Distopijska vizija Hrvatske: Možemo želi vladati državom; kao bi to izgledalo? Pogledajte Zagreb
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 20 Rujan 2023 18:07
Saborska zastupnica Možemo Sandra Benčić predstavljena je krajem prošlog tjedna kao kandidatkinja za predsjednicu vlade na parlamentarnim izborima 2024. godine, ali pritom nije najvažnije pitanje kakve su joj šanse, nego koliku ima moć. Članovi Možemo već se ponašaju kao da su preuzeli vlast.
Kad bi Možemo i Sandra Benčić kojim slučajem došli na vlast u Hrvatskoj, lako je zamisliti kako bi vladali. To je vidljivo na vladavini Možemo u Zagrebu.
Posljednja desetljeća puna su velikih obrata i korjenitih promjena koje promiču nove društvene prioritete, nove norme i nove protagoniste. Rubne skupine preuzimaju vlast i mijenjaju slike društava. A to čine ne samo putem izbora, nego u prvom redu mehanizmima utjecaja nevladinih skupina na političko odlučivanje.
Benčić je protagonist nove religije i novog oblika političke moći
Taj se proces ubrzao nakon pada komunizma, a Hrvatska je neposredno nakon osamostaljenja na vlastitoj koži osjetila činjenicu da je radikalnu ljevicu, komunizam, na europskoj političkoj sceni zamijenila još radikalnija, radikalna liberalna ljevica koja umjesto bilo kakvog reda i poretka promiče opći nered, umjesto vrijednosti pljuvanje po njima, umjesto gospodarskog rasta njegovo kočenje i zaustavljanje.
Protagonisti takve politike, zapravo neke vrste religije koja temeljito mijenja sve vrijednosne predodžbe, postupno zauzimaju mjesta u parlamentima, najprije na lokalnoj, a zatim i na nacionalnoj razini, u Grčkoj, Španjolskoj, Hrvatskoj.
Izbori (ni)su izraz volje većine
Izbori su izraz volje većine. Točnije, izraz volje većine birača. Ili, preciznije, izraz volje birača koji iziđu na izbore. Samim ovakvim definiranjem sužava se broj onih koji, načelno, utječu na to tko će voditi zemlju.
No, poznato je da se može utjecati i na većinu, odnosno na njezinu volju, točnije na volju birača. Odnosno, da postoje različite strukturne pretpostavke koje volju većine modificiraju, ponekad do neprepoznatljivosti. U te mehanizme spadaju izborni zakon, strukturne mogućnosti stranaka i odnosi među njima, kao i druge institucionalne i izvaninstitucionalne stavke.
Možemo već ima neformalne saveznike u samoj vladi, koji mu svojom lošom politikom daju dovoljno prostora za agresivno nametanje svojih tema, ali je izgradila i mrežu utjecaja jer je ubacila svoje ljude u niz državnih tijela, svagdje ondje gdje se traži sudjelovanje građana.
Kad bi Možemo i Sandra Benčić kojim slučajem došli na vlast u Hrvatskoj, lako je zamisliti kako bi vladali. To je vidljivo na vladavini Možemo u Zagrebu.
Ogledni primjer Zagreba
Kao prvo, u skladu sa svojom ideologijom “degrowth” (odrast, neodrastanje, nerast, razrast, proturast…) zaustavili bi gospodarski i društveni rast i sustavno kočili gospodarske aktivnosti. Možda bi “parada ponosa” bila zaista bila nacionalni blagdan, neradni dan. Među školskim predmetima mogao bi biti i onaj koji djeci objašnjava da nikad nije kasno “promijeniti spol”.
Možda bi se izmijenila i ustavna definicija obitelji, pa bi obitelj moglo biti sve, samo ne otac, majka i djeca.
Prometnice bi bile zapuštene, mjesta u vrtićima bi bilo sve manje, ali to i ne bi bilo veliki problem budući bi se zasigurno zahuktala depopulacijska politika pa bi i broj djece kandidata za vrtiće bio sve manji.
Vjerojatno bi sve zelene površine u državi postale nacionalni parkovi s tendencijom pretvaranja u prašume, jer po uzoru na Zagreb nitko ih ne bi uređivao.
Istodobno, vlada bi svakodnevno uvjeravala građane da im je lijepo, da je zemlja uspješna, da su ispunili sva predizborna obećanja, da mjesta u vrtićima ima, da je za zapuštenost okoliša kriva kiša i da im je potrebno još samo nekoliko godina da ostvare i sva preostala obećanja.
Sandra Benčić i Možemo napravili su svoju izbornu računicu. No, kako god izbori prođu, oni neće biti nezadovoljni. Uostalom, za njih i nije presudno jesu li izabrani ili ne, bitno je da mogu utjecati na sve važne odluke.
Nepregledna mreža dobro povezanih udruga
U Hrvatskoj, izdanak toga međunarodnog radikalno lijevog pokreta, stranka Možemo, godinama je na podlozi bezbroj udruga koje su glumile stručne centre i institute, zauzimajući prostor u javnosti i u državnoj blagajni, stvarala infrastrukturu za preuzimanje vlasti.
Možemo je naposljetku i formalno preuzeo vlast u Zagrebu i ušao u Sabor. Među njegovim glavnim protagonistima su zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević i saborska zastupnica Sandra Benčić.
Sandra Benčić ima tipični profil predstavnika europske krajnje ljevice, miljea koji je do nedavno opisivan kao anarhistički: Bez škole, bez radnog iskustva, živi na sisi države koju izvrguje ruglu i subverzivno ju ruši svim sredstvima.
Sandra Benčić nije bez škole, u poodmakloj dobi stigla je i diplomirati
Ono “bez škole”, za Sandru Benčić nije potpuno točno. Završila je školu, čak i fakultet, diplomirala je pravo u 36. godini. A do tada je, što je opet tipično za profil postdemokratske ljevice, držala predavanja i obavljala savjetničke funkcije u državnim tijelima kao da ima dva doktorata.
Predstavljajući svoje ambicije da iduće godine postane predsjednica Hrvatske vlade, Sandra Benčić govorila je kao da je to sasvim izgledno, oslanjajući se na uobičajene mehanizme izračuna političkih šansi.
Podsjetila je da danas u Europi gotovo nije moguće preuzeti vlast bez koalicijskog partnera. U tom kontekstu, rekla je “mi i SDP”, naznačujući tko bi joj trebao biti glavni oslonac. Kao mogućeg koalicijskog partnera spomenula je i stranku Glas Anke Mrak Taritaš, koja je nastala odvojivši se od HNS-a i tako odmah postala parlamentarna.
Pokazala je da ovim na neki način otvara predizbornu kampanju, jer je ponudila i izričaj prihvatljiv većini birača. Koristila se trima izrazima koji gode svima kojima je stalo do prepoznatljivog i stabilnog hrvatskog društva: povjerenje, bližnji i obitelj.
Preuzimanje i preusmjeravanje tradicionalnog izričaja
Imajući na umu da je povjerenje izraz kojega je ponajprije temeljito upropastio HDZ, a u posljednje vrijeme i Možemo na čelu sa Tomaševićem, da je “bližnji” izraz koji promiče evanđelje i koji predstavlja kršćanski pristup društvenim odnosima koji Možemo organski ne podnosi, da je “obitelj” u izričaju Možemo i struktura koje ga drže sve samo ne obitelj, jasno je kako gospođa Benčić svojim izričajem nastoji zavarati protivnika.
Naposljetku, u metode rada struktura kojima pripada spada i preuzimanje tradicionalnog, dijelom kršćanskog pojmovlja i njihovo prostituiranje. Primjerice, jedna od tribina na kojima se promovirala seksualna dezorijentiranost u organizaciji udruga bliskoj Benčić, nosila je naziv “Duhovna obnova”.
Sandra Benčić, desetljetna studentica, jedna je od čelnica udruge “Centar za mirovne studije”. Naziv i ovdje može zavarati, nije riječ ni o kakvoj instituciji ni institutu, ondje se ne provode znanstvena istraživanja, nije riječ ni o miru, nego o udruzi koja promiče interese homoseksualaca i svih koji nisu na čistu s pitanjem što je spolnost.
Razgranate aktivnosti
Ta je udruga jedna od najvećih u mreži onih koje sustavno nameću u javnosti sliku društva drugačiju od one koja vrijedi među većinom stanovništva i istodobno vješto crpi novac iz državnih izvora.
Sandra Benčić, koliko je poznato, organizatorica je prve zagrebačke “parade ponosa”, mimohoda homoseksualaca koji se s godinama, posebice pod gradonačelnikom Tomaševićem, nametnuo kao neka vrsta nacionalnog hodočašća seksualne proizvoljnosti, jednog od najvećih (još uvijek) neslužbenih blagdana u Hrvatskoj.
Jedan od ključnih trenutaka u karijeri Sandre Benčić, a možda i u najnovijoj hrvatskoj povijesti, dogodio se 2006. godine, osam godina prije nego što će Sandra Benčić diplomirati.
Prepoznata kao buduća uspješna pravnica, predložena je za članstvo u vladinu Savjetu za razvoj civilnog društva.
Slučaj Cigelj i neformalno preuzimanje vlasti
Savjet za razvoj civilnog društva pokazao se kao ključna poluga u “pretvorbi” društva, a prije svega u preobrazbi institucija, iz tradicionalnih i stabilnih u anarhične, subverzivne, postdemokratske i u konačnici totalitarne.
U Savjetu za razvoj civilnog društva već su od prije bili neki suradnici Sandre Benčić, ona je samo trebala upotpuniti sliku. A pritom je očito trebalo preuzeti kontrolu nad vladinim Uredom za udruge, na čijem je čelu tada bila žrtva četničkog terora, ratna stradalnica Jadranka Cigelj.
U intervjuu Glasu koncila Cigelj je upozorila na opasnost novog vala nevladinih udruga, koje su upravljane iz carstva Georgea Sorosa temeljito, korak po korak, preuzimale društvene strukture.
Bio je do povod da se Jadranku Cigelj makne s tog važnog mjesta. Organiziran je nekakav događaj na kojemu se tobože ismijavalo Jadranku Cigelj, no usput se pojavilo tumačenje da se zapravo ismijava Jadranku Kosor, koja je tada bila predsjednica vlade. Kosor je već bila spremna, zatražila je od predsjednika vlade Ive Sanadera da se hitno smijeni Cigelj i Cigelj je hitno smijenjena.
S javnim obrazloženjem da je nedopustivo ismijavati institucije Republike Hrvatske. Tim su ključne poluge moći u državi počeli masovno preuzimati oni koji ismijavaju institucije Republike Hrvatske.
Neizbježna uloga žrtve kao temelj legitimnosti
Kako bi sve dobilo javnu legitimnost, izmišljena je i afera s institucionalnom provjerom Sandre Benčić. Sigurnosno-obavještajna agencija ju je navodno provjeravala, pokazalo se da je to uobičajena procedura, ali se pronašlo tumačenje da to nije dopustivo i Sandra Benčić je postala žrtva, a to znači prihvaćena je kao osoba koja se s pravom izborila na mjesto gdje će kontrolirati državu.
Usput, Sandra Benčić i njezini suradnici pronalazili su sve više načina da preko svojih udruga crpe sredstva iz državnog proračuna. Njihove sposobnosti u međuvremenu su toliko razvijene da je primjerice i “radionica” na kojoj aktivisti ispisuju transparente za “paradu ponosa” uvrštena među projekte koje službeno financiraju Grad Zagreb i Ministarstvo kulture i medija.
Muž Sandre Benčić, Miroslav Petrović, također je sudjelovao u projektu o učenju u demokraciji, koji je predstavljen kao znanstveno istraživanje, čak je u njemu sudjelovao i zagrebački Fakultet političkih znanosti. Što je bilo s projektom, čemu je poslužio, nije poznato, osim da je dobio veliku institucionalnu novčanu potporu.
Privatna poduzetnica bez posla
Istodobno, Sandra Benčić bavi se i privatnim poduzetništvom. Vlasnica je tvrtke “EU savjetovanje”, jedne od onih koje su dobro došle svima koji su nastojali dobiti novce iz proračuna Europske unije za bilo kakve projekte. No nije poznato posluje li tvrtka uopće, samo se zna da je redovito pod blokadom, posljednji put blokirana je upravo u trenutku najave da će gospođa Benčić biti predsjednica vlade, i to navodno zbog telefonskog računa.
Sandra Benčić nalazi se u vrhu moćne mreže, koja je u stanju skrenuti tijek društvenih zbivanja i, čak i s neslužbenih pozicija, utjecati na važne političke odluke.
U ime obitelji pokrenuo je 2013. referendum o braku, potaknut zabrinutošću da bi zakonskim promjenama mogli biti ugroženi brak i obitelj. Sandra Benčić i njezine udruge bile su protiv referenduma, čak je kasnije izražavala žaljenje što čelnica udruge U ime obitelji Željka Markić uopće smije nastupati u javnosti.
Referendum je uspio, ali je manipulacijama vladajućih proglašen neuspješnim. Bio je to jedan od prvih većih zakonodavnih uspjeha struktura u kojima djeluje Sandra Benčić, davno prije nego što je osnovan Možemo.
