Strano financiranje civilnog društva: Kako je regulirano kod nas, a kako u svijetu?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 06 Srpanj 2026 14:31
Sustav financiranja organizacija civilnog društva posljednjih je godina postao jedno od najspornijih političkih pitanja u Europi i šire. Dok jedni tvrde da su nevladine organizacije važan korektiv vlasti i legitimni korisnici međunarodnih donacija, drugi upozoravaju da strani novac može imati politički utjecaj na unutarnje procese država.
Rasprava je posebno intenzivirana nakon što su pojedine europske i azijske države počele uvoditi strože zakone o financiranju organizacija iz inozemstva, često pod obrazloženjem zaštite nacionalnog suvereniteta.
U Hrvatskoj je pravni okvir za djelovanje udruga relativno liberalan i usklađen s europskim standardima. Prema važećem zakonodavstvu, udruge mogu primati sredstva iz domaćih i stranih izvora, uključujući fondove Europske unije, međunarodne zaklade, strane države, privatne donatore i međunarodne organizacije. Takvo financiranje samo po sebi nije sporno niti ograničeno posebnim zakonskim zabranama. Ključna obveza odnosi se na transparentnost poslovanja, vođenje financijskih izvještaja i javno prikazivanje načina trošenja sredstava.
Financiranje civilnog društva u Hrvatskoj redovito izaziva političke sukobe
Hrvatski model temelji se na pretpostavci da civilno društvo ima legitimno pravo sudjelovati u društvenim i političkim procesima, čak i kada dio sredstava dolazi iz inozemstva. Udruge su dužne voditi računovodstvo prema pravilima za neprofitne organizacije, podnositi financijske izvještaje i djelovati u skladu sa zakonom, ali ne postoji poseban status za organizacije koje primaju strani novac. Drugim riječima, hrvatski pravni sustav ne poznaje koncept “stranog agenta”, kakav postoji u nekim drugim državama.
Ipak, pitanje financiranja udruga u Hrvatskoj redovito izaziva političke sukobe. Kritičari tvrde da dio organizacija koje primaju sredstva iz inozemstva ili europskih fondova aktivno sudjeluje u oblikovanju javnih politika, medijskih kampanja i političkog pritiska, dok zagovornici civilnog društva odgovaraju kako je riječ o standardnoj demokratskoj praksi prisutnoj u svim razvijenim državama. Posebno su pod povećalom organizacije koje se bave ljudskim pravima, migrantskim pitanjima, ekologijom ili nadzorom rada državnih institucija.
Primjer takvih udruga u Hrvatskoj bili bi Gong, Documenta ili Centar za mirovne studije, udruge izrazito lijevog uvjerenja koje se najvećim dijelom financiraju stranim novcem, a svojim radom nastoje utjecati na političke procese.
Mađarska
Slične rasprave vode se diljem Europe, ali neke države otišle su znatno dalje od Hrvatske. Najpoznatiji primjer unutar Europske unije svakako je Mađarska. Vlada Viktora Orbána još je 2017. donijela zakon kojim su organizacije koje primaju određeni iznos stranog financiranja morale prolaziti posebnu registraciju i javno se označavati kao organizacije financirane iz inozemstva. Mađarska vlast tvrdila je da javnost ima pravo znati tko financira organizacije koje imaju politički utjecaj, osobito one povezane s međunarodnim mrežama i fondacijama.
Protivnici zakona tvrdili su da se zapravo radi o pokušaju stigmatizacije kritičkih organizacija i stvaranja atmosfere nepovjerenja prema civilnom društvu. Spor je završio pred Sudom Europske unije, koji je zaključio da mađarski zakon krši europske standarde slobode udruživanja i slobodnog kretanja kapitala. Iako je Budimpešta formalno povukla dio spornih odredbi, politički sukob oko stranog financiranja NGO sektora u Mađarskoj nije prestao. Orbánova vlada nastavila je i dalje inzistirati na jačem nadzoru organizacija koje primaju međunarodne donacije, posebno onih koje kritiziraju državnu politiku. Međutim, ove je godine Orbán sišao s vlasti nakon izbornog poraza.
Rusija
Još radikalniji model razvila je Rusija. Tamo je 2012. uveden zakon o “stranim agentima”, prema kojem organizacije koje primaju strani novac i sudjeluju u “političkim aktivnostima” moraju nositi posebnu oznaku. U praksi je pojam političkog djelovanja vrlo široko definiran pa je obuhvatio medije, aktiviste, istraživačke organizacije i pojedince. Status stranog agenta u Rusiji nosi snažnu negativnu konotaciju koja podsjeća na hladnoratovsku retoriku špijunaže i izdaje.
Posljedice su bile ozbiljne. Brojne organizacije zatvorene su zbog administrativnih kazni ili nemogućnosti poslovanja pod takvom oznakom, dok su mnogi aktivisti napustili zemlju. Kritičari Kremlja tvrde da je zakon postao alat za gušenje neovisnog civilnog društva, dok ruske vlasti inzistiraju da se radi o legitimnoj zaštiti države od stranog političkog utjecaja.
Gruzija
Sličnim putem posljednjih godina krenula je i Gruzija. Tamošnji zakon o “stranom utjecaju”, usvojen 2024., izazvao je masovne prosvjede i ozbiljne napetosti između Tbilisija i Bruxellesa.
Prema novim pravilima, organizacije koje više od petine sredstava dobivaju iz inozemstva moraju se registrirati kao organizacije koje zastupaju strani interes. Gruzijska vlada tvrdi da se zakon temelji na transparentnosti, dok protivnici upozoravaju da predstavlja kopiju ruskog modela. Europska unija otvoreno je kritizirala zakon, upozoravajući da odstupa od europskih demokratskih standarda i ugrožava europske integracije Gruzije.
Kina, Indija, Bjelorusija…
Izvan Europe niz država posljednjih je godina pooštrio kontrolu nad međunarodnim financiranjem nevladinog sektora. Kina je još 2017. usvojila zakon kojim su strane nevladine organizacije stavljene pod nadzor sigurnosnih struktura. Organizacije moraju imati službenog domaćeg partnera i registrirati se kod policijskih tijela. Kineske vlasti obrazlažu takav sustav zaštitom nacionalne sigurnosti i sprečavanjem stranog političkog utjecaja.
Indija je također značajno pooštrila pravila kroz zakon poznat kao FCRA, kojim država kontrolira primitak stranih donacija. Tisućama organizacija posljednjih godina ukinute su licence za primanje sredstava iz inozemstva. Među pogođenima bile su i međunarodno poznate organizacije za ljudska prava i zaštitu okoliša. Indijska vlada tvrdi da želi spriječiti zloupotrebe i netransparentno financiranje političkog aktivizma, dok kritičari upozoravaju da se ograničava rad organizacija koje kritiziraju vlast.
U autoritarnijim državama poput Bjelorusije, Egipta ili pojedinih zemalja Srednje Azije kontrola ide još dalje. U nekim slučajevima strano financiranje moguće je samo uz izravno državno odobrenje, a organizacije koje djeluju bez njega riskiraju zabranu rada ili kazneni progon. Takvi sustavi uglavnom se opravdavaju zaštitom nacionalne stabilnosti i borbom protiv stranog miješanja.
Na Zapadu naglasak na transparentnosti
S druge strane, zapadne demokracije uglavnom ne zabranjuju međunarodno financiranje organizacija civilnog društva, ali inzistiraju na transparentnosti. U većini članica Europske unije udruge moraju prijavljivati izvore financiranja i javno objavljivati financijske izvještaje, no samo primanje stranog novca ne smatra se problematičnim. Temeljni argument je da sloboda udruživanja uključuje pravo organizacija da traže podršku gdje god je mogu legalno dobiti.
Pritom valja naglasiti da i same države često financiraju organizacije izvan svojih granica. Europska unija kroz brojne fondove financira projekte ljudskih prava, demokracije, medijskih sloboda i razvoja civilnog društva u državama kandidatima i susjednim zemljama. Sjedinjene Američke Države desetljećima ulažu milijarde dolara kroz različite programe potpore demokratskim inicijativama širom svijeta. Kritičari takvih modela tvrde da se iza dijela projekata krije geopolitički interes, dok zagovornici smatraju da je riječ o legitimnom poticanju demokratskih standarda.
Upravo se na toj granici između demokratske potpore i političkog utjecaja vodi glavna globalna rasprava. Dok jedni upozoravaju da međunarodno financirane organizacije mogu postati instrument stranih interesa, drugi ističu da ograničavanje takvog financiranja često služi kao opravdanje za obračun s kritičkim glasovima u društvu.
Hrvatska se nalazi bliže zapadnoeuropskom modelu, u kojem je naglasak na transparentnosti, a ne na zabranama. No s obzirom na sve snažnije političke podjele u Europi i rast nepovjerenja prema međunarodnim institucijama, pitanje financiranja civilnog društva vjerojatno će ostati jedno od ključnih političkih i pravnih prijepora i u godinama koje dolaze.
