Zašto se Tito još časti po hrvatskim gradovima dok kosti iz jama tiho vrište istinu?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 07 Svibanj 2026 13:10
Josip Broz Tito bio je tip pod čijim su režimom život okončale na stotine tisuća ljudi. Štoviše, stravične brojke koje procjenjuju žrtve jugoslavenskog režima kreću se od pola milijuna do milijun osoba. Na period 45 godina mraka podsjećaju nas gotovo svakodnevno novopronađene kosti.
Kosti koje desetljećima istovremeno šute i vrište pod našim koracima. Verbalni delikt, javno izražavanje vjere i zamah plivanja protiv struje komunističkog režima bili su posve dovoljan razlog za izvrgnutost ispitivanjima, praćenju, degradaciji i nemogućnosti napredovanja na radnome mjestu i ucjenama, ali i okončanju na Golom Otoku ili, u konačnici, u nekoj od jama. A Hrvatska ih je puna. I ne samo Hrvatska.
Privilegirani glasno, nepodobni – tiho ili nikako
U Titovoj Jugoslaviji živjelo se glasno. Tako su živjeli oni privilegirani. Znaju dobro njihovi potomci o kome pričam.
S druge strane, egzistiralo se šuteći. Oni koji su bili prisiljeni zatomiti vlastita mišljenja i težnje i živjeti u balonu izmišljenog “bratstva i jedinstva” naroda potpuno različitih kulturoloških i inih obilježja, živjeli su šutke.
Nažalost, njihovi potomci – čast izuzecima – uglavnom i dalje šute. Ili njihove riječi ne dobivaju prostora u javnosti. Komunizam je kostima svojih žrtava ulio strah u kosti onima koji su nastavili živjeti, prenoseći tako onu vrišteću tišinu nebrojenih jama i grobova s koljena na koljeno.
Desetljećima, uključujući i ono nakon Titove smrti, ljudi su ubijani lakoćom kojom netko tek odmahne rukom. Pucano im je u potiljak ili ih se ubadalo nožem do smrti. Likvidirani su neistomišljenici na ulici i njihove obitelji u kućama i stanovima. Masakrirala su se čak i djeca. Nitko nije bio pošteđen. Ubijalo se sve što se stiglo, a tragovi se zatirali kao usputni otisci u snijegu.
I Katolička crkva bila je glavni neprijatelj u očima komunističkog totalitarizma. Zato su i mnogi svećenici, redovnici i redovnice progonjeni i zvjerski mučeni, završavajući svoje živote s metkom u čelu ili zaklanoga grkljana.
Od 1980. do 2026. ista priča
Tito je umro 1980. ostavivši iza sebe logore, križne puteve, smrt i muk kostiju u grobnicama kojima se ne zna broj. Ali, ostavio je i silu u privilegiranima koji su deset godina kasnije digli ruke, puške i tenkove u ime “jedinstva” na naše gradove i sela, muškarce, žene, starce i djecu. Kao i ’45., tako su i ’91. htjeli izbrisati sve hrvatsko. Čudno neko “bratstvo”.
Lažna povijest učila se u školama. Primalo se u pionire i omladince, a nastava se završavala pozdravom “Za domovinu s Titom – naprijed”.
Samo se kod kuće, često pod svjetlima “petrolejke” uslijed učestalih redukcija struje, mogla čuti i druga strana priče. Ona stravična, a istinita. Ona o kojoj čak i 2026. godine vlada gotovo jednostrano strahopoštovanje i ujedno i prešućivanje većine političkih i medijskih struktura.
Neki bi, samo da mogu, i danas činili isto što i Tito.
Postoje li dvije Hrvatske?
Samo dan prije godišnjice smrti Josipa Broza, u Hrvatskoj je obilježen Dan sjećanja na ubijenu i stradalu djecu u Domovinskom ratu. To je onaj spomendan izglasan početkom travnja prošle godine u Hrvatskom saboru kojemu se usprotivilo dvoje zastupnika.
Dan sjećanja obilježen je dostojanstveno i tiho, bez previše govora, jer u grlu još stoji velika gorčina. U mom rodnom Slavonskom Brodu, okupili su se roditelji kojima će srce do kraja života ostati nepotpuno. Došli su i političari. Položili su cvijeće i dali još jedno obećanje o vječnom sjećanju. No, zločini nad djecom u Domovinskom ratu i dalje ostaju bez odgovora i bez odgovornosti. Neki se s pravom pitaju i odlaze li u zaborav.
S druge strane Hrvatske, 4. svibnja 2026. po gradovima štovatelji propalog zločinačkog režima kojim je upravljao Tito, kitili su cvijećem njegove biste i spomenike. U Kumrovcu uobičajena predstava. U Rovinju komemoracija u 15:05. U Labinu govornici uspoređuju Tita s papom. U Puli među jugonostalgičarima i jedan u uniformi JNA. Istoj onoj uniformi u kojima se godinama pucalo, ubijalo i klalo. I nikome ništa.
I glazbeni svijet u Hrvatskoj se razdijelio po ovom pitanju.
S jedne strane, Meri Cetinić objavom se prisjetila ubijene djece u Domovinskom ratu. S druge strane, Tereza Kesovija na javnoj televiziji sjetila se, uz izraze ljubavi prema diktatoru, kako je “Tito bio dobar i šarmantan čovjek”. Zanimljivo je kako je gospođa brzo i lako zaboravila na granatiranje svog Dubrovnika.
Crtice iz osobne povijesti
Argument koji tako često “vade” ljubitelji Tita su brojke onih koji su došli na ispraćaj Josipa Broza. No, baš mi je jučer upućeno sjajno pitanje: “Što misliš, zašto su toliki ljudi došli na Titov sprovod?”. “Da budu sigurni da je umro”, kažem.
I moja osobna povijest, djedova, tatina i moje braće, ispisana je u crticama već nekoliko puta. Valjalo bi konačno složiti i knjigu. Zašto? Samo zato da se ne zaboravi. Istina se mora sačuvati.
Voljela bih vjerovati da će se stvari promijeniti. Da će za svaku iskopanu kost netko odgovarati. Da će oni koji pale Trnjanske kresove jednom osjetiti barem mrvicu srama.
Jer, o istini o Titu i dijelu povijesti koji je obilježio veliku većinu današnjih stanovnika Hrvatske, još uvijek se, baš kao u vremenu komunističkog jednoumlja, govori – ispod glasa.
Jasno je zašto. No, pitanje je – do kada?
Helena Mostarkić Gobbo/narod.hr
