Zašto je Travica osuđen, a počinitelji iz 1945. nisu?
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 12 Svibanj 2026 18:17
Zašto je Travica osuđen, a počinitelji iz 1945. nisu? Zašto se njegov zločin jasno i nedvojbeno prikazuje u pravome svjetlu, dok se zločini iz 1945. relativiziraju, umanjuju i obeščašćuju manifestacijama poput Trnjanskih krijesova?
Nepravomoćnom presudom osječkog Županijskog suda Željko Travica u petak je proglašen krivim za ratni zločin nad zarobljenim hrvatskim braniteljima u Ceriću i Mirkovcima 1991. godine i osuđen na 20 godina zatvora.
Obrazlažući presudu predsjednik sudskog vijeća Davor Mitrović istaknuo je kako je dokaznim postupkom nedvojbeno utvrđeno da je Travica počinio ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, da ih je ubijao i zlostavljao, a što proizlazi prvenstveno iz iskaza svjedoka, ali i drugih dokaza, poput obdukcijskih nalaza žrtava. Na ovu presudu u podužem istupu na Facebooku se osvrnula povjesničarka i profesorica Vlatka Vukelić, odnedavno i članica Domovinskog pokreta (DP).
"Željko Travica osuđen je za ratni zločin protiv civilnog stanovništva počinjen 1991. godine na području tadašnje općine Beli Manastir. Sudska praksa u ovakvim slučajevima često ističe 'bešćutnost' i 'upornost u činjenju zla'. Iživljavanje nad mladim osobama sud tretira kao otežavajuću okolnost koja ukazuje na odsustvo empatije i zloupotrebu moći nad nemoćnima. Kao i u slučajevima iz 1991., žrtve na Bleiburgu i križnim putovima bile su razoružane osobe, često civili ili mladi novaci (pripadnici godišta koja su tek unovačena), koji su bili pod potpunom kontrolom vojne sile. Tom su prilikom partizanske postrojbe provodile masovna pogubljenja i mučenja bez suđenja, što je oblik 'prijekog suda' viđen i u postupcima paravojnih formacija tijekom Domovinskog rata", započela je Vukelić svoju objavu na Facebooku.
Potom je nastavila: "Iz komparacije slijedi zaključak kako su totalitarne ideologije (komunistička i velikosrpska u kontekstu 90-ih) koristile slične metode eliminacije 'klasnog' ili 'nacionalnog' neprijatelja. Analizom retorike agresije iz 1991., vidljivo je da je ona često koristila ikonografiju i narativ koji je bio mješavina komunističkog nasljeđa JA/JNA i radikalnog nacionalizma. U tom smislu, odbijanje prihvaćanja pravne države i agresivni istupi na sudu mogu se tumačiti kao recidiv sustava".
'Nepravda se manifestira u eventima poput Trnjanskih krijesova'
Vukelić ukazuje na to da brojni zločini iz 1945. godine nisu dobili sudski epilog. "Međutim, činjenica da su neki zločini iz Domovinskog rata dobili sudski epilog, dok masovni zločini nakon 1945. nikada nisu procesuirani kroz pravomoćne presude živim počiniteljima, stvara osjećaj društvene nepravde. Nepravda se plastično manifestira u eventima poput Trnjanskih krijesova, s obzirom na poruke i retoriku proizašle iz te manifestacije, preko kojih ista postaje simbol sustava koji se nikada nije distancirao od zločina počinjenih u ime 'oslobođenja'. Nedostatak jasne osude komunističkih zločina unutar takvih proslava tumači se kao nevoljkost društva da se suoči s mračnim stranama vlastite povijesti."
"Pravna država je u slučaju Travice donijela pravednu presudu za konkretno zlodjelo, što je nužan korak za žrtve Domovinskog rata. Međutim, dok god postoji povijesni i pravni vakuum vezan uz zločine totalitarne ideologije čiji su formalno-pravni nasljednik. Uzvik Željka Travice 'Smrt fašizmu, sloboda normalnom čovjeku' izravna je adaptacija službenog pozdrava jugoslavenskih partizana i krovnog gesla komunističkog pokreta: 'Smrt fašizmu, sloboda narodu!'. Na taj se način Travica i formalno pozvao na antifašističku tradiciju. Kao što su 1945. godine partizanske postrojbe koristile termin 'narodni neprijatelj' za masovne likvidacije bez suđenja, tako se u agresiji 1991. koristila retorika borbe protiv 'povampirenog fašizma' kako bi se opravdalo ubojstva civila ili razoružanih hrvatskih vojnika", nastavila je povjesničarka.
Sve to, smatra Vukelić, ukazuje na to da je Travica direktni idejni sljednik one komponente jugoslavenskog/komunističkog sustava koja je vjerovala u revolucionarnu pravdu. "Podsjetimo, bio je to sustav u kojem pravda ne dolazi iz zakona, već iz ideološke ispravnosti, u kojem zločin protiv 'neprijatelja' nije zločin, već 'čišćenje' ili 'obrambena mjera' i u kojem se simbolika (zvijezda petokraka, partizanski pozdravi) koristi se kao 'moralni štit' za činjenje zločina protiv čovječnosti. Korištenje varijacije partizanskog pozdrava na sudu 2026. godine dokazuje da se počinitelji zločina devedesetih nisu distancirali od totalitarnih metoda iz 1945. godine, već su se smatrali njihovim direktnim sljednicima. Istu su ideologiju samo prilagodili novom teritorijalnom kontekstu."
'Zašto je Travica osuđen, a počinitelji iz 1945. nisu?'
"Kroz navedeno je uočen kontinuitet između postrojbi KNOJ-a i počinitelja ratnih zločina u Domovinskom ratu. KNOJ je osnovan 1944. godine s primarnim zadatkom 'čišćenja' terena od tzv. narodnih neprijatelja i osiguravanja pozadine. Ideologija koja je pokretala KNOJ temeljila se na tezi da je svatko tko se protivi novom poretku 'fašist' ili 'izdajnik'. Počinitelji zločina u Domovinskom ratu (poput postrojbi koje su djelovale u sklopu JNA i paravojnih formacija) koristili su identičan rječnik. Etiketiranje žrtava kao 'ustaša' ili 'fašista' služilo je kao ideološko opravdanje za njihovu fizičku likvidaciju, baš kao što je KNOJ činio 1945. godine. Također, pravno gledano, JNA je bila izravni institucionalni nasljednik Jugoslavenske armije (JA) iz 1945. godine. Metode koje su koristile postrojbe u agresiji na Hrvatsku 1991. godine – odvođenje civila u logore, mučenja radi iznuđivanja priznanja i masovne grobnice – zrcalna su slika postupanja KNOJ-a na Križnim putovima i u poratnim logorima", istaknula je Vukelić.
"Pripadnici KNOJ-a znali su da za svoja nedjela nikada neće odgovarati pred civilnim sudom dok god sustav traje. Taj osjećaj svemoći prenijeli su i počinitelji devedesetih, vjerujući da provode 'povijesnu pravdu'. Zašto je Travica osuđen, a počinitelji iz 1945. nisu? Zašto se njegov zločin jasno i nedvojbeno prikazuje u pravome svjetlu, dok se zločini iz 1945. relativiziraju, umanjuju i obeščašćuju manifestacijama poput Trnjanskih krijesova?", pita se Vukelić pa potom ističe kako i s političke i ideološke strane postoji jasna linija koja povezuje represivni aparat iz 1945. s onim iz 1991. godine. "To je linija koja ne priznaje dostojanstvo žrtve ako se ona nađe na 'pogrešnoj strani povijesti'. Pravedna presuda Travici je pravni dobitak za demokratsku Hrvatsku, ali ona istovremeno naglašava povijesnu nepravdu – šutnju o zločinima njihovih ideoloških i političkih očeva."
