Dok Zagrebom odjekuju ‘Trnjanski kresovi’, pod asfaltom i dalje vrište žrtve
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 14 Svibanj 2026 19:04
Da se iz groba u Kući cvijeća digne mnogima i dalje ljubljeni i neprežaljeni jedini maršal među bravarima (a obzirom na horde “intelektualaca” koje su harale Zagrebom od 1945. i pobile mnoštvo stvarnih intelektualaca, tko zna kako su pojedinci bili nagrađeni), pitanje je bi li pristao na DNA test o kojemu se i ovih dana piše, uglavnom po društvenim mrežama.
Tko je bio Tito? Pitanje koje se često postavlja svakog svibnja posljednjih desetljeća. Na kraju, sasvim je sporedno – Rus ili dječak sa Sutle. Samo je jedna istina: ovaj je diktator odgovoran za minimalno pola milijuna žrtava svog režima. Režima koji se, unatoč svim pristojnim i zdravorazumskim rezolucijama civiliziranog svijeta koje su ga osudile, kod nas još uvijek slavi.
‘Titovi dani’ i priviđanje ustaša u Saboru
Sve je počelo polaganjem vijenaca (pa i u uniformi JNA) u nekoliko hrvatskih gradova, na obljetnicu Titove smrti, 4. svibnja. Kao da je 1984., a ne 2026.! Zatim je subota bila posvećena manifestaciji “Titovi dani u Fažani” gdje se, pod blagoslovom lokalne i regionalne vlasti, slavila partizanština pod dobrom starom krinkom “antifašizma”, perfidnim eufemizmom za naklonost komunističkom jednoumlju.
No, tamo se, ispričan ozbiljnog lica, mogao čuti i poneki dobar vic. Primjerice, da smo u doba Jugoslavije “imali slobodu govora”! Zbilja? A tko je to imao? Onaj tko je bio povlašten i tada, kao i sada. Sigurno nisu oni kojima je bilo zagarantirano putovanje i dug boravak na Golom otoku.
Nekima su se, okupljenima na Titovim danima u Fažani, priviđale čak i ustaše u Hrvatskom saboru. Inspiracije im nije nedostajalo.
‘Trnjanski kresovi’ i žrtve pod Zagrebom
Slavlje slobode! Dan pobjede! Tako rehabilitatori totalitarističkog krvavog jugoslavenskog režima nazivaju manifestaciju pod nazivom “Trnjanski kresovi” koja se održala istoga dana kad i fažanska fešta jugonostalgije.
“Plamen otpora povijesnom i suvremenom fašizmu gorjeti će dvanaestu godinu zaredom, a nasip kod Mosta slobode bit će prostor solidarnosti, drugarstva i slavlja u ime Dana oslobođenja Zagreba.” Ovako su manifestaciju opisali organizatori, Mreža antifašistkinja Zagreba.
I dok “drugari i drugarice” pale vatru i uz bubnjeve viču “Malo vas je, ustaše!”, pod Zagrebom, gradom nekoć prepoznatljive kulture, sasvim suprotne od današnje promocije sodomije, ispod slojeva cesta leže nebrojene kosti žrtava režima u čiju se čast kresovi pale više od desetljeća. Koliko morbidan moraš biti i plesati i pjevati nad mrtvima?!
Sjećanje na Bleiburg
Šutnju o komunističkim zločinima koja je vladala najprije 45 godina, a u konačnici traje i do danas, potrebno je prekinuti jednom zauvijek.
Što nam ovih dana preostaje? Preostaje nam shvatiti zašto neokomunisti, bivši partijaši i vječni titoljupci glasnije no ikad slave bivši zločinački režim na svojim nakaradnim feštama. Postoji izreka čija se simbolika svodi na najglasniji krik prije kraja. Hoće li se konačno stati na kraj manifestacijama koje slave totalitaristički režim čije žrtve i dalje tražimo?
Neki se tako lako zaklinju u odricanje od fašizma i nacizma, ali komunizam im je u krvi: smrt neistomišljenicima. I zakletva na čuvanje laži.
Lagali su čak i “po šumama i gorama” u pjesmi u kojoj “čete partizana slavu borbe pronose”.
Trebali su pjevati “po šumama i jamama” u pjesmi u kojoj “čete partizana krv nevinih pronose”.
I dok kvazi antifašisti bubnjaju, urlaju i zazivaju Tita, kosti zločina njihovih predaka progovarat će sve glasnije. U to sam uvjerena. Tragičnim jamama u šumama, i onima zakopanima pod slojevima asfalta ulica našeg glavnog grada i oko njega, i Bleiburškom polju, i Maclju, i još nepoznatim grobnicama dugujemo istinu.
Helena Mostarkić Gobbo/narod.hr
