Vraćam titulu da ne budem ustaša ili operna verzija plača nad podgrijanom juhom
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 14 Travanj 2026 18:18
Dunja Vejzović (82 godine) posljednji je primjerak jedne ere. Potez kojim je vratila priznanje gradu Pagu scenski je možda melodramatičan, izaziva stanovitu reakciju, međutim suštinski je lišen bilo kakve logike.
Identičan je to igrokaz njezinih kolega iz ranih dvijetisućitih, naime Šerbedžija, Frljić, neki glazbenici i rockeri lijevog kruga, poneki pisac i intelektualci poput Slavenke Drakulić i Dubravke Ugrešić bojkotirali su manifestacije, koncerte i slično.
U novije vrijeme takvih vidljivih poteza gotovo da nema na razini velikih imena. Thompson je osvajao nagrade na Cesarici, punio Arenu Zagreb, dobivao priznanja od braniteljskih udruga, reakcije su uglavnom ostale na razini medijskih komentara, statusa na Facebooku, starih glumaca i pjevača koji godinama ponavljaju isti refren. Problem Dunje Vejzović leži u činjenici da to više ne pali kod publike ispod četrdeset godina, u toj igri pravila su promijenjena.
Zašto je to podvala
Zapravo je odmah bilo jasno kako je riječ o isforsiranom moralnom performativu, ne o ozbiljnom činu principijelnosti. To što je Thompson upravo proglašen počasnim građaninom Raba samo po sebi nije neka posebna vijest, događaj je to koji je trebao proći kao lokalna odluka koja ne mijenja ništa bitno u stvarnosti. Međutim, aktivirala se operna diva te vratila titulu Gradu. Rezultat? Naslovi na Indexu, Jutarnjem, Telegramu, N1, Novom listu, svi s istim refrenom: ‘Diva se odriče titule zbog Thompsona, u pitanju je moralna dosljednost, ne želi dijeliti simbolički okvir s njim’.
To je točno ona ‘liturgija’, malo zgražanja, malo ‘europskih vrijednosti’, malo pozivanja na dostojanstvo. Simbolička težina je minimalna. Titula počasne građanke Raba lijepa je gesta, ali, zaboga, nije Nobelova nagrada ni državno odlikovanje. U konačnici, vraćanje je ne košta ništa, nema financijskih posljedica, nema gubitka posla, nema rizika.
Što onda ima? Ima sigurnu metu na kojoj se može pokazati moralna superiornost bez ikakve cijene. Kad bi netko zbog principijelnosti vratio nešto što stvarno vrijedi, poput rasprodanog koncerta, ugovora, honorara, pozicije u instituciji i sl. to bi bilo drugačije.
Taktika ‘korisne žrtve’
Umjesto da se bave stvarnim temama poput demografije, ekonomije, korupcije i sl. politička ljevica i srodni krugovi biraju metu, Thompsona, vrteći je dok god daje bodove. Ali zaboravljaju generacijski i kulturni kontrast. Naime, dok ‘nova dica’ na TikToku i streamingu gledaju ovakve geste kao dosadnu staru dramu Vejzovićeva cilja na publiku koja još uvijek guta te priče: urbani, salonski, ‘europski’ krug koji treba svakih par mjeseci novu dozu indignacije da se osjeća živim i moralno čistim.
Naravno, ona može iskreno vjerovati u to što piše, to da Thompson predstavlja nešto što je nespojivo s njezinim vrijednostima. Ali u širem kontekstu ovakvi potezi više ne mijenjaju savršeno ništa, osim što proizvode publiku za suprotnu stranu. Svaki takav ‘vraćam titulu’ postaje besplatna reklama za Thompsona, dokaz kako ‘elita’ još uvijek paničari, da se bori protiv nečega što je već normalizirano, kao što, u konačnici, kaže i sudski okvir.
To što radi gđa Vejzović nije hrabrost, to je zastarjeli ritual koji više ne pali, posebno ne kod mlađih generacija. Starijima daje lažni osjećaj da još uvijek vode neku bitku, ali je u glavnom riječ o ‘donkihotizmu’. However, kad ideologija nema više stvarnu moć ostane joj samo graktanje na provjerenim metama. A publika to sve bolje prepoznaje kao podgrijanu juhu.
Hladna anatomija mehanizma
Prije stanovitog vremena na portalu Poskok pročitah izvrstan osvrt autora Ivana Urkova, riječ je možda o jednom od najpreciznijih i najhladnokrvnijih opisa hrvatske kulturno-političke dinamike zadnjih 15-ak godina. U osvrtu nema puno patetike, nema romantiziranja ni Marka Perkovića ni njegovih kritičara, samo hladna anatomija mehanizma koji je funkcionirao dok je funkcionirao, a sada se raspada pred očima.
Što je tekst pogodio točno? Urkov, naime, između ostaloga piše o razlikama između ‘opasnih’ i ‘korisnih’ neprijatelja. To je srž. Perković Thompson nikad nije bio prijetnja sustavu u smislu da može srušiti vlast ili promijeniti ekonomske odnose. Bio je, navodi se, savršeni ‘sigurni neprijatelj’, dovoljno grub, dovoljno popularan, dovoljno ‘devedesetski’ da se na njemu može vježbati moralna superiornost bez ikakvog rizika. Korisna žrtva. Alat.
Na njemu su razvili cijelu industrija progona kao zamjenu za politiku. Kad nemaš odgovor na depopulaciju, na korupciju, cijene stanova, na odlazak mladih, zdravstvo, obrazovanje i sl. onda imaš ‘Čavoglave’. To je jeftina katarza. Tri slova, jedan refren, jedan balkon i gomila lajkova. Politika svedena na performativni ritual.
Generacijski pomak
Generacijski pomak i ‘nova dica’ svakako je najvažniji dio. Generacija koja je odrasla na TikToku, memovima i ironiji ima potpuno drugačiji imunološki sustav na moralnu paniku. Oni ne reagiraju na stare fraze tipa ‘fašist’, ‘ustaša’, ‘mračna prošlost s automatskim strahom ili stidom. Reagiraju dosadom ili inatom. A kad nešto grakćeš previše glasno i predugo, oni počnu sumnjati da tu nešto smrdi, navodi dalje Urkov.
Zabranjeno voće ima najbolji okus. U konačnici tu je i sudska presuda kao hladan tuš. Kad sud, pa makar i s nijansama, kaže kako ‘Čavoglave’ nisu isto što i otvoreni poziv na mržnju u miru, onda se cijeli narativ ‘normalizacije ustaštva’ urušava. Država je htjela-ne htjela rekla ‘ovo je dio povijesnog konteksta Domovinskog rata, a ne automatski zločin’.
Fenomen autentičnosti
Marko Perković sam po sebi možda i nije neki veliki umjetnički doseg. Urkov piše kako je zapravo riječ o fenomenu, fenomenu autentičnosti u vremenu kad je većina mainstream kulture ili sterilna, ili aktivistička, ili kalkulantska. Ljudi ga ne vole nužno zbog dubine teksta, nego zato što osjećaju da on pjeva ono što stvarno misli, bez filtera i bez straha od kazne. To je rijetkost. Stoga desnica u Hrvatskoj ima ogroman rizik da fenomen Thompson prokocka.
Ako Thompson postane tek samo nova sveta krava, nova ikona za urlanje ‘domovino’ umjesto da bude poticaj za ozbiljan kulturni rad, misli se na književnost, film, glazbu, humor, memove i sl. koji nisu samo ‘anti-woke’, onda će se ciklus ponoviti, samo s drugim predznakom.
Kultura se doista ne pobjeđuje zabranama, nego boljom kulturom. A bolja kultura traži talent, rad i hrabrost da se kaže nešto novo, a ne samo ‘mi smo bili u pravu 1991.’
Kriza ljevice
Ljevica u RH u dubokoj je krizi identiteta i kreativnosti. Nakon što su ‘europske vrijednosti’ i ‘liberalnu demokraciju’ pojela vlastita djeca, woke, cancel culturu, identitetsku politiku i sl. ostala je bez ozbiljnog univerzalnog narativa. Zato se vraća na provjereno: Domovinski rat, Crkva i Thompson. To je njihov ‘kulturni kapital’ koji još uvijek pali kod njihovog jezgra, ali
sve manje kod onih ispod 40-45 godina.
Zaključno bi se moglo kazati kako je članak gosp. Urkova u pravu u svojoj glavnoj tezi: progon Marka Perkovića se pretvorio u samoporažavajući mehanizam autora progona. Svaki novi napad danas više radi za njega nego protiv njega. To je klasični ‘Streisand efect’ ili ‘Streisandin učinak’ na steroidima, pojačan društvenim mrežama i generacijskom promjenom.
Kraj normalizacije
Ali pravi izazov tek dolazi: što će se dogoditi kad ‘normalizacija’ završi? Kad Thompson više ne bude ‘zabranjeno voće’, nego samo još jedan pjevač u ponudi? Hoće li publika tražiti nešto dublje, oštrije, suvremenije ili će se zadovoljiti nostalgičnim refrenima? Jer, na kraju, ni desnica ni ljevica neće spasiti Hrvatsku pjesmom. Spasiti je može samo ako netko počne raditi kulturu koja je istovremeno autentična, ne uvozna, ne kalkulantska. Zatim hrabra, ne samo ‘protiv’, nego i ‘za’, ali i dovoljno kvalitetna da preživi vrijeme.
Do tada, da, Thompson ostaje simptom. Simptom da postoji glad za nečim što nije lažno, što nije uvezano, što nije pod nadzorom. A glad, za razliku od ideologije, ne laže.
A čega je onda simptom Dunja Vejzović? Gospođa, u suštini, simbolizira kraj jedne ere, generacije koja je Thompsonu pripisivala sve grijehe tranzicije i devedesetih, a danas izgledaju kao da ponavljaju stare refrene u vremenu koje je – već otišlo dalje.
