Ideologija i papazjanija ili ‘doba izmeta’
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 31 Ožujak 2026 19:01
A da netko to piše i uživa u bolesnoj mašti javno i dugo, sigurno ne bi mogao dobiti nagradu, osim ako i dodjelitelji nagrade ne uživaju u tom uglavnom odvratnom, nesputanom i suludom pismu koji se najprostačkijim riječima slavi u djelima laureata (vidi Forume!).
Ovaj dijagnostički podnaslov „doba izmeta“ mojeg zapisa izmislio je Matija Štahan pišući svoju knjigu „Uskrsnuće autora“ (Zagreb, DHK, 2025.). Naslov koji navodim nastao je upravo danas (26.3.26.) nakon poništenja Goranove nagrade za pjesništvo koja je bila dodijeljena Milku Valentu. Piše hrvatska književnica i prevoditeljica Nevenka Nekić.
Žiri koji je dodijelio nagradu Milku Valentu bio je u sastavu: Tomislav Brlek, Dorta Jagić, Andrijana Kos Lajtman, Branislav Oblučar i Marko Pogačar. Njihova prosudba izazvala je otpor nekoga XY tko nije mogao shvatiti kako se može dati nagrada dotičnome laureatu nakon svega što je napisao diljem naših časopisa, pa i najuglednijega Foruma, kao i niza objavljenih pjesničkih, romanesknih i inih zapisa koje su ozbiljni kritičari ispodglasa nazivali “bolesna logoreja“.
Sva se djela takve vrste brane ovako: “…provokativna književnost… puna strasti …koja ne robuje tabuima…“ i od strane (Dorta!) novonastale elite žirista, to su oni u žiriju za lansiranje novih lumena u kulturi, objašnjava na neobjašnjivo neprihvatljivi način: sve je to samo umjetnost. I pedofilije i pornografije i prostačkih izljeva ima posvuda i odaje najnovije vrijeme savršenih odraza naših umova i duša. Pa se onda citira Baudelairea kao da i on spada u tu grupu!
To se ne podržava u normalnim i časnim društvima koja ne njeguju nasilje
E, moji žiristi! Nije to baš tako: niti vi predstavljate hrvatski kulturni i književni korpus, niti su vaše misli i prosudbe slične većini stvaratelja na polju književnosti! Oronuli ste i strunuli u još mlađahnoj duši koju vam nije dao Vatikan (Dorta!), a niste ni prohodali kroz perivoj tisućama godina stare Riječi. Okovani i uhvaćeni u neku intelektualnu vama idealnu glibovitu masu izopačenosti (neki članovi poznatih imena!) vjerojatno uživate u strašnim i odvratnim scenama koje nagrađujete.
Piše laureat o silovanju djevojčice, to je normalno i čak poželjno (intervju laureata) s užitkom, jer toga ima, pa što onda, ako ima može se o tome i pisati! Ima, toga, dakako, ali to se ne podržava u normalnim i časnim društvima koja ne njeguju nasilje. Svatko ima mogućnost stati na stranu dobra ili pak zla. Da, gospodo, ostaje samo taj izbor, a on je jako davno zapisan, ne od Vatikana (Dorta!), nego od Boga.
Morate pročitati zakon koji vrijedi u RH i koji kaže kakva prava imaju djeca!
Bez obzira na toga smetatelja i prtljavca koji je davno rekao što misli o čovjekovoj oholosti, osobito onoj kojom se vrijeđa i ponižava dijete, a kojega Razapetoga vi, gospodo, žiristi ne priznajete i to je vaše građansko pravo, ipak se u civiliziranom društvu takvo poticanje kažnjava.
Osim toga jedna sitnica: nije Bog rekao podržavši spas grješnih da i dalje nastave griješiti, nije rekao da uživaju u pedofiliji, pornografiji, nasilju nad malenima i nevinima! To ste se vi (Dorta!) jako zabunili. Znao je On kako se lukava zmija zna pretvoriti u „ljudska prava“, sva prava osim prava na život djeteta u majčinoj utrobi ili na nevino djetinjstvo. Dijete je najugroženije biće ovoga trena ne samo u djelima i žiristima koji takva djela slave, nego i ovladavanjem pozicija moći koje im to omogućavaju.
Da, dragi naši olimpski bogovi, moć, novac, putovanja, lagodan život, to se sve očeličilo kao u pjesmi iz doba komunizma: mi kročimo smjelo i dižemo čelo! Morate pročitati zakon koji vrijedi u RH i koji kaže kakva prava imaju djeca! Kao nedjelo kažnjava se takvo nedjelo koje širi pornografiju, pedofiliju , incest i prostakluk svake vrste. Zabranjeno je javno širenje takvih ideja i kažnjava se robijom (Epstein!). (Baš su dragi aktivisti eikjuitd modernoga barbarizma začepili uši jer otkopavaju ponad kuće toga ljubitelja pedofilije i pornografije ubijenu djecu.)
To je ne samo odvratno, nego i kažnjivo
Čemu? Kome uostalom trebaju nevina djeca? I njihovo djetinjstvo? Njihova nevinost je upravo ponižena nagradom koju ste dali laureatu. On tu nije ništa kriv, krivi su nakladnici, promotori, žiristi i onih nagrada koje su već ovjenčale logoreičnu glavu: nagrada „Maslinov vijenac“ Croatia rediviva, i „Nazorova nagrada“!!! Sada je jadni Goran, koji bi ustao iz neznanoga groba da može, stigao na umnikovo čelo koje ste vi ukrasili i sva se javnost koja ima stida i ponosa, zapanjila.
Ali mnogi šute. Šute od straha da će biti ekstradirani sa scene kulture i javnoga mnijenja kojim vladaju slični žiristi.
A da netko to piše i uživa u bolesnoj mašti javno i dugo, sigurno ne bi mogao dobiti nagradu, osim ako i dodjelitelji nagrade ne uživaju u tom uglavnom odvratnom, nesputanom i suludom pismu koji se najprostačkijim riječima slavi u djelima laureata (vidi Forume!). Nije kriv nikakav Mirko Valent, nije kriva nikakva logoreja bolesnoga uma, svatko može za svoje privatne snove u sobi pisati i činiti što hoće svojim perom (Ferić!), ali poticati ovakva djela, govoriti na mnogim svojim stranicama kao o normalnom i čak poželjnom!, to je ne samo odvratno, nego i kažnjivo.
Nedjela Milka Valenta
Tko je, dakle, taj hrabri i sretni čovjek koji se odupro pljuvački što se nagrađuje kao veliko djelo? Za sada je inkognito, ali znam da će se uskoro otkriti i tada mu ostaju dvije mogućnosti: ili će biti prezren i proglašen „ognjištarom“, nepoćudnom i nazadnom starinskom okaminom koja nije u stanju slijediti novu, svježu književnu misao za koju on, taj nama za sada nepoznati čovjek, misli kao na onu koja grokće, a ne govori, rokće, urla, blebeće i uglavnom nema što reći, a ako kaže, to je ravno sadržaju što se često pojavljuje upravo u onoj sintagmi Matije Štahana: „ doba izmeta“. Druga je mogućnost da će biti prešućen i nevidljiv kao i mnogi od nas, nestat će u nigdini.
Čitajući pojedine brojeve časopisa pa i uglednoga Foruma, čudili smo se nemilo kakve prostote je pisao očito opijeni i omamljeni Milko Valent, a sve kao poeziju ili lirsku prozu, o Bože moj! Sreća što to ne čita veliki broj ljudi, a mi koji smo mislili da samo značajni auktori koji imaju nešto poručiti i ostaviti novoj generaciji dobivaju mjesto u takvom časopisu, morali smo te obilježene tekstove njegova kreativnoga uma skrivati pred već odraslijim unucima jer bi isti ostali zaprepašteni prostotama, perverzijama, psovkama i ružnoćom svake vrste u tim nedjelima za koja je sada sumarno nagrađen.
Naša umna ministrica muca i laprda
Takve logoreične bljuvotine nisu pisali ni povlašteni dobermani iz doba Jugoslavije, tipovi koji su prošli partijsku školu u Kumrovcu, Fažani ili Pančevu. Oni su imali ideološku zadaću: razobličiti neprijatelje naroda i narodnosti pa su ubijali svojim tekstovima svakoga tko bi se javio glasom suprotivim ideološkom komunističkom predlošku, ali bez prostakluka u svojim optužbama.
Nije Zlatko Tomičić dobio udarce u tekstovima takvih optužitelja u vidu „izmetne“ poruke, to ga je čekalo tek na robiji. Tamo je u samici dok su ga tukli i govorili one riječi koje nalazimo u nedjelima neki dan nagrađenoga laureata, napisao onu veliku pjesmu koju su svi kasnije citirali: Hrvatska, ljubavi moja!
I čudo se dogodilo: stala naša umna ministrica pred kamere i muca i laprda kako bi opravdala svoje miljenike u žirijima koji eto, dogodi se, dijele nagrade i takvima (koji imaju želju za pornografijom i pedofilijom što nije izrekla!), kaže ona, možda je pogrješno…a za njom već ovo ponavlja zbor glasova.
Smjesa ideologije i papazjanije
Dakle, ili su žirijanci bili suglasni s njegovim djelom, ili su se nadali da nitko nije čitao baš ništa pa neće znati kakav je to kapacitet. Nije njima padalo na pamet da bi on bio, i njemu nalik ovakva književna mladost, nalik u ideološkom smislu onim ljevičarskim antifama što su harali našim književnim i ostalim scenama u kulturi, onomad, ali i danas! A upravo je tu u tom grmu podla zmija, a ne zec. Jer danas se može biti dopredsjednik književnoga društva bez ijedne napisane knjige, samo ako si ideološki podoban ljevici!!!
Dopredsjednik Hrvatskoga društva pisaca, neki Kruno Lokotar, koji govoreći o tom društvu malim slovom namjerno izostavlja onaj pridjev mu mrski – HRVATSKO – pa stavlja to društvo u genitiv, u kojem je bilo Društvo hrvatskih književnika do oslobođenja od komunizma. Danas su to dva društva o kojima smo pisali više puta.
O tom fenomenu piše naš ugledni književnik Nikola Đuretić u kritičkom tekstu kao o svjetskom fenomenu jer biti na čelu bilo kakvog književnog društva, a nemati ni jednu napisanu knjigu, zaista je fenomen. Da ne bude zabune: taj Lokotar uspio je nedavno napisati konačno i svoju prvu knjigu koja je prema Đuretićevom kritičkom oku do bola nečitljiva kao i neka njegova uprizorenja koja su negledljiva. To je smjesa ideologije i papazjanije. Dvije nehrvatske riječi koje vrlo zorno slikaju snagu kreativnosti i uma dotičnoga.
Probudite me u Jugoslaviji! Paf – 300.000 eura!
Ali, dragi moji, nemojte imati iluzije da se tu radi o dodjelama nagrada onima koji su daleko od svake ideologije te koji pišu samo prostakluke i budalaštine, kao onaj velikan koji je u Lici vodio ljubav djevojke i svinje u čudesno „dobrom“ romanu!! Ne, dobri moji, tu se u podlozi promičbe i nagrada uvijek radi o ideologiji i to ljevičarskoj, elgebete ili jugonostalgičarskoj.
Jedni su potpisali onaj čudovišni tekst „Deklaracije o zajedničkom jeziku Srba, Crnogoraca, Bošnjaka i Hrvata“ poput Maše Kolanović, profesorice na zagrebačkom Filozofskom fakultetu koja predaje na Odsjeku za kroatistiku!!!
Dakle na katedri koja ne bi trebala postojati! Napisa žena iz čista mira knjigicu i sličice poreda po njoj: sve neki JNA aeroplani (rekla bi moja baka) kao iz vesele slikovnice za kraj pedesetih, ali oni ne bacaju bombe! U tom stilu i tekst. Pa sve to slično prošlogodišnjem izložbenom sloganu i djelu neke Vlatke Horvat koja se u Veneciji isprsila na izložbi tobože hrvatskoj: Probudite me u Jugoslaviji! Paf – 300.000 eura! Od naše Ninice koja i ove godine ne zaostaje nagraditi slični projekt gotovo istom sumom novaca! Gle vraga! A mi mislili da nema ideologije!
Velikani i velikanice našega književnoga neba
Moram priznati da brkam Jagnu Pogačnik i Dortu Jagić. Strahota njihove kritičarske veličine i eoni naših razdaljina uveli su me u zabune pa dok je jedna lansirana uglednica u žiriju koji obožava spomenutoga Valenta, druga je u ulozi stalne kritičarke u Jutarnjem listu.
Ona, mislim Jagna, pak obožava Karakaša koji svijetli na književnom nebu, televizijskom zaslonu i diljem Europe… Ne odbacuje njega ni kritika objavljena u našem „Vijencu“, kojega cijenimo i čitamo, rjeđe imamo mogućnosti sudjelovati, (kojega je primao i moj pradjed Stjepan Jaklin, profesor grčkog i latinskog u Varaždinskoj gimnaziji, još dok se časopis zvao Vienac!). Slavni su i lansirani velikani i velikanice našega književnoga neba poput teica, oljica, pogačara i gregura, ili Nenada Rizvanovića, nagrađivani i uzvišeni.
Da biste čitali štogod o novim djelima još živih književnika starije generacije koji ne spadaju ni u fak ni u grok ni u bijes ni u besmislenost ni u postpostmodernu ili nešto slično, (u kojim se mladenačkim „romanima“ ponekad ništa ne događa, kako kaže i Davor Velnić koji to naziva “novinarskom književnosti“, ali je djelo puno „mudrosti“ kaže Đuretić, sadržane i u „kopitu jelena“), nema puno nade.
Štahanova erudicija plijeni
O Ivanu Aralici velikom romanopiscu koji nije svoje pero bacio u grmlje, Mati Marasu našem najtalentiranijem prevoditelju, (upravo je Vijencu, hvala Bogu, objavio osvrt), Hrvoju Hitrecu – piscu povijesnih romana ili možda mladom i erudicijom apsolutno prestižnom spisatelju književnih i političkih pa i religijskih eseja Matiji Štahanu, teško da ćete naći opširnije osvrte. Da nema onoga „Petoga dana“ na 3. programu HRT i sudjelovanja M. Štahana kao apsolutno nadmoćnoga sugovornika, ne bismo ni o njemu ništa više znali.
Štahanova erudicija plijeni, razum stoji na filozofskim nogama složenim na ljestvicama dubokih stoljeća, a misao je kongruentna i determinirana prostorom i vremenom nastanka. Stoga ću nakon ovoga uvoda priložiti svoj osvrt na Štahanovu knjigu „Uskrsnuće autora“ koji će zapis, nadam se, naći i papirnati prostor što ne nestaje poput ovih digitalnih riječi.
A što se tiče nagrada, ima ih u Hrvatskoj mnogo, dobili smo poneku i mi prešućeni spisatelji, čak i one s međunarodnom oznakom, ali o tome drugi puta. Vi, koji ste bili strpljivi, ne skrećite ni lijevo ni drito, stojte mi s Bogom i čuvajte naše stare književnike u srcima kao i tradicijsku hrvatsku baštinu, ona nas je očuvala da se kao narod ne ugasimo bez riječi i ljepote.
