Slučaj Havel ili mogućnosti suživota hrvatstva i židovstva u doba suverenističke desnice
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 05 Svibanj 2026 17:56
Profesor Boris Havel u više je navrata dolazio u sukob s dijelom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu (FPZG), uglavnom zbog svojih javnih stavova i akademskih aktivnosti koje se sukobljavaju s prevladavajućom kulturom fakulteta.
Glavni incident dogodio se prije nekoliko dana kada je profesor Havel na svoj kolegij ‘Oriental Jews and Arabs in the Time of Zionism’ pozvao brata izraelskog premijera kao nenajavljenog gosta. Događaj je potaknuo oštru reakciju stanovitog studentskog kluba, kako se pretpostavlja baš onog dijela koji je izravno kontroliran od strane dr. Daria Nikića-Čakara, dekana tog fakulteta. Optužba se odnosila na pozivanje ‘kontroverzne osobe’ bez odobrenja uprave fakulteta, nije se, kako navode, vodilo računa o ‘dobrobiti studenata’ čime je, smatra dekan, ugrožen integritet institucije. Slijedom tih besmislica uprava fakulteta je izdala službeno očitovanje kojim se distancirala od kolege Havela, te mu je izrečena i opomena pred otkaz ugovora o radu.
Širi kontekst sukoba
Profesor Havel poznat je po suverenističkim ali i pro-izraelskim stavovima. Javno kritizira masovne migracije, ‘woke’ kulturu, globalističke politike kao i određene aspekte lijevih akademskih paradigmi na sveučilištu, osim toga podupiratelj je dijela politike američkog predsjednika Trumpa. S druge strane FPZG ima tradicionalno naglašenu ljevičarsku, odnosno postjugoslavensku orijentaciju, zbog čega se pojedini istupi profesora Havela najčešće doživljavaju provokativnim. Samog sebe znao je pozicionirati kao ‘disidenta unutar akademske zajednice’, netko tko ‘ne pripada mainstreamu’, tko otvoreno brani hrvatski suverenitet, kršćanske vrijednosti ali i izraelske pozicije u bliskoistočnom sukobu.
Uglavnom, nesporazumi i sukobi nisu osobni, oni zapravo reflektiraju ideološku polarizaciju na hrvatskim društvenim fakultetima: konzervativno-realistički pristup, recimo poput profesora Havela, nasuprot lijevim globalistima poput profesora Goldsteina, Klasića, Budaka, zatim raznih ‘forumaša’ s FPZG ili FF-a. Profesor Havel ruši očekivanja time što je ozbiljan znanstvenik, akademski stručnjak za Bliski istok te istodobno otvoreni desno orijentirani suverenistički intelektualac, što u stanovitim krugovima izaziva nelagodu. To su oni intelektualni lijevi krugovi koji su desnici namijenili niže društvene uloge, poput šofera ili skladištara recimo, tako da bi se, slijedom logike, moglo zaključiti kako im profesor Havel ipak ‘ruši ravnotežu’. Osim toga, možda i najvažnije, znanstveni životopis profesora Havela u usporedbi sa životopisima recimo dekana Nikića-Čakara ili dr. Goldsteina zapravo djeluje kao najmoderniji ‘speace shuttle’ u usporedbi sa zaprežnom drvenom taljigom.
Podjela unutar hrvatske židovske zajednice
Osim spomenute podjele događaji su potaknuli i širu podjelu unutar hrvatske židovske zajednice, u osnovi između onih koji su ostali vezani uz jugoslavenski ili tzv. antifašistički narativ, personificiranim u javnom djelovanju obitelji Goldstein ili Kraus, i onih, ili njihovih saveznika, koji svjedoče kako se istodobno može biti i Hrvat i Židov, bez kontradikcija. U krajnjem slučaju podjela predstavlja i duboku filozofsku tenziju koja seže do samih korijena moderne misli o identitetu, zatim i suverenitetu i partikularnosti. Recimo, veliki hrvatski prijatelj Alain Finkelkraut, francuski Židov, filozof i jedan od najznačajnijih republikanskih konzervativaca 20. i 21. stoljeća, svojom je knjigom ‘Comment peut-on être croate?’ (‘Kako se to može biti Hrvat’) postao paradigmatski svjedok te tenzije: Židov koji brani pravo male nacije na suverenitet, upravo zato što u nacionalnom identitetu vidi ontološku vrijednost koja štiti posebnost od univerzalističkog nasilja.
Što je identitet?
Filozofski gledano, identitet nije statična supstancija a niti puka konstrukcija. Slijedeći Paula Ricoeura, identitet je priča koju pojedinac i zajednica tkaju iz sjećanja, traume i obećanja. U spomenutom kontekstu, za hrvatske Židove ta priča ima dva dominantna, jednako traumatična, sloja: prvi je sjećanje na holokaust, drugi je sjećanje na tzv. jugoslavenski antifašizam. Podupiratelji prve skupine, Goldstein, Kraus i društvo, tumače prvu traumu kroz prizmu druge: hrvatski nacionalizam je opasan, ostaje potencijalno ‘ustaški’ jer je u korijenu partikularan, a partikularnost je u univerzalističkom okviru – uvijek sumnjiva! I tu je priči kraj. Međutim, druga perspektiva, nazovimo je saveznička, ona je koju podupire profesor Boris Havel i koja u samostalnoj Hrvatskoj vidi mogućnost ‘normalizacije’ židovskog života unutar nacionalnog okvira. Židovi su lojalni građanin suverene države, a ne ‘vječna parija’, o čemu piše i Hannah Arendt, ili nekakvi kozmopolitski nomadi.
Profesor Havel rođen je u Sarajevu, hrvatski je intelektualac i stručnjak za Bliski istok, magistar je komparativnih religija na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu i osoba koja svojim radom i stavovima ruši stereotipe na više razina. Kao konzervativni intelektualac, djelomično zagovornik politike Izraela i USA, on pokazuje kako potpora suverenoj hrvatskoj i židovskoj državi nije rezervirana isključivo za ‘lijeve’ postjugoslavenske ili globalističke krugove, nego može proizaći i iz realističkog hrvatskog suvereniteta i civilizacijskog stava. Time razbija percepciju, to jest tipičan stav dijela hrvatskih Židova koji su nužno kritični prema hrvatskoj desnici smatrajući kako je hrvatski patriotizam inherentno nespojiv sa židovskim interesima.
Havelovi stavovi ilustriraju širu mogućnost tog ‘saveza’, suverenistička desnica ne isključuje židovstvo, upravo suprotno, nudi Židovima okvir u kojem mogu biti punopravni sudionici zajedničke priče. Čime se ruši jedna od jugoslavenskih dogmi, ulazak je to izravno na teren političke ljevice što se nije smjelo dogoditi. Jer se o dogmama ne raspravlja, ako njih netko dovede u pitanje onda može pasti cijela konstrukcija. Što se, razumije se, ne smije dogoditi.
Pobjeda mišljenja
Finkelkrautova misao ovdje postaje još relevantnija. U djelima poput ‘La Défaite de la pensée’ i ‘L’Identité malheureuse’ on kritizira ‘multikulturalizam koji razara nacionalne kulture’ u ime nekakvog ‘apstraktnog čovječanstva’. Za njega je nacija, u renanovskom smislu (Ernest Renan 1823. – 1892.) ‘svakodnevnog plebiscita’ jedini realni okvir u kojem se partikularno može braniti od imperijalizma univerzalnog. Zato je 1990-ih Finkelkraut i stao uz Tuđmanovu Hrvatsku, koja je u to vrijeme tumačena isključivo kao ustaška tvorevina, ne zato što je zanemarivao povijesne prijepore ili traume nego zato što je prepoznao kako je tada snažan antihrvatski narativ bio oblik novog imperijalizma. Finkelkraut, kao Židov, nije vidio kontradikciju u obrani hrvatskog suvereniteta i državnosti, naprotiv, čak bi se moglo kazati kako je u tome vidio odjek vlastite židovske posebnosti.
Univerzalna etika odgovornosti
Židovska filozofska tradicija sama po sebi sadrži tu napetost. S jedne strane proroci i Tora naglašavaju ‘izabranost’ i radikalniju posebnost, ali s druge strane talmudska i post-talmudska misao razvija univerzalnu etiku odgovornosti prema Drugome. Problem nastaje kada univerzalizam postane ideološki, kada se, kao u Hrvatskoj, židovska patnja od strane postjugoslavenske ljevice instrumentalizira, čime se želi diskvalificirati baš svaki oblik hrvatskog nacionalnog suvereniteta i državnosti.
U tome grmu leži srž podjele! S jedne strane oni koji ostaju u jugoslavenskom okviru, poput obitelji Goldstein recimo, oni su koji hrvatski suverenitet vide kao prijetnju, a s druge su oni koji hrvatski suverenitet prihvaćaju, u njemu ne vide inherentnu opasnost nego mogućnost dvostrukog identiteta. Ova mogućnost ima i ontološku dubinu, naime Heideggerovo ‘Dasein’, kao ‘biće bačeno u svijet’, podsjeća da se ‘identitet uvijek nalazi u određenom povijesnom svijetu’. Za Židova u Hrvatskoj taj svijet više nije jugoslavensko-komunistički imperij nego suverena nacionalna hrvatska država, odbaciti taj okvir, kao što to svjesno ili nesvjesno čine Goldstein i drugi, znači ostati u ‘neautentičnom’ postojanju. Prihvaćanje dvostrukog identiteta čin je autentičnosti, priznanje da je ljudsko postojanje uvijek posebno, a da posebnost ne isključuje etičku univerzalnost.
Jasenovac vs. Bleiburg
Sukob oko interpretacije sjećanja, zašto i to ne spomenuti, najčešće se zrcali kroz prizmu Jasenovac vs. Bleiburg ili antifašizam vs. pomirenje. Suverenistička desnica, u tom smislu, nije nimalo revizionistička, kako neki tumače, ona je ‘hermeneutički pluralistička’, dakle dopušta pluralizam mišljenja kako bi se vidjelo o čemu se radi. Primjeri poput profesora Havela pokazuju da se stereotipi mogu rušiti izvana i iznutra, ne-Židov može aktivno podržavati i Izrael i hrvatski suverenitet, svjedočiti da savezi nisu određeni etničkim granicama nego zajedničkim vrijednostima. I interesima. Na koncu, i podjela među hrvatskim Židovima i osobe poput Finkelkrauta i Havela nisu dokaz nekompatibilnosti, nego dokaz žive filozofije identiteta u doba globalizacije.
Pravo na postojanje nije univerzalno pravo apstraktnog čovjeka, nego konkretno pravo svakog naroda i svakog pojedinca da bude ono što jest, unutar suverene političke zajednice koja poštuje posebnosti ili zasebnosti. U tom svjetlu suverenistička desnica u Hrvatskoj ne isključuje židovstvo, upravo suprotno, ona Židovima, uz rušenje starih postjugoslavenskih stereotipa, nudi okvir dostojanstva i pripadnosti. To je ujedno najdublja lekcija koju nam daje aktualna podjela: istinska univerzalnost rađa se iz priznanja nacionalnog a ne iz njegova negiranja. Prava univerzalnost, zajedništvo svih ljudi, nastaje tek kada priznamo i poštujemo različitosti a ne kada ih pokušavamo izbrisati ili zanijekati. Na žalost, kod značajnog dijela hrvatskih lijevih intelektualaca osjetila se i još osjeća nesnošljivost prema hrvatskom suverenitetu. Finkelkraut i drugi mislioci kažu: Ne možeš voljeti čovječanstvo ako mrziš konkretne ljude i njihove zajednice. Prvo moraš priznati da netko ‘ima pravo biti ono što jest’, pa tek onda možeš graditi nešto zajedničko što je autentično.
