povodom intervjuirala ga je za Deutsche Welle Dunja Dragojević, novinarka i urednica toga njemačkog medija financiranoga javnim sredstvima, inače rodom iz Vele Luke. U razgovoru je Jergović odgovorio na niz pitanja o tomu kakvim vidi stanje u Hrvatskoj i drugdje danas, napose o narodima, društvima, vlastima, nacionalizmima i bivšim ratovima. Njegov odgovor na najmanje jedno ili dva pitanja zaslužuje poseban osvrt.
Trebamo li se uopće „baviti“ Jergovićem?
Nije malo onih koji će reći: Jergović nije vrijedan spomena, ne trebamo se uopće njime baviti! No bavili se mi njime ili ne, on se bavi nama! Kako u svojim knjigama, tako i u svojim intervjuima i nastupima, izjavama i tekstovima. Osim toga, on otkriva i širu sliku raspoloženja, pogleda i mišljenja šireg kruga vrlo utjecajnih pisaca, intelektualaca, javnih djelatnika, političara i novinara kojima je zajednička crta ne samo kritiziranje, nego i sustavno ocrnjivanje naroda, domovine, države i vlasti u kojoj žive. I na temelju toga (srećom ne samo toga) brojni intelektualci, analitičari, političari i mediji po Njemačkoj, Europi i drugdje po svijetu stvaraju određene predodžbe o nedavnoj prošlosti i o sadašnjosti, o stanju „ovdje“ jučer, danas i sutra.
Jergović zapravo otkriva ono što mnogi otvoreno ili pritajeno misle. Tako i u ovom razgovoru, koji ima više dijelova, a ovdje se osvrćemo samo na ponešto od onoga što je krajnje prijeporno ili posve neprihvatljivo i neistinito.
Upitan dakle:
„Kako objašnjavate potrebu da se i danas desetljećima nakon završetka ratova u bivšoj Jugoslaviji ljudi – i mladi i stari – još uvijek dijele na ’prave’ i ’krive’ Hrvate, Srbe, Bošnjake, a onda se svi zajedno grleno smiju klišejima kojima se na tu temu ismijava film “Svadba”?,
Jergović je lakonski odgovorio:
„Ja mislim da se tu naprosto radi o tome da nema boljeg i efikasnijeg sredstva za vladavinu masama ili za vlastito anesteziranje od nacionalizma. I nacionalizam je, rekao bih, jedini model postojanja koji je za sada u ovim zemljama u kojima mi živimo otkriven i patentiran.
Ničeg drugog ovdje u tom smislu osim nacionalizma nema. I ono što je zapravo najstrašnije, a što je dosta teško objasniti, recimo, ljudima u Njemačkoj ili općenito ljudima u Evropi, je to da je potencijal mržnje između ljudi i potencijal mržnje u ljudima koji danas postoji u zemljama bivše Jugoslavije zapravo mnogo veći i mnogo snažniji od potencijala mržnje koji je postojao u trenucima pred izbijanje rata u bivšoj Jugoslaviji. Razlika je samo u tome što danas ti ljudi koji mrze one druge nemaju na raspolaganju teško naoružanje.
Činjenica da nemaju na raspolaganju teško naoružanje ih sprečava i da se koriste ostalim oružjem koje vjerojatno posjeduju. To je u osnovi ono što je najstrašnija poruka i pouka koju danas proizvode postjugoslavenska društva. Od Hrvatske pa istočno do BiH, Crne Gore, Srbije, Kosova, Makedonije – sve to otprilike, s izuzetkom Slovenije, ista je vreća i ista priča.“
„Ničeg drugog ovdje u tom smislu osim nacionalizma nema“
Ključna je ocjena da „Ničeg drugog ovdje u tom smislu osim nacionalizma nema“. Pod prilogom „ovdje“ on i dalje, blizu četiri desetljeća od njezina raspada odnosno propasti, misli na bivšu Jugoslaviju, iz koje danas kao drukčiju od ostalih izuzima jedino Sloveniju. Onako kako je to izvorno planirao beogradski intelektualno-politički i vojno-obavještajni stožer pod vrhovništvom vožda Slobodana Miloševića (njegova poruka Kučanu: „Idite, bre, što pre!“) i (u punom YU-opsegu) generalissimusa Veljka Kadijevića.
Za Jergovića „sve to otprilike, s izuzetkom Slovenije, ista je vreća i ista priča“. Za stanje u Hrvatskoj on u odgovoru na jedno od pitanja ispostavlja račun i Andreju Plenkoviću: „Činjenica je da su Andrej Plenković i ova vlada Hrvatsku već odveli na ekstremno desne pozicije. Odveli su je na one pozicije s kojih se može opravdavati i veličati ono što je radila Nezavisna Država Hrvatska kao najbliža Hitlerova saveznica u vrijeme Drugog svjetskog rata.“
Kako se danas opravdava i veliča „ono što je radila Nezavisna Država Hrvatska“ (a pritom je prva pomisao u javnoj percepciji faktički pronacizam i sudjelovanje u Holokaustu), to Jergović ne objašnjava. On time sam sebi skače u usta glede prethodnog odgovora, sada tvrdeći da nečega pozitivnijeg ipak ima, su narodi „ovdje“ bolji nego što su im vlasti: „Ja doista mislim da Hrvatska, kao i svaka zemlja loše vladavine u istočnoj Evropi, ima taj problem da je vlast gora od građana, gora od naroda“. Takva teza upravo je kontrarna prethodno iznesenoj tezi kako „ničeg drugog ovdje u tom smislu osim nacionalizma nema“.
Svođenje svega na besmisao; poravnavanje sviju u bezvrijednosti
Raspored utakmica s točnim lokacijama i satnicom bit će objavljen u subotu u 18 sati po hrvatskom vremenu, ali Hrvatska će nastup na SP-u otvoriti 17. lipnja protiv Engleske, sljedeću utakmicu igrat će 23. lipnja protiv Paname, a posljednju utakmicu u skupini 27. lipnja protiv Gane.
Svesti sveukupnost Hrvatske i ostalih naroda i zemalja i njihovih vlasti na puki „nacionalizam“, to je zaista svojevrstan „reductio ad absurdum“, svođenje svega na besmisao, tako da ni Jergovićevo pisanje i mišljenje više ne bi imalo nikakva smisla – jer bi i ono bilo nacionalističko.
Da išta zna o suvremenoj Hrvatskoj i njezinim vlastima, ili da je spreman to javno priznati, znao bi i javno rekao njemačkoj i ostalim publikama na primjer to da više od 90 posto zastupnika u Hrvatskom saboru zastupa i provodi, u skladu s programima i provedbenim planovima svojih stranaka, ne hrvatske nacionalističke, nego upravo antinacionalističko politike.
Književna nagrada za „razumijevanje“ očito je otišla u ruke onoga tko ne pokazuje nikakvo razumijevanje za ono što se danas doista (ne) događa, za aktere današnjih zbivanja i odnosa ni za sve ono što se prije događalo.
Svoditi na ništicu sve razlike među narodima koje vanjske i unutarnje sile bijahu u prošlom stoljeću dvaput svezale u dvaput raspadnutu jugoslavensku tvorevinu („tamnicu narodā“); ništiti sve razlike među njihovim posebnostima i izvrsnostima, prošlostima i sadašnjostima, među zemljama i današnjim državama, među različitim tradicijama i običajima, mentalitetima i kodeksima, kulturama i antikulturama; poravnavati agresore s osloboditeljima, zločince sa žrtvama, nasilne s pravdoljubivima, tamu sa svjetlom, opačinu s vrlinom; prikazivati sve aktere kao da su u biti jedno te isto, i samo to; provoditi dakle (nekoć titoističku) „uravnilovku“ (poravnavanje), te tako obezvrijeđene narode i današnja im društva obuimati pogrdnom obuhvatnicom „jugoslavenska vreća“, – to je ne samo netočno i neistinito. To bezobzirno ocrnjivanje Hrvatske i hrvatskog naroda te ostalih naroda kao manje vrijednih, sirovih, kao tobože jednako opsjednutih „nacionalizmom“ ili podčinjenih nacionalističkim vlastima, to optuživanje pred tobože uzvišeno-plemenitim inozemnim „sudištima“ – zapravo je uvrjedljivo klevetanje koje zaslužuje opći prijezir i osudu. Jergović time i bogatstvo sveukupne ljudske, nacionalne, stvaralačke, kulturne, umjetničke i druge pozitive u današnjoj Hrvatskoj i ostalim republikama bivše zajedničke države ignorira i prezire. Prezire dakle i svoje pobratime i posestrime s kojima zastupa slična otrovna prikazivanja i tumačenja onoga što je bilo i što jest: kao da ni oni/one ne postoje.
